U 71. godini preminuo Jevgenij Paščenko, dobri duh Zagreba, čovjek koje nam je otkrio Ukrajinu, ali i Hrvatsku

Nenadano nas je u 71. godini napustio nekadašnji profesor na ukrajinistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu Jevgenij Paščenko, dobri duh Zagreba, čovjek koje nam je otkrio Ukrajinu, ali i Hrvatsku.

Bio je Ukrajinac s hrvatskim srcem ili, pak, Hrvat s ukrajinskom dušom. Paščenko je bio rijedak čovjek dvojnog identiteta. Iako rodom Ukrajinac, bio je zaljubljen u Hrvatsku, premda su ga mnogi pitali - što mu to treba? Na to pitanje uzvraćao je samo prijekornom šutnjom, svojim širokim osmijehom i tužnim pogledom, koji su se stapali u jednu veliku nadu i muku koju je nosio na svojim leđima.

Jevgenij Paščenko bio je plodan pisac, znatiželjan autor, stalno u poslu, brizi i pokretu. Još davnih 90-ih godina otkrio nam je postojanje ukrajinske kulturne posebnosti, poput ukrajinske avangarde, bavio se podrijetlom Hrvata i nalazio artefakte koji su svjedočili o tome da su naši davni preci naseljavali široke ukrajinske stepe. Tražio je ukrajinske korijene Hrvata, što je kod nekih, i ovdje i tamo, izazivalo ponekad čak i podsmijeh, ali dokazivao je svoje i bio svoj. Pokrenuo je i ediciju Ucrainiana Croatica koja je objavila 11 vrijednih knjiga.

Rodio se u Vorkuti, strašnom Staljinovu gulagu nedaleko od arktičkog kruga. O tome nije volio govoriti, bilo mu je neugodno za druge, za one koji su mu oca, časnika Sovjetske armije, poslali u gulag jer je u kaosu rata pao u njemačko zarobljeništvo, a majku zbog navodne antisovjetske propagande, kako se tada govorilo. Roditi se na takvom tragičnom mjestu u tim prilikama mora ostaviti trag na duši. Poslije, nakon Staljinove smrti, i otac i majka su mu bili rehabilitirani. Što reći za nekoga tko je na takav način i na takvom mjestu počeo svoj životni put, osim možda ona izlizane, ali u ovom slučaju točne i precizne definicije da život piše romane. A on ga je doveo do Hrvatske koju je smatrao svojom istovjetnom domovinom kao i Ukrajinu. Podsjetimo da je doktorirao na folklorizmu u radu Vladimira Nazora.

Jevgenij Paščenko u zabiti je ukrajinske Galicije i Bukovine pronašao grobove vojnika iz hrvatskih pukovnija koji su pali za slavu K und K monarhije u klaonici Prvoga svjetskog rata. Paščenko je otkrio kako je očito da se na tom području oko sela Glibivke odigrala i znamenita bitka kod Bistrice Lesne koju opisuje Miroslav Krleža gdje su svoje živote položili ubogi zagorski kmeti Matija Križ, Mato Pesek, Vid Trdak i Štef Loborec, a carski i kraljevski časnik Miroslav Krleža proklinjao svoju zlu ratnu sudbinu.

U 90-ima, dok je trajao rat na našim prostorima, nastojao je Ukrajincima dočarati što se ovdje zbiva, a sada kad su se strahote rata dokoturale do njegove Ukrajine, svojim je radom nastojao pokazati što se to zbiva na prostorima tisućama kilometara daleko od Hrvatske, jednom bliskom narodu. Jevgenij Paščenko htio je povezivati, ali je (pre)često bio neshvaćen. Nosio je u sebi nešto lijepo i tužno, istinski slavensko i dovoljno tajnovito. Možda ga ovaj grad neće ni po čemu zapamtiti, a morao bi, možda negdje, onako skromno, kao usput, obilježiti nešto imenom čovjeka koji je nastojao spajati, a ne dijeliti.