‘Umiru mladići koji nisu još ni vidjeli život. Ponekad tiho plačem... Najstrašnija stvar koju sam vidio? Neću vam reći‘

Dok je veći dio svjetske pozornosti fokusiran na bitku u Bahmutu, ruski napadi bijesne i u šumama i poljima oko 80 kilometara sjeverno od grada, blizu Kremine. Vojnici su ondje u rovovima, okruženi drvećem, čuče kako bi izbjegli ruskog neprijatelja.

- Ljudi kažu da je u Bahmutu teško. Ali i ovdje je surovo, ispričao je za New York Times ukrajinski vojnik Valentyn koji se vojsci pridružio prije sedam mjeseci.

Tijekom posljednjih mjesec dana, Valentyn je stacioniran na točki evakuacije. Svakodnevno putuje do prve crte bojišnice kako bi spasio ranjene vojnike i izvukao mrtva tijela.

Samo nekoliko kilometara od prve crte bojišnice, vojni bolničari čekaju da prime ranjenike.

Njegov je zadatak evakuirati mrtve i ranjene vojnike, a i to često radi uz ruske granate. Vozi se do prve crte i nazad gotovo svaki dan.

- Kad nam kažu ‘kod 300‘, to znači da je netko ranjen. Kod 200 znači da su mrtvi. Možemo doći na 500-600 metara udaljenosti od neprijatelja. Pokupimo ranjenike i brzo se odvezemo nazad jer nas odmah granatiraju. Mladići umiru. Nisu još ni vidjeli život. Teško mi je to gledati. Ponekad tiho plačem. Ne znam čemu ovaj rat, ispričao je Valentyn za New York Times.

Na pitanje što je najstrašnije što je vidio, Valentyn odgovara, uz strah i užas na licu:

- Neću vam to reći. Nitko neće razumjeti. To mogu razumjeti samo oni koji su to vidjeli.

U mirnijim trenucima, kada nema koga evakuirati, Valentyn putuje duboko u šumu kako bi prevezao vojnike do kontakt linije. Tamo su ruski i ukrajinski vojnici ponekad udaljeni samo nekoliko stotina metara.