Pretpostavka Vladimira Putina da će njegova vojska u svega nekoliko dana izvojevati pobjedu u ratu u Ukrajini pokazala se potpuno pogrešnom. No, nije samo on pogriješio. Čak su i zapadne obavještajne agencije, koje su točno predvidjele da će Rusija uistinu napasti Ukrajinu, mislile da će Putin vrlo vjerojatno brzo trijumfirati. No, gotovo tri mjeseca od početka invazije, ruska vojska zaglavila je i trpi velike gubitke. Pogoršava se i međunarodna izolacija Rusije, a susjedne Finska i Švedska planiraju pristupiti NATO savezu, piše Gideon Rachman, vanjskopolitički analitičar Financial Timesa.
Ovih dana sve se više govori o nesposobnosti ruske vojske. Ali pokazalo se da u moderno doba, kad velike sile napadnu manje zemlje, obično na kraju i - izgube. Amerika je podbacila u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, Sovjetski Savez nije uspio u Afganistanu, a Rusija sad gubi u Ukrajini.
Indijski akademik Pratap Bhanu Mehta dobro je primijetio: "Jedan od velikih misterija međunarodne politike je taj da, unatoč užasnim ishodima po njih u asimetričnim ratovima, moćne zemlje i dalje misle da mogu pobijediti".
Moćna zemlja koja je odoljela iskušenju da u posljednjih 40 godina vodi ijedan rat je - Kina. Kinezi su itekako krvavo platili napad na Vijetnam 1979. Od tada se Peking mudro kloni ratovanja. Zemlja se koncentrirala na gospodarski razvoj, transformirala je svoje gospodarstvo i društvo te postala najmoćnija država u svijetu nakon Sjedinjenih Američkih Država.
No, čini se kako posljednjih godina kineska vlada i narod sve više pokazuju određenu dozu čežnje za bojnim poljem. Kina je uložila ogroman novac u svoju vojsku i povećala broj prijetećih vojnih vježbi u blizini Tajvana. Ratni filmovi također su postali megapopularni i traženi na kineskim kino blagajnama.
Ipak, ruska iskustva u Ukrajini sugeriraju kako bi potencijalni rat s kineske strane bio katastrofalna pogreška. Povjesničar Adam Tooze ističe: "Osim ratova za nacionalno oslobođenje, teško je imenovati makar i jedan rat od 1914. godine koji je dao jasno pozitivne rezultate za pokretača istoga".
Jer obično su ljudi koji brane svoje domove puno motiviraniji od napadačke vojske. Reputacija ruske vojne moći stvorena je u obrambenim ratovima protiv Napoleona i Adolfa Hitlera. Ali ista ta Rusija sad je agresor, a upravo su Ukrajinci preuzeli ulogu herojskih branitelja domovine, što su Rusi bili 1812. i 1942. godine.
U Ukrajini su svi odrasli muškarci ostali u zemlji i bore se protiv okupatora. Istodobno, Rusija se i dalje pred svojim narodom mora pretvarati da je angažirana u “specijalnoj vojnoj operaciji” koja ne zahtijeva masovnu mobilizaciju. A što rat duže traje, situacija je teža za napadačku vojsku. Čak i ako okupirate glavni grad - kao što su to učinili Amerikanci u Iraku i Afganistanu - vjerojatno ćete se suočiti s iscrpljujućom pobunom koju će podržavati vanjske sile, piše Gideon Rachman za Financial Times. Osim toga, strana koja gubi rat osjetit će strašne posljedice i na domaćem terenu. Primjerice, više od 15.000 američkih vojnika poginulo je u afganistanskim i iračkim ratovima, a dvostruko više od toga broja kasnije je počinilo samoubojstvo. Ranjenih je bilo na stotine tisuća, a negativan utjecaj sukoba naveliko se širio kroz društvo i politiku općenito.
Rijetkim iznimkama od pravila da velike sile gube ratove protiv malih oponenata svjedočili smo kad su borbe i ciljevi bili jasno ograničeni. Ako bi ruska invazija na Ukrajinu uistinu bila "specijalna vojna operacija" (kako je zove Putin), tada bi uspjeh bio moguć.
U Zaljevskom ratu 1991., koalicija predvođena SAD-om ograničila je svoje ciljeve na protjerivanje Iraka i Sadama Husseina iz Kuvajta. No, kad su Sjedinjene Države pokušale ići mnogo dalje u drugom Zaljevskom ratu 2003., kad su svrgnule Sadama i okupirale Irak - plan im se raspao.
Uspješna intervencija NATO-a na Kosovu 1999. temeljila se na zračnoj snazi kao potpori stanovnicima Kosova.
A Rusija sad itekako vidi da čak i rat protiv manjeg, slabijeg susjeda može poći po zlu. Veći sukobi pak dovode do katastrofe jer čak i nominalna pobjeda može ostaviti gospodarstvo i društvo zemlje u katastrofalnom stanju. Velika Britanija možda jest izašla kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu, ali nikad nije vratila svoj status velike sile. Kao što je povjesničar AJP Taylor kasnije zaključio: "Iako velika sila želi biti sposobna voditi veliki rat, jedini način da ostane velika jest ne započinjati borbu".
Taj je paradoks sad u potpunosti vidljiv u Ukrajini.
"Putin je predsjedao desetljećima dugom vojnom izgradnjom, a zatim je pokrenuo rat kako bi ponovno potvrdio status Rusije kao velike sile. Umjesto toga, njegova zemlja iz rata u Ukrajini vjerojatno će izaći siromašnija, slabija i znatno umanjena. Putinov rat nije samo zločin, to je također velika pogreška", zaključuje vanjskopolitički analitičar Financial Timesa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....