VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Ukrajinci zadržali famozni trokut, žestok prodor Rusa nakon pada Vugledara, kritična situacija za branitelje u još dva grada!

Na sjeveru Harkivske oblasti dogodio se ponovni upad ruskih snaga u bolnicu te prostor Agregatnog zavoda, kojeg su Ukrajinci teškom mukom oslobodili prije samo desetak dana

Igor Tabak; ukrajinski vojnik u rovu; ruski avion baca bombe na ukrajinske položaje

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Srijeda 9. listopada ujedno je 959. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje jesensko vrijeme s rijetkim padalinama i dalje osigurava izostanak širih redukcija struje – a ratne štete na toj infrastrukturi, koje ponekad ometaju i željeznički promet, i dalje se otklanjaju u hodu. Doduše, potrošnja polagano raste sa zahlađenjem, iz tjedna u tjedan, dok i nadalje nema tzv. „jesenske rasputice“ koja bi ograničila opću mobilnost i usporila kopnene aktivnosti na bojištima.

Za to vrijeme, u nedjelju 6. listopada navršena su dva mjeseca ukrajinskog upada u rusku regiju Kursk, vojne operacije koja je izazvala brojne diskusije o opravdanosti. Ta je vojna operacija ipak pokazala da Ukrajina još ima ofenzivnih kapaciteta, ali nije uspjela Rusiju natjerati na preslagivanje snaga koje bi usporilo rat na ključnim točkama bojišta u samoj Ukrajini. Dok ruska regija Kursk postaje poprištem ratovanja na sve više statičkim položajima – sama Ukrajina je i zadnjih dana na čitavoj bojišnici bilježila jaki ruski pritisak praćen učestalim zračnim napadima – u tjedan dana je bilježeno 20 raznih raketa, preko 800 vođenih bombi i gotovo 400 ofenzivnih dronova raznih tipova. Pojedinih se dana bilježilo i do 150 kopnenih sukobljavanja te preko 4500 raznih napada, od toga stotinjak zrakoplovnih udara te više stotina salvi iz višecijevnih raketnih sustava – uvelike po ukrajinskoj oblasti Donjeck u kojoj od predratnih oko 1,9 milijuna civila i dalje živi oko 340.000 ljudi. Posebno tu treba spomenuti grad Pokrovsk, koji od predratnih oko 46.000 sada ima oko 12.000 stanovnika, dok je u Torecku od predratnih oko 31.000 stanovnika ostalo njih oko 1.400. Zato i ne čudi da uz intenzivne borbe traju i razna diplomatska manevriranja koja Ukrajini nastoje pomoći ili je stisnuti na ovo ili ono mirovno rješenje.

Diplomatska ofanziva Ukrajine

Dok Volodimir Zelenski i dalje nastoji promovirati svoj „Plan pobjede“ i bilo kakve pregovore zasnovati na ukrajinskoj „Mirovnoj formuli“ – u međunarodnim medijima opet je pokrenuto pitanje navodne razmjene teritorija u zamjenu za NATO članstvo i navodnog preispitivanja pomoći SAD u svjetlu predstojećih predsjedničkih izbora (zakazanih za 5. studenog, dakle za manje od mjesec dana) – gdje takve teze vidljivo dolaze od država i političara načelno sklonih politikama ruskog predsjednika Vladimira Putina. Dok službeni izvori iz Ukrajine otklanjaju takve glasine – treba napomenuti i sličnu podjelu koja je raskolila i domaću politiku u samoj Republici Hrvatskoj. Naime, dok Vlada RH u Dubrovniku danas organizira skup Ukrajine i čelnika država jugoistočne Europe – hrvatski predsjednik Zoran Milanović na taj skup nije ni pozvan. Doduše, da ga se i zvalo - pitanje je bi li on odustao od svog istodobnog puta u Poljsku na kojeg je otišao uz izjave da neće dopustiti slanje vojnika u Ukrajinu (koje se nije ni tražilo), te dublje uključivanje Hrvatske u NATO aktivnosti koje smatra miješanjem u sukob. Dok je Zelenski sam u Dubrovniku, proteklih se dana moglo uočiti i da je 7. listopada na granici (Užgorod) održan i sastanak ukrajinskog te slovačkog premijera, Šmihala i Fice. Tom se prilikom razgovaralo o energetici (slovački uvoz ruskog plina preko Ukrajine, što bi uskoro trebalo prestati, te izvoz struje iz Slovačke u Ukrajinu, posebno tijekom predstojeće zime), ali i o razminiranju te pomoći (humanitarnoj i vojnoj, ali samo neubojita sredstva). Slovačka bi navodno podržala članstvo Ukrajine u EU (objektivno daleko), ali ne i u NATO savezu (koje je Ukrajini možda bliže). Dok nije jasno je li Fico uspio u „spašavanju tranzita“ (ne spominjući da se tranzitira ruski plin), čulo se kako su dva premijera potpisala deklaraciju o jačanju suradnje na raznim poljima, protokol o povratku ukrajinskih državljana, te memorandume o obrazovnoj i poljoprivrednoj suradnji.

image

Kursk

Tatyana Makeyeva/Afp

Dok je 7. listopada u SAD krenula i velika ukrajinska delegacija – gdje potpredsjednica Vlade Olga Stefanišina i načelnik Glavnog stožera Anatolij Bargilevič trebaju Amerikancima u Washingtonu objasniti detalje ukrajinskog „Plana pobjede“ – puno je lošije prošao najavljeni sastanak tzv. „Ramstein skupine“. Naime, 25. po redu sastanak Kontaktne skupine za pomoć Ukrajini trebao je 12. listopada u Njemačkoj po prvi put okupiti sve čelnike država koje tako pomažu Ukrajini – ne bi li im ondje Volodimir Zelenski predstavio svoj „Plan pobjede“ za koji skuplja međunarodnu podršku. Taj je skup trebao voditi predsjednik SAD Joe Biden, koji se prije odlaska u bazu Ramstein trebao u Berlinu sastati s vođama Francuske, Velike Britanije i Njemačke kao države domaćina. U večernjim satima utorka 8. listopada postalo je jasno da Biden sada neće putovati u Europu (radi ogromnog uragana koji prijeti jugu SAD), čime je odmah otpao spomenuti sastanak čelnika država, a u pitanju je ostao i čitav sastanak tzv. „Ramstein formata“ zakazan za subotu 12. listopada – koji je trebao biti i „snažan signal o nastavku vojne potpore Ukrajini“, ali sada je odgođen do daljnjega. Možda će, uz podršku iz Dubrovnika, Ukrajini dobro doći i za danas najavljivano rješavanje pitanja kredita vrijednog od 35 do 50 milijardi eura, kojeg bi stalni predstavnici zemalja EU-a trebali bazirati na prihodima od sankcijama zamrznute ruske imovine. Ujedno treba riješiti i pitanje preko 6 milijardi eura već odobrene EU-pomoći preko Europskog instrumenta za mir (EPF) koju svojim vetom blokira Mađarska – gdje postaje sve vjerojatniji alternativni plan kojim bi se sredstva umjesto kroz EPF usmjeravala od pojedinih država u EU, tako da bude proceduralno lakše financirati i programe vojne pomoći Ukrajini direktno iz EU proračuna, umjesto kroz EPF koji traži konsenzus (svih, pa i Mađarske). O svemu tome, ali i o potencijalnim mirovnim pregovorima, EU bi trebala razmatrati na summitu čelnika država, zakazanom za 17. i 18. listopada u Bruxellesu. Za razliku od ovog EU-skupa, koji će se sigurno održati – izgleda da je u međuvremenu postalo upitno održavanje drugog po redu „mirovnog summita“ (nakon prvog, održanog sredinom ovoga lipnja u švicarskom Bürgenstocku), kojeg se prvotno planiralo za studeni ove godine, uz moguće sudjelovanje i Ruske Federacije.

Dileme nekih država

Dok se Viktor Orban danas u Bruxellesu ponovo ograđivao od europskog sustava pomoći Ukrajini – ipak priznajući da trenutno ni Ukrajina ni Ruska Federacija nisu sklone kompromisnom okončavanju sukoba – još je zanimljivije bilo vidjeti pojedine nacionalne stavove po pitanju Ukrajine i pomoći ovoj agresijom ugroženoj državi. S jedne strane, Sjedinjene Američke Države uvelike su opet uhvaćene u proračunske te predizborne škare. Dok se Kongres ne može dogovoriti oko gotovo ničega, u javnost je dospjela činjenica kako se republikanski predsjednički kandidat Donald Trump i nakon odlaska s mjesta predsjednika SAD nastavio redovito telefonom razgovarati s ruskim predsjednikom Putinom – tako da ne čude ni njegovi proruski stavovi po pitanju rata u Ukrajini. Za razliku od toga, njegova demokratska protukandidatkinja Kamala Harris i nadalje misli podržavati Ukrajinu, dok se iz Bijele kuće moglo čuti i o planiranju novog paketa konkretne pomoći – koji je vjerojatno bio tempiran za trenutno upitan sastanak država tzv. „Ramstein formata“, pa možda bude objavljen i samostalno ako se taj sastanak odgodi na neodređeno vrijeme. Ponešto je drugačije stanje u Izraelu i Švicarskoj. Dok Izrael načelno podržava ukrajinsku „Formulu mira“ i nije sudjelovao u kinesko-brazilskom sastanku „Prijatelja mira“ – njegova je podrška zapravo nejasna te prepuna ograda – iako se ovih dana moglo čuti i o konačnoj isporuci u Ukrajinu njihovog davno obećanog sustava za rano upozoravanje na raketne napade. Slično se postavila i Švicarska, koju Ruska Federacija ne smatra neutralnim posrednikom. Ta država, koja je udomila oko 8,5 tisuća ukrajinskih muškaraca vojne dobi, ujedno je i blokirala oko 7,08 milijardi eura ruske državne imovine – čije prihode ne misli koristiti za pomoć Ukrajini. I dok se prema Kijevu ipak usmjeravaju paketi humanitarne pomoći u desecima milijuna franaka, švicarski su predstavnici ipak kao promatrači bili na sastanku kojeg su tijekom jesenskog zasjedanja UN organizirale Kina i Brazil – što nije prošlo nezamijećeno. Za razliku od toga, bitno je jasniji stav Litve – koja počinje sve intenzivnije pretraživati i vlakove koji povezuju rusku enklavu Kalinjingrad s glavninom Rusije, tražeći ondje nedozvoljene vojne robe ne bi li ih zaplijenila i poslala u Ukrajinu kao pomoć. Slično se odlučno postavila i Nizozemska, čiji je ministar obrane 6. listopada doputovao u nenajavljeni posjet Ukrajini i Harkivu. Nakon što se ondje i osobno uvjerio u učestala ruska razaranja, ministar Ruben Brekelmans objavio je da su prvi nizozemski borbeni avioni F-16 već u Ukrajini, dok će preostala 24 aviona pristići u nadolazećim mjesecima. Konačno, slično se odlučno, ali na ruskoj strani postavila Sjeverna Koreja, država koja je s Ruskom Federacijom potpisala sporazum sličan formalnom vojnom savezu. Ne samo da je tim temeljem u Rusiju poslala i do 3 milijuna topničkih granata (navodno do polovice svega što Rusi ispaljuju zadnje vrijeme), kao i veću količinu balističkih raketa – već se aktivno razmatra i opseg terenskog rasporeda sjevernokorejskog vojnog osoblja u okupiranim dijelovima Ukrajine. Naime, dok se 3. listopada čulo i o sjevernokorejskim žrtvama u ukrajinskom raketnom napadu na ruski obučni centar kod Donjecka – izgleda da se tu radilo o skupini časnika koji su ondje promatrali rusku obuku i skupljali iskustva o modernom konvencionalnom ratovanju velikoga opsega. Naravno, sve je to itekako bilo zabilježeno i u Južnoj Koreji, i tek treba vidjeti hoće li se takve novosti odraziti i na njihovu podršku Ukrajini.

Ruska strana priče

Dok se režim u Moskvi već uvelike priprema za slučaj zapadnog davanja dozvole Ukrajini da dalekometnim doniranim oružjem krene gađati ciljeve duboko u Rusiji – zanimljivo je pratiti kako o tome i dalje redovito prijete kolektivnom Zapadu unaprijed pripremljenim „mjerama odmazde“. Jednako se tako objavljuje da bi i sve prijetnje Bjelorusiji bile razlogom za korištenje ruskog „taktičkog nuklearnog oružja koje se nalazi u Bjelorusiji“ - valjda po ciljevima u Ukrajini – u što se dobro uklopio i poziv slovačkog premijera Roberta Fica da bi Rusija na ukrajinsko lansiranje raketa po dubini zemlje mogla odgovoriti usmjeravanjem svojih raketa direktno na Bruxelles. No dok se ukrajinsku operaciju u regiji Kursk iz Moskve tumači tek ratobornim odgovorom na Putinove mirovne prijedloge iz lipnja ove godine (ponovljeni zahtjevi za „demilitarizacijom i denacifikacijom“, uz predaju teritorija) – mirno se izvalilo i kako bi za „osiguranje sigurnosti Rusije“ zapravo trebalo preuzeti kontrolu i nad ukrajinskim regijama Dnjepropetrovsk, Sumi i Černihiv – valjda kao dio famoznog „mirovnog“ kompromisa kojeg neprekidno zazivaju pojedini politički krugovi na zapadu.

image

Sudža

-/Afp

Za to vrijeme vojska Ruske Federacije u Ukrajini navodno na dnevnoj bazi trpi gubitke koji su u prosjeku 3 puta viši nego u ovo vrijeme 2022. godine, te 2,5 puta viši od onih s početka listopada 2023. godine. Prema britanskim obavještajnim podacima, radi se o dnevnom prosjeku od 1.271 vojnika dnevno, što je više i od dosadašnjeg vrhunca iz svibnja ove godine (1.262 vojnika dnevno). Među ostalim, tome se nastoji doskočiti daljnjim povećanjima novčanih iznosa koje se nudi za potpisivanje vojnih ugovora – oni su zadnjih dana u Belgorodskoj oblasti dosegli i iznos prijavnog bonusa od 3 milijuna rublji (oko 28.100 eura). Paralelno s tim provodi se i pojačana akcija prikupljanja u vojsku ljudstva s okupiranih prostora Ukrajine, gdje se ljude mami reklamama o službi u raznim pomoćnim te pozadinskim postrojbama. S druge strane, izgleda da se u vojnim snagama agresora posebno potiče i pogubljenja Ukrajinaca koji se predaju na bojištu. Osim nedavnog masovnog pogubljenja kod Pokrovska, te strijeljanja trojice Ukrajinaca u naselju New York kod grada Torecka na istoku bojišta – posebnim se pokazao slučaj iz Vovčanska na sjeveru Harkivske oblasti. Ne samo da se ondje o nedjelu dobilo izjave svjedoka - ruskih zarobljenika iz borbi u tamošnjem Agregatnom zavodu – već se zarobilo i osumnjičenika za to djelo, kojem će biti moguće i suditi pred propisnim ukrajinskim sudom. Vjerojatno slična pravosudna sudbina čeka i Dmitrija Čistiljina, rusko/ukrajinskog ekonomistu koji se od 2016. navodno aktivno bavi opravdavanjem ruske agresije na Ukrajinu, pripremajući o tome i „analitičke materijale“ za vlasti u Kremlju. Njega su na povratku iz Europske unije u Rusiju ovih dana uhvatili ukrajinski obavještajci u Moldovi, temeljem suradnje s tamošnjom policijom – a sada mu u Ukrajini prijeti suđenje po nizu optužbi za kaznena djela, te možda i doživotni zatvor.

Stanje na bojištima

Na jugozapadu ruske regije Kursk nastavljaju se intenzivne borbe uzduž čitave linije dodira u zoni ukrajinskog upada od 6. kolovoza i manjeg istočnijeg upada od 11. rujna. Kao prvo, treba napomenuti da je taj manji ukrajinski prekogranični upad na jug ruskog okruga Gluškovo preživio protunapade tijekom zadnjih dana, pa iako ondje Ukrajinci ne prijete samom gradu Gluškovo, ipak su zadržali famozni trokut između sela Volfino, Veseloe i Novi Put, kao i poveznicu prema oko 8 km istočnijem lokalitetu Medveže. Kako izgleda, u toj su zoni oni za sada zadržani, s perspektivom novih napada i protunapada. Kao drugo, nastavlja se i 10. rujna započeta ruska protuofenziva iz okruga Gluškovo prema istoku, koja je relativno brzo dostigla novu liniju fronte (po rijeci Snagost, od Nikolaevo-Darina, preko Darina, sela Pokrovskij i Tolstij Lug sve do Ljubimovke na sjeveru). Nakon žestokih borbi i ukrajinskog protunapada iz smjera sela Pokrovskij i Tolstij Lug na zapad prema Obuhovki – ruski je napad izgleda ne samo obranio Obuhovku, već u pitanje doveo i vlast nad selom Pokrovskij (koje su ruski službeni izvori objavili „oslobođenim“ danas, 9. listopada). Jednako tako, u ponedjeljak 7. listopada moglo se iz ruskih izvora čuti i o ulasku u selo Ljubimovka, što je izgleda naišlo na jak ukrajinski otpor – tako da je sada to naselje podijeljeno poprište borbi. Što se sjevernog ruba ove šire borbene zone tiče, početkom tjedna se čulo o sukobljavanjima oko Olgovke te na prilazima selu Kremjanoe iz smjera sjevernijeg Kalinova (valjda u ruskim rukama), te o navodnom ruskom prodoru do sela Novaja Soročina na sjeveroistoku (Rusi službeno objavili „oslobađanje“ također danas, 9. listopada). Na istočnoj strani čitave borbene zone moglo se čuti o nizu ukrajinskih napada, s posebnim naglaskom na prostore istočno od sela Ruskoe Porečnoe, Čerkaskoe Porečnoe te Martinovka oko 5 km južnije. Konačno, na krajnjem jugoistoku čitave ove borbene zone i dalje se nastavljaju okršaji oko sela Plehovo – doduše, bez vidljivih promjena tijeka bojišnice. Napomenimo i da je čitava ova šira borbena zona iz dana u dan bila izložena borbenim djelovanjima ruskog Ratnog zrakoplovstva i njegovim vođenim zrakoplovnim bombama, a bilježilo se i dosta primjera borbene uporabe raznih tipova dronova te topništva s obje zaraćene strane.

Za to vrijeme ni bojišta u samoj Ukrajini nisu mirovala. Na sjeveru Harkivske oblasti moglo se čuti o okršajima kod naselja Lipci, Staricja i Vovčansk – gdje posebno treba napomenuti 7. listopada zabilježen ponovni upad ruskih snaga u tamošnju bolnicu te prostor Agregatnog zavoda (kojeg su Ukrajinci teškom mukom oslobodili prije samo desetak dana). Dakle, sam centar Vovčanska i dalje je žestoko poprište borbi, s naglaskom na njegov urbani dio neposredno uz sjevernu obalu rijeke Vovče. Zadnjih dana nije bitno različito bilo ni osamdesetak km na jugoistok, u borbenoj zoni oko ukrajinskog grada Kupjanska. Osim nastavka sukoba u zoni neposredno na istok od grada (sela Sinkivka, Petropavlivka i Kučerivka), ondje je posebno aktivno bilo i oko okupiranog sela Pišćane Donje, dvadesetak km dalje na jugoistok. Upravo se tu bilježilo dalje napredovanje okupatora – koji uspješno širi svoj izboj fronte prema sjeveru i jugu, ali ujedno nastavlja i napredovanje prema zapadu. Uz dosadašnje primicanje na rubove ukrajinskih sela Kolisnikivka i Krugljakivka, sada se bilježi i njihov prilaz sjeveroistočnije – do ruba ukrajinskog sela Gluškivka. Time se formira zona duga oko 7 km, gdje Rusi neposredno ugrožavaju ukrajinska sela uz istočnu obalu rijeke Oskil, te cestu koja ih povezuje – čime bi lako mogla doći i čitava braniteljska logistika tog kraja, posebno ako u ruke agresora padne i tamošnji veći prijelaz preko Oskila kod Senjatkove (zapadno od Krugljakivke). Nažalost, iz dana u dan traje i ruska borbena inicijativa po bojišnici dalje na jug – gdje su Ukrajinci 8. listopada neslužbeno priznali i rusku okupaciju Stelmahivke, a nastavljena su i sukobljavanja zapadno od okupiranih naselja Makiivka i Nevske.

image

Kurakhove u regiji Donjeck

Roman Pilipey/Afp

Početkom ovog tjedna posebno se nezgodnim pokazalo borbeno stanje neposredno južno od rijeke Siverski Donjec, na širim prilazima okupiranom Bahmutu. Dok su geolocirani video materijali ukazivali na rusku okupaciju (uvelike srušenog) naselja Verhnokamjanske, što je 2. listopada bilo i službeno objavljeno od Ministarstva obrane RF – izgleda da to zapravo nije bilo istina, uz navode o jakim ukrajinskim položajima na visovima oko naselja koji osiguravaju njegov načelni ostanak u ukrajinskim rukama. Kako izgleda, slično bi moglo biti i po pitanju ruske okupacije lokaliteta Viimka, ali i po pitanju ustrajnih navoda o borbama kod nekadašnjih sela Spirne i Ivano-Darivka, koje su Rusi slično proglasili okupiranima u lipnju i srpnju, ali su i dalje poprište borbi. Doduše, tek treba vidjeti što se u ovoj zoni dogodilo na sjeveru – gdje se zadnje vrijeme čulo o borbama oko lokaliteta Bilogorivka kod rijeke Siverski Donjec, ali ne i o okupaciji tog kraja – dok su se oko 4km zapadnije, u zaleđu Bilogorivke, 8. listopada pojavile i snimke ruskih snaga u naselju Grigorivka (s naznakama prodora i još oko 3,5 km na zapad do Serebrjanke). Dok se o čitavom ovom prodoru još ni pojedini ruski izvori međusobno ne slažu, tek treba postupno razjasniti što se tu stvarno dogodilo.

Za razliku od upravo navedene situacije južno od Siverskog Donjeca, stanje zapadno od okupiranog Bahmuta ipak je ponešto stabilnije. Ondje se bilježio manji napredak okupatora na rubovima Časiv Jara, ali usprkos navoda o borbama u široj zoni oko ovog ukrajinskog uporišta – tu se nije čulo o bitnijim pomacima bojišnice. Nažalost, ne može se isto reći i za borbenu zonu oko ukrajinskog grada Torecka, oko 20 km južnije od okupiranog Bahmuta. Osim manjeg pomaka na sjeveroistoku grada (uz okupirani Mikrodistrikt br. 1), glavne novine su zadnjih dana došle iz centra i juga ove urbane borbene zone. Ruski izvori ondje spominju napredak od još 300 metara po gradskoj trasi magistrale T-0516 i pruge iz smjera okupirane Gorlivke – sve do samog industrijskog kompleksa „Središnjeg rudnika“ u sastavu poduzeća „Toreckugolj“ (najstarijeg i još nedavno aktivnog rudnika ugljena u Donbasu i Ukrajini). Uz to, geolociranje pojedinih video materijala ukazuje i na ozbiljan ruski napredak neposredno južnije od ovog industrijskog kompleksa – u četvrti Zabalka, južnom predgrađu Torecka. Osim što time i sa sjevera dolaze u pitanje bilo kakvi ukrajinski obrambeni položaji u prigradskom selu Nelipivka (o čijoj se okupaciji već višekratno nagađalo), ovakav ruski borbeni napredak objasnio bi i vijesti o borbama kod sela Šćerbinivka, malo istočnije od urbane četvrti Zabalka (čiji je status duže bio nejasan).

Što se zone oko Pokrovska tiče, ona je i zadnjih dana bila izuzetno borbeno aktivna. Dok se još dobro drže ukrajinski položaji na njenoj sjevernoj strani (crta među selima Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec, južno od Elizavetivke do sela Novotorecke) – treba napomenuti da se baš Novotorecke zadnjih dana nalazilo pod pojačanim pritiskom. Jednako tako, bilježilo se i brojne ruske napade na potezu jugoistočno – od okupirane Grodivke (koju su Rusi službeno proglasili okupiranom 7. listopada), preko prilaza selu Promin i gradu Mirnogradu iz smjera okupiranog sela Mikolaivka, pa oko ukrajinskih uporišta Krasni Jar i Kruti Jar sve do braniteljskih položaja oko sela Suhi Jar i Lisivka (koji zatvaraju jugoistočni prilaz Pokrovsku uz trasu pruge koju su Rusi u tom kraju vjerno pratili zadnjih mjeseci).

Na potezu od okupirane Novogrodivke prema jugu i dalje odolijeva ukrajinsko uporišta Selidovo, kojeg agresori polagano dolaze u stanje napadati sa sjevera, istok i posebice s juga (gdje su učvrstili svoju kontrolu zone istočno od tamošnje trase pruge Kurahove-Pokrovsk. Iako se oko 5,5 km južnije od Selidova čulo o ruskom zauzimanju sela Cukurine – čini se da je u ruke agresora ondje tijekom 6. listopada pala samo istočna polovica naselja, dok se njegov zapadni dio (preko spomenute pruge) do danas izgleda održao u ukrajinskim rukama. Sve to nije pomoglo braniteljima samo oko 2,5 km južnije, gdje je Rusima navodno uspio prodor u ukrajinsku obrambenu liniju između sela Novoselidivka i Izmailivka – čime se dodatno ugrožava ne samo čitavu obranu šire zone sjeverno od ukrajinskog grada Kurahove, nego i lokalno uspješnu obranu ukrajinskog grada Girnik. To se mjesto zadnje vrijeme uspijevalo držati dok samo koji kilometar istočnije bilježimo rusko napredovanje na jug – koje je nakon ruskih navoda o okupaciji sela Želanne Perše krajem rujna, a onda i Želanne Druge (službeno objavljeno 5. listopada), zadnjih dana bilo i dodatno prošireno okupacijom malog sela Zorjane Pervoje (sjeveroistočno od većeg naselja Zorjane, službeno objavljena okupacija u utorak 8. listopada). Tim napredovanjem zatvaraju se postupno i zadnji ostaci ukrajinskih prostora prema istočnijem Nevelske, iz kojih su se branitelji uspješno povlačili zadnjih tjedana – dok se bojišnica tu aktivno približava ukrajinskim naseljima Kurahivka, Vovčenka i Ostrivske, na rijeci Vovči neposredno sjeveroistočno od Kurahiva.

Dok se istočni i jugoistočni prilazi Kurahivu još drže u ukrajinskim rukama, treba napomenuti da borbena zona južno od Kurahiva postaje posebnim fokusom ruskih agresora. Naime, nakon pada Vugledara 3. listopada, čitav taj otvoreni i pretežito poljoprivredni prostor koji se prostire oko 20 km južno od Kurahiva postao je poprištem novih borbi – sada koncentriranih na pojedina sela u donedavnom zaleđu Vugledara. Tako se ondje spominju borbe na prilazima Katerinivki, Bogojavljenki i Novoukrainki – dok je 7. listopada u ruke agresora palo i selo Zolota Niva (što je bilo s ruske strane brzo i službeno objavljeno 8. listopada). Time tek treba vidjeti hoće li se ondje agresori odlučiti za nastavak borbi prema sjeveru (smjer naselja Šahtarske) ili dalje na zapad prema oko 10 km udaljenom gradu Velika Novosilka. Upravo se i na južnim prilazima Velikoj Novosilki čulo o povremenim sukobljavanjima oko ukrajinskih uporišta Blagodatne i Makarivke – baš kako se na jugu Ukrajine, u regiji Zaporižje, periodično čulo o borbama južno od Orihiva (Mala Tokmačka, Novodanilivka, Novoandriivka). Konačno, treba spomenuti da se zadnjih dana usred fronte u oblasti Zaporižje čulo i o ponovnom oživljavanju bojišta kod grada Kamjanske (nekad uz jezero na Dnjepru, a sada oko 20 km od korita rijeke), gdje su Rusi navodno izveli napad preko sada suhog jezerskog dna nastalog povlačenjem Dnjepra nakon rušenja brane kod Nove Kahovke 6. lipnja 2023. godine – te su ondje iznenadili branitelje i zauzeli manje uporište na krajnjem zapadu tog nekad obalnog mjesta.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. prosinac 2024 00:58