Prije godinu dana, 23. kolovoza 2023. godine, zrakoplov u kojem je bio Jevgenij Prigožin eksplodirao je u zraku, a svi putnici i članovi posade poginuli su. Šef plaćeničke vojske Wagner napravio je dva mjeseca ranije kobnu pogrešku, kada je naredio svojim ljudima da marširaju na Kremlj i mislio je da se s tim može izvući.
Iako je puč propao, Rusi su svjedočili nezamislivom - došlo je do izazova autoritetu Vladimira Putina od strane jednog od njegovih pristaša.
Godinu dana nakon pogibije Prigožina, Rusi su ponovno suočeni s onim što bi prije invazije punog opsega na Ukrajinu bilo nezamislivo - u regiji Kursk su strane snage ušle u Rusiju prvi put od Drugog svjetskog rata u iznenadnoj ukrajinskoj ofenzivi, zbog čega je oko 133.000 ljudi moralo pobjeći. "Postoji opći osjećaj zbunjenosti", rekao je za Politico Vladimir, stanovnik Kurska koji je želio ostati anoniman iz sigurnosnih razloga. "Koja se u svakom trenutku može pretvoriti u paniku".
Iako je prerano reći kako će se situacija u vezi Kurska odvijati, taj upad je - baš kao i Prigožinov državni udar - pobio obećanje Kremlja običnim Rusima da rat protiv Ukrajine neće utjecati na njih. U oba slučaja, stvarnost je razotkrila narativ koji je dolazio iz Moskve da ima potpunu kontrolu kao laž. No, političke posljedice za Putina možda neće biti tako promptne kako bi se očekivalo.
Možda se nikad neće doznati u kojoj bi mjeri Rusi podržali Prigožina da nije zaustavio svoju pobunu u lipnju prošle godine, no njegova poruka da rusko vojno vodstvo vodi zemlju u katastrofu očito je imala velik odaziv. Tada su stanovnici južnog grada Rostova na Donu požurili pozdraviti Prigožina i njegove ljude kao heroje. Ono što je bilo bolno za Kremlj jest to što su neki ključni propagandisti i političke figure šutjele dok se Prigožin približavao Moskvi, a reakcija snaga reda bila je poprilično sumnjivo zakašnjela.
Čin prkosa
U zadnjih godinu dana Kremlj je poduzeo mjere kako bi ponovno preuzeo kontrolu. Kao prvo, čini se da je čistka velikih razmjera u ruskom Ministarstvu obrane osmišljena kako bi se umirilo neke od ultranacionalista koji su dijelili Prigožinov prezir prema vojnom vrhu, kao i usadila nova disciplina i strah među onima koji bi mogli čak i pomisliti da podignu glavu.
Bivši ministar obrane Sergej Šojgu, koji je bio jedna od glavnih meta Prigožinovih čestih prozivanja, premješten je u Vijeće sigurnosti. Drugi su imali manje sreće, nekoliko visokih dužnosnika je uhićeno i optuženo u istrazi korupcije koja je u tijeku. Novi šef ministarstva je Andrej Bjelousov, tehnokrat koji, kako kažu analitičari, iako dobar u obračunavanju brojki, nema takvu pozadinu i karizmu da bi predstavljao političku ili vojnu prijetnju Putinu. To ruskom predsjedniku daje čvršći nadzor nad vojskom, uz načelnika Glavnog stožera Valerija Gerasimova.
U međuvremenu, kako je rat eskalirao, ruski propagandni stroj koristio je u svaku priliku kako bi pokazao da - kao što je Putin tvrdio kada je pokrenuo svoju ‘specijalnu vojnu operaciju‘ u veljači 2022. godine - NATO želi napasti Rusiju, a upad u Kursk je pritom konačni dokaz tome.
Poruka je da što je prijetnja veća, Rusi bi trebali biti ujedinjeniji, te da su oni koji to ne čine, poput Prigožina, izdajice. "Prigožin je dao značajan doprinos u borbi protiv ukrajinskih nacionalista", rekao je ruski senator Vladimir Džabarov, kako ga je u petak citirao ruski medij News.ru. "No, u vrijeme sukoba, vođa plaćeničke skupine nema pravo počiniti takvo djelo", dodao je.
Većina ruskih medija jednostavno je ignorirala godišnjicu Prigožinove smrti, što je dio općih nastojanja Kremlja da izbriše njegovo ime iz javnog sjećanja. Ali neki Rusi, čini se, nisu zaboravili. U petak su mnogi donijeli cvijeće i svijeće na njegov grob u St. Petersburgu i na improvizirane spomenike diljem Rusije. U današnjoj Rusiji to je ravno činu prkosa. Podtekst je bio najjasniji u sibirskom Novosibirsku, gdje su Prigožinove pristaše odale počast gospodaru rata na mjestu posvećenom žrtvama represije iz sovjetske ere.
Koliko god bilo neprimjereno uspoređivati Prigožina, koji je odobravao mučenja i izvansudska ubojstva, sa Staljinovim žrtvama, mnogi njegovi pristaše vide ga kao nekoga tko je ubijen jer je moćnicima govorio istinu. U petak je više vojnih blogera ponovilo staru teoriju zavjere da je Prigožin možda još uvijek živ.
Tanka lojalnost
To je znak da "još uvijek postoje ljudi koji se slažu s njim i vjeruju da on predstavlja njihove interese", napisala je antropologinja Aleksandra Arhipova. No, također ukazuje na to da se ruski neuspjesi u ratu ne pretvaraju automatski u želju za više demokracije među Rusima, ali bi, barem u nekim krugovima, mogli hraniti žudnju nekih za autoritarnijim vodstvom.
U međuvremenu, Putin slijedi poznatu igru koja se čini rezerviranom za krize - držao se daleko od pogođenog pograničnog područja i umjesto toga je otputovao u Azerbajdžan. Kada se konačno pozabavio krizom u Kursku, šest dana nakon početnog upada, prebacio je odgovornost za uspostavljanje reda na svoje podređene i okrivio Zapad.
Umanjujući značaj onoga što se događalo, Putin je upotrijebio riječ "situacija" za označavanje onoga što se dogodilo. U isto vrijeme, glumio je dobrog vlastelina, obećavši da će podijeliti dodatnih 15.000 rubalja (145 eura) kao kompenzaciju onima koji su bili prisiljeni pobjeći iz Kurska. No, pitanje je hoće li to biti dovoljno. "Oni koji su prije podržavali rat sada se osjećaju kao da su izdani", kaže Vladimir. "Vlada razočarenje".
Međutim, takvi se osjećaji nisu izravno pretočili u kritiku Kremlja ili Putina. Dapače, javni pozivi Putinu od strane stanovnika Kurska pokazuju da mnogi još uvijek vide predsjednika kao svog spasitelja, a ne uzroka svojih nevolja.
Ipak, Prigožinov državni udar pokazao je da je percipirana lojalnost zapravo nešto vrlo ‘tanko‘ i da bi Rusi, kada bi bili pozvani braniti Putina i njegov sustav, umjesto toga mogli reagirati pasivnim slijeganjem ramenima. Koliko god se stisak Kremlja činio čvrstim, epizoda s Prigožinom bila je "sramotna mrlja u Putinovoj biografiji koja je ozbiljno ukaljala njegov imidž", kako je napisao politički analitičar i bivši pisac govora ruskog predsjednika Abas Galjamov.
S obzirom na druge događaje koji su zaokupili njihovu pozornost, Prigožinovi postupci mogli su izblijedjeti u sjećanjima Rusa. Ali, dodao je Galjamov, "sjetit će se kad dođe vrijeme".