U prvom tromjesečju ove godine u Italiji je na radu poginulo 411 osoba, više ih je od pola radilo na crno

Na Praznik rada Italija zbraja svoje žrtve rada: poginule na radu, od rada, odnosno na putu za rad i s rada. Najvidljiviji su, naravno, poginuli na radilištu ili gradilištu, u radionici ili tvornici (Italija svoje nije uništila). Treba pribrojiti, međutim, i one koji su pomrli od profesionalne bolesti. Pa i od tuđe profesije: u Tarantu je svaku drugu smrt od raka izazvala čeličana s dimnjacima bez efikasnih filtera. Napokon, tu su – odnosno: više nisu tu – poginuli u prometu jer su vozili neispavani na posao ili krajnje iscrpljeni s posla.

Bez rada se ne živi, svoga ili tuđega, ali od rada se i umire. Naravno: svoga.

Zbrojevi kao da su ratni. Samo u prvom tromjesečju ove godine u Italiji je na radu poginulo 411 osoba, obznanio je Nacionalni opservatorij smrti na radu. U prosjeku njih 9 svaka dva dana. Toliko često da to više nije vijest. To su tragedije koje se tiču obitelji poginulih, ali na taj smrtni danak javnost je ravnodušnija nego na porez. Odaziva se, doduše, Sergio Mattarella, predsjednik Republike, ali i njegove opomene se doživljavaju kao proljetni pljuskovi: čeka se da prođu, pa se odmah zaborave.

Tim ritmom bismo do kraja godine zabilježili 1667 poginulih od "bijele smrti", kako Talijani zovu smrt na radu, kao da je manje crna od one uslijed nesreće u stanu, u prometu, ili od bolesti.

Od tih 411 Nacionalni osiguravajući zavod za nesreće na radu (INAIL) zabilježio je samo 189, četiri više nego lani u istom razdoblju. A ostali? Očito nisu bili osigurani, iako je to zakonska obaveza. Više od polovice poginulih su, ovako ili onako, radili na "crno". Stranca izvan Unije koji traži posao a da nema radnu vizu, a osobito ako je imigrirao ilegalno, daleko je lakše ucijeniti: platiti mu malo, ne opskrbiti ga mjerama higijensko-tehničke zaštite, natjerati ga da radi za strojevima za koje nije obučen. Ilegalni migrant je kapitalu potrošna roba: ukopaš jednoga, nađeš deset drugih. Imaju običaj jesti barem jednom dnevno, a i familija im katkad jede, moraju platiti tu manu, radom, a katkada i životom.

Ni ono što javlja INAIL ne ohrabruje. Ove godine im je prijavljeno u prvom tromjesečju više od 194.000 svih nesreća na radu, ne samo smrtnih. Mnogo više od oko 130.000, koliko ih je prijavljeno u istim razdobljima prethodnih dviju covidskih godina.

Od tog broja 31 posto se odnosi na nesreće "in itinere", kako se učeno latinski klasificiraju nesreće na putu na posao odnosno s posla.

Računajući samo nesreće osiguranih kroz INAIL (a to je, očito, manje od polovice svih nesreća na radu ili zbog rada), taj zavod obznanjuje da oni talijansku privredu zapadaju čak 3 posto društvenoga brutoproizvoda: oko 45 milijardi eura svake dosadašnje godine. Ove godine, kako je krenulo, mogli bismo dosegnuti i pedesetak milijardi.

INAIL-ovi podaci pokazuju još jedan zabrinjavajući trend: broj poginulih na radu se čak smanjio među muškarcima (sa 171 na 165), ali se enormno povećao među ženama: sa 14 na 24.

Stanje na razini cjelokupne Evropske unije nije bitno bolje nego u Italiji. Razlike su među članicama velike, po podacima koje nudi Evropski statistički zavod (Eurostat). On je, doduše, s podacima uspio stići tek do kraja 2019, što baš i nije od prevelike koristi (ali nisu ni oni krivi, jer nacionalni statistički zavodi liferuju podatke Eurostatu uvriježenom birokratskom sporošću). Po tim podacima u naših 27 država te je godine bilo oko 3.100.000 nesreća na radu, od kojih 3408 smrtnih. Pola postotka više svih ukupno, a 2,3 posto više smrtnih, nego u prethodnoj godini.

U vjerodostojnost tih podataka slobodno je posumnjati. Kad se vidi koliko ih gine u samoj Italiji, mora biti da negdje u Uniji ima i uskrslih, da bi statistika štimala. Pa čak i kad se iz nje izbace nelegalni i neosigurani – kao da države vode računa o onima koji ne plaćaju poreze i "doprinose" i za koje onda, logično, ni same ne driješe kesu na kojoj uzgajaju poskoka.

Po toj eurostatistici – ponavljamo: ne baš vjerodostojnoj u apsolutnim brojevima, ali vjerojatno pouzdanijoj kada se gledaju odnosi – po broju smrtnih žrtava na radu prednjači Francuska (803!), slijedi Italija (491). Iako od njih ima dvadesetak milijuna stanovnika više, Njemačka zaostaje (416). S druge strane Španjolska, s dvadesetak milijuna stanovnika manje od Francuske ili Italije, bilježi 347.

U odnosu na broj stanovnika, prosjek u Uniji je 1,7 poginulih na svakih 100.000 uposlenih. Najgora je Francuska, koja ih ima više nego dvostruko: 3,5. Na tome mračnom popisu slijede Bugarska, pa (prebogati!) Luksemburg, pa Litva, pa Rumunjska. Italija je (kad se uzme u obzir državna statistika, rekosmo, ne baš vjerodostojna) na dvanaestome mjestu. A uredna Njemačka na trećemu od kraja (0,8).

E, pa sretan vam/nam Praznik rada!