Vladimir Putin na legendarnom Crvenom trgu, u podnožju simbola ruske vlasti i državnosti Kremlja, 9. svibnja, na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, organizira velebnu vojnu paradu kako bi obilježio taj veliki datum iz povijesti, ali i još jednom potvrdio da je taj događaj stožerno mjesto na koje se oslanja i današnja ruska politika.
Rusi su državnicima diljem svijeta uputili pozive na taj glamurozni politički spektakl, ali velika većina zapadnih političara, pa čak i oni koji se smatraju notornim ruskim saveznicima, poput bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, odbili su doći na tu ekstravagantnu Putinovu predstavu.
Crveni barjak
Rusija jako drži do obilježavanja godišnjice pada nacizma. Nikako ne želi prepustiti povijesnom zaboravu činjenicu da su Rusi, odnosno SSSR, podnijeli najveći teret Drugoga svjetskog rata, s nevjerojatnim brojem žrtava - oko 20 milijuna, te da se baš crveni sovjetski barjak zavijorio iznad Reichstaga u središtu osvojenog Berlina.
Rusi i danas žele priznanje da su oni osloboditelji Europe od pošasti nacizma te inzistiraju da se ta činjenica odvoji od toga da su nakon rata, kao ratni plijen upravo zbog tog svog doprinosa, dobili u ruke istočnu Europu.
Pobjeda u Drugom svjetskom ratu glavni je postulat na kojem se temelji današnja Rusija
Rusija je iskoristila rat kako bi se pozicionirala kao nuklearna velesila koja osvaja svemir i kao predvodnica “drugog političkog pola” koji je nakon 50-ak godina nestao pod sramotnim ruševnim ostacima Berlinskog zida. Svake godine u osvit obilježavanja kapitulacije nacističke Njemačke Ruse poput zombija i nečiste savjesti mori i dalje ličnost tadašnjeg ruskog vođe Josifa Staljina. Čovjeka koji je dulje od dva desetljeća željeznom rukom vladao Rusijom (SSSR-om) i na čijoj su savjesti logori, deportacije, progoni ideoloških i socijalnih protivnika te milijuni ubijenih.
No, ono što Ruse čini zdvojnima i frustriranima jesu neke druge činjenice. Rusija jest tijekom njegove vladavine iz polupismene zabačene siromašne seljačke države postala industrijska i politička velesila te zemlja, kako se i danas uči u ruskim školama, koja je spasila svijet od aveti najvećeg zla čovječanstva - nacizma. Sporan je, dakako, račun za to - milijuni žrtava. Jesu li one vrijedne toga, pitaju se Rusi i nikako ne mogu, ali i ne žele dati konačni i suvisli odgovor.
Upitne žrtve
Žrtve su ništa prema postignućima. One su bile nužne (čak i potrebne) za postignuti rezultat, mantra je koja se želi prodati Rusima i uvući im se pod kožu, iako je taj rezultat u konačnici prilično upitan. Naime, SSSR je mogao poslati čovjeka u svemir, zaprijetiti balističkim raketama New Yorku i najzabačenijem naselju na Aljasci, ali nije uspio naći model kako da nahrani sve svoje građane i napuni police dućana jednostavnim proizvodima široke potrošnje.
Staljin je velik problem i za današnje Ruse jer ne znaju kako ga pozicionirati i definirati. Naime, ako je boljševizam (staljinizam) isti ili sličan nacizmu - što se sada izjednačava, onda se, kaže ruski politolog Vladimir Geljman, dovodi u pitanje, pa čak gubi na značaju i posve obezvređuje predmet općeg ruskog ponosa: pobjeda u Drugom svjetskom ratu i Rusija kao velesila.
- Grubo govoreći, tada sve svodimo na banalnu činjenicu: jedni gadovi pobijedili su druge gadove - kaže Geljman o osnovnoj ruskoj povijesno-nacionalnoj dvojbi.
Upravo to potvrđuju i najnovija istraživanja koja je proveo prestižni ruski institut, Levada centar, o Staljinovoj ulozi i ličnosti. Istraživanje pokazuje da nezanemarivih 39 posto Rusa smatra Staljina “pozitivnom povijesnom ličnošću”, 30 posto njih ga “poštuje”, a isti je broj indiferentan prema njemu.
Ime Volgograda
Sociolog Lev Gudkov ističe da mnogi odgovori pokazuju košmar u ruskoj glavi. Tako 41 posto Rusa smatra da se milijuni žrtava iz vremena Staljinove vladavine ne mogu ni sa čim opravdati, ali njih 40 posto neće Staljina zbog te odgovornosti kvalificirati kao zločinca! Samo devet posto Rusa u potpunosti se slaže s tom konstatacijom, a njih 16 posto djelomično. Čak 45 posto ispitanika će mu za zločine progledati kroz prste zbog kasnijih rezultata u razvoju Rusije, ali će 46 posto smrt Staljina povezati s “krajem terora i represije i puštanjem na slobodu milijuna nevinih ljudi”. Gudkov ističe kako unatoč tome gotovo 70 posto Rusa ne želi da se Volgogradu vrati Staljinovo ime. Rusi ne znaju što bi sa Staljinom, kamo da ga stave, a da ih ne opterećuje te ne izaziva nelagodu i raspravu koja ih može, protiv njihove volje, definirati kao njegove pristaše. Oni su u dvojbi: s jedne strane racionalno ga osuđuju i smatraju zločincem, a s druge misle da bi takvom kvalifikacijom obezvrijedili dostignuća Rusije, pogotovo pobjedu u Drugom svjetskom ratu, te da bi omalovažili i sebe jer su dopustili da trpe i podržavaju takvog satrapa bez pokušaja pobune.
Sociolog Aleksandar Morozov smatra da je takav rezultat ankete politika puzajuće rehabilitacije Staljina koja je počela prije 15 godina upravo zato da bi se o Staljinu govorilo ne samo kao o nositelju velikog političkog i ideološkog nasilja, nego i kao o velikom ratnom pobjedniku. A pobjednik nečega tako epohalnog ne može biti zločinac, kaže Morozov. On nadalje smatra da je time “duh pušten iz boce”, iako je i Putin osudio Staljinovu represiju, polaže vijence na spomen-obilježja ubijenima u čistkama, njegova jedina ideološka (Putina zapravo mnogi u Rusiji smatraju čovjekom bez političke ideologije) osnova je Dan pobjede, a to onda na Staljina baca posve drugo, mutno, svjetlo.
Lav Gudkov napominje da je odnos prema Staljinu u 90-ima bio uglavnom negativan, ali se posljednjih desetak godina uočava trend njegova poboljšanja. Naime, za 52 posto Rusa Staljin je učinio više dobrih, nego loših stvari (još 2007. to je mislilo 15 posto Rusa, a 2011. njih 30-ak posto).
Staljin negativac
Dakle, s jedne strane za Ruse je Staljin negativac, pa i zločinac, ali bez njega ne bi bilo pobjede, nastavlja Gudkov. Objašnjava da je u tome prisutan konformizam i oportunizam Rusa jer iako većina smatra da je on najodgovorniji za progone i Gulag, ne žele ga deklarirati kao zločinca jer bi time priznali da je cijeli režim, i sovjetska država, bio zločinački, a to se nitko ne usudi reći. Gudkov ističe kako bi to značilo da sebe suprotstavljate ne samo bivšem režimu, nego i današnjoj Rusiji koja je iznikla na temeljima i boljševičke Rusije.
- Ljudi nisu sposobni, a i nelagodno im je dati moralnu ocjenu ne samo Staljinu, nego i cjelokupnoj ruskoj sovjetskoj prošlosti - tvrdi Gudkov. No, dodaje kako se zamjećuje i drugi trend, a to je rast nezainteresiranosti i indiferentnosti prema Staljinu i njegovu vremenu, što je upravo rezultat tih dvojbi. Spremanje pod tepih nije najbolja solucija.
Pisac Viktor Jerofejev, koji se poslavio romanom “Dobri Staljin”, smatra da će se s protekom vremena Staljin činiti sve boljim jer ljudi neće moći shvatiti ni žrtve, ni kako se tada živjelo. Jerofejev kaže da je tada Rusija zagazila u neistraženi veliki svijet, zakoračila među svjetsku elitu i ne može više funkcionirati u sustavu normalnih ljudskih vrijednosti. Rusi žele biti veliki i značajni, ističe ruski pisac.
Relevantna istraživanja pokazuju da je Rusima važnije da Rusija bude ključni čimbenik međunarodnih odnosa, nego što im “trebaju” demokratski postulati. To im je tek na trećem mjestu. Ispred “političkih sloboda” je materijalno blagostanje. Stoga nije ni čudno što Staljin dobro pliva u tim ruskim nedorečenostima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....