DISKRIMINACIJA

Urinirali joj po licu i pokušali je silovati, a Njemačka joj poručila: ‘Bit ćete sigurni u Sj. Makedoniji‘

Sve se dogodilo pred očima četvorogodišnje ćerke Jasmine i sedmogodišnjeg sina Jonuza. Na ulici se čulo Mirzno vrištanje

Mirza i njezina djeca

 Arber Bajrami/DM

S laktovima na stolu i licem zaronjenim u šake, plače. Stalno skida i vraća naočale, stavi ruku na čelo kao da ga boli glava. Selimov J. je umoran i očajan. On i supruga Mirza tjednima ne spavaju kako treba - od straha da će noću doći policija kako bi ih protjerala, piše Deutsche Welle.

Prije samo tri dana obitelj je čula da postoji deportacijski let za Sjevernu Makedoniju. Brinuli su cijele noći, jer se tada dešava većina prisilnih vraćanja u zemlju porijekla.

Ovaj 43-godišnjak kaže da više ne zna što da radi. Selimov je Makedonac, a njegova žena je Romkinja Makedonka - to znači da su i njegova djeca Romi. Zbog toga im u Sjevernoj Makedoniji prijete diskriminacija i rasistički napadi.

Trauma, strah, depresija

Nalazimo se u obiteljskom privremenom domu na periferiji Braunschweiga. Prihvatilište za izbjeglice. Sjedimo u prostoriji od oko trinaest kvadrata: kuhinja, dnevni boravak i dječja soba u jednom. Nije to topao dom, sve je jednostavno, bez fotografija, bez osobnih stvari. Sve liči na neku prolaznu stanicu.

Oprezni smo, suzdržani. Mirza prvo nije htjela razgovarati s nama. Rekla je da psihički ne može, da se stidi i da se plaši počinitelja. Onda je pristala, pod uvjetom da to bude anonimno. Ali kada smo došli, s nama prvo razgovara samo njen muž. Tek nakon nekoliko sati Mirza nam ukazuje povjerenje.

„Prije nekoliko dana nisam imala snage ni kuhati, niti brinuti o djeci. Sve poslove je preuzeo moj muž."

image

Mirza, Selimov i njihova djeca

Arber Bajrami/DM

Mirza je tek prije nekoliko tjedana puštena sa psihijatrije - liječnici su joj dijagnosticirali tešku depresiju i posttraumatski stresni poremećaj.

Kada Mirza priča što su joj uradili, ne plače, ne pokazuje jake emocije. Sasvim drugačija od muža. Mirza djeluje tužno, ali i rezignirano, gotovo odsutno. Uzima lijekove protiv depresije.

Surov čin i njegove posljedice

Mirza nam priča kako su joj nasilnici upali u kuću. Muž nije bio kod kuće. Pretukli su je, urinirali joj po licu, pokušali je silovati. Sve pred očima četvorogodišnje ćerke Jasmine i sedmogodišnjeg sina Jonuza. Na ulici se čulo Mirzno vrištanje. Došli su susjedi i spriječili silovanje.

Selimov i Mirza su otišli ​​u policiju. Poznavali su počinioce, bili su iz njihovog susjedstva. Često su vređali Mirzu, vikali za njom „Ciganko".

Selimov i Mirza su htjeli podnijeti prijavu, ali ju je policija odbila rihvatiti. Umjesto da im pomogne, policija je obavijestila počinioce. Mirza pokriva lice rukama, duboko udahne i ponovo pušta ruke da padaju. Poslije toga, više nije mogla spavati u svojoj kući. Obitelj je otišla kod rođaka.

image

Mirza, Selimov i njihova djeca

Arber Bajrami/DM

Ono što će Mirza saznati tek u Njemačkoj: deset dana nakon napada, počinitelji su joj zapalili kuću. Izgorjela je do temelja. Selimov nam pokazuje video snimke i slike onoga što je nekada bila njihova kuća. Više se ne prepoznaje ni komad namještaja, nema slika, nema igračaka: samo čađavi zidovi, razbijeni prozori, srušeni plafoni.

Selimov je ponovo otišao u policiju, ali - opet ništa. Do tada je Mirza već tri puta pokušala izvršiti samoubojstvo. Selimov joj nije smio reći za požar. Prodao je posljednje što su imali - auto - podigao nove osobne dokumente i s cijelom obitelji pobjegao u Njemačku.

Male šanse za azil

Mlađa kćer Jasmina trči kroz dnevnu sobu i lijepi nam šarene naljepnice na ruke i šake: slonovi i jednorozi. Selimov klimne glavom u pravcu spavaće sobe i pokazuje na sina „Vidite, on samo leži, skoro uopće se ne igra. Mala se ne sjeća toliko, ali moj sin ima još mnogo strahova".

Sedmogodišnji Jonuz leži u krevetu i nešto gleda na mobilnom telefonu svojih roditelja. Mreža za traumatizirane izbjeglice Donje Saksonije e.V. i njemu je dijagnosticirala posttraumatski stresni poremećaj. Otac Selimov takođe pati od teškog psihičkog stresa i anksioznosti.

Upravni sud u Osnabrücku, koji odlučuje o njihovim zahtijevima za azil, kaže da pristup medicinskoj njezi u Sjevernoj Makedoniji nije problematičan. Mirza zna da nije tako. „Cijelog života su me tretirali kao građanina drugog reda jer sam Romkinja."

Mirza to zna od djetinjstva: ode kod liječnika koji je ne shvaća ozbiljno ili je uopće ne liječi. To što policija ne reagira na napade na Rome za njih nije ništa novo. U školi su njenu djecu vrijeđali nazivajući ih „ciganima", drugovi iz razreda su ih tukli. Nastavnici nisu intervenirali. Romska populacija ima male šanse da nađe posao, kaže ona.

Ipak, Sjeverna Makedonija se smatra „sigurnom zemljom porijekla". Konkretno, to znači da se teška diskriminacija romske populacije ne prepoznaje, a zahtijevi za azil se najčešće odbijaju.

image

Mirza i Selimov razgovaraju s novinarskom DW-a

Arber Bajrami/DM

Ipak, porodica J. pokušava dokazati diskriminaciju. Ali makedonska policija nikada nije započela istragu, tako da ima malo dokaza. Porodica je počinioce navela poimence i dostavila fotografije i video zapise zapaljene kuće, međutim, Upravni sud u Osnabrücku je odgovorio da se ne može utvrditi ni vrijeme ni mjesto nastanka tih snimaka.

Nije izoliran slučaj

Udruženje „Romski centar Göttingen” i politička grupa „No Lager” podržavaju obitelj - dostavili su izvještaje o diskriminaciji romske populacije u Sjevernoj Makedoniji. Ipak, sud je presudio da čak i da su napadi na Mirzu bili točni, nije riječ o strukturnom progonu već o krivičnoj nepravdi. To što policija nije reagirala je - izoliran slučaj.

Nezavisna komisija za anticiganizam koju je osnovala njemačka Vlada navodi, međutim, da Mirzina iskustva nisu izolirani slučajevi. Komisija je u posljednje dvije godine ispitivala situaciju u kojoj se nalaze Romi.

U svom izvještaju ona navodi da su Romi u državama bivše Jugoslavije izloženi „masivnoj rasističkoj diskriminaciji i s tim povezanom socijalnom i ekonomskom izolacijom”. Često nemaju pristup tržištu rada i stanova, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, a u nekim slučajevima čak ni čistoj vodi za piće. Države su pritom često dio strukturne diskriminacije i ne štite romsku populaciju.

Mirza nas gleda ozbiljno, kaže povratak nije opcija, ubit će se ako je prisilno vrate nazad. U sudskim dokumentima obitelji psihijatar potvrđuje da bi deportacija mogla dovesti do još jednog pokušaja samoubojstva.

Izlazimo, šetamo malo ulicom, kroz industrijsku zonu gde se nalazi sklonište za izbjeglice. Mirza pokazuje na raskršće. Njen sin ide u školu samo deset minuta odavde. To je prvi put tog dana da vidimo Mirzu kako se smiješi. „Moj sin je veoma sretan ovdje u školi. Tu u Njemačkoj su nastavnici veoma ljubazni."

Prošle nedelje mu je bio rođendan. Dobio je poklon od škole i cijeli razred mu je pjevao. Tipičan rođendan u školi za djecu u Njemačkoj. Za Mirzu i njenu obitelj to je bilo nešto posebno, jer su im deca bila marginalizirana u školama u Sjevernoj Makedoniji. „Bio je tako sretan tog dana. Moja djeca trebaju biti sretna, treba im biti dobro", piše Deutsche Welle.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 18:31