VELIKA ANALIZA JUTARNJEG Jesmo li na pragu Trećeg svjetskog rata? Kriza na Korejskom poluotoku ima potencijal za globalni vojni sukob!

Dokument obavještajne službe američkog ministarstva obrane objavljen 29. lipnja navodi kako je “Rusija uvjerena da SAD stvara preduvjete za promjenu režima u Rusiji”. Sputnik, agencija pod izravnom kontrolom Kremlja, 1. srpnja objavljuje, pozivajući se na navedeni dokument, kako nove sankcije koje Washington nameće Rusiji predstavljaju izravnu potvrdu te teze.

Uz to, američki predsjednik Donald Trump susreo se s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom (prije nego s ruskim Vladimirom Putinom), a Kijev je nakon toga najavio da je SAD spreman na dostavu bojevog oružja. A u Siriji su američke snage srušile avion sirijskih snaga koje podržava Rusija. Kad se tome doda da je Washington izuzetno razbjesnio Kinu najavom prodaje oružja Tajvanu te sankcioniranjem jedne kineske banke i tvrtke za pomorski prijevoz jer navodno financijski pomažu Sjevernoj Koreji, a govori se i o mogućim trgovinskim ograničenjima za kineski uvoz u SAD, sasvim se racionalno može postaviti pitanje postoji li opasnost od sukoba između tih triju sila, dakle globalnog rata. Ne treba zaboraviti da je Trumpov posebni savjetnik Stephen Bannon izjavio da će “SAD za najmanje šest godina biti u ratu s Kinom”.

A cijela sadašnja američka administracija - u kojoj su tri generala - podržava pritisak na Iran. Jer, ako se malo bolje promotri geostrateška slika svijeta, uočava se linija mogućih sukoba koja polazi od Arktika, gdje se sile bore za teritorij, pa se spušta preko Skandinavije na baltičke zemlje i preko Ukrajine izbija na Crno more, a onda se širi Bliskim istokom da bi izbila na pakistansko-indijsku granicu, pa indijsko-kineskom spustila u jugoistočnu Aziju i završila u Južnom kineskom moru. Ima i drugih kriza, Venezuela je već u građanskom ratu, Nigerija je destabilizirana, Mali se jedva održava, a pitanje je hoće li Somalija uspjeti nadvladati teroriste Al-Šababa. No, od svih kriza izdvojenih od temeljne linije samo jedna ima globalni potencijal, a to je ona na Korejskom poluotoku. Skandinavija je trusnija, ali 300 američkih vojnika koji su došli u norvešku bazu stotinu i više kilometara udaljenu od ruske granice apsolutno nisu casus belli. Rusija tu mora biti verbalno agresivna kao i u slučaju vrlo oprezne najave potencijalnog ulaska Švedske i Finske u NATO.

BALTIK

Mjesto na kojem Rusija ima snažan interes

Baltički je prostor sasvim druga priča. I zbog njega je Skandinavija trusnija. Rusija ovdje ima snažan interes, a to je zaštita svoje enklave u Kalinjingradu, dijela ozemlja koje je okruženo članicama NATO-a (koje su ovih dana izvele vježbu na području “mekog trbuha” Saveza, procjepa Suwalki koji spaja Bjelorusiju i Kalinjingrad, dužine oko 100 kilometara, a ujedno je granica Poljske i Litve). Ruskom brzom akcijom taj procjep može odsjeći baltičke zemlje od ostatka NATO-a. Scenarij za mogući sukob ovdje je više nego jednostavan. Već su dvije godine stalna zalijetanja ruskih zrakoplova u zračni prostor članica NATO-a, a nedavno je poljski zrakoplov doletio do aviona u kojem je bio ruski ministar obrane Sergej Šojgu, jedan od Putinovih najbližih suradnika. Moskva je ljuta zbog najavljenog raspoređivanja 4 NATO-ova bataljuna na tom prostoru i mogla bi, potaknuta nekim od slučajnih incidenata, krenuti u operaciju zaštite kalinjingradske enklave i jedne od ruskih jezičnih manjina u baltičkim zemljama. Poljska i baltičke zemlje preslabe su da se odupru, Rusija stavlja pod kontrolu Suwalki, a NATO mora reagirati jer je narušen suverenitet i teritorijalni integritet dviju članica. No, ovaj je scenarij slabo izgledan (20%) zato što bi Rusija morala previše uložiti, a u konačnici bi se morala povući (pregovorima ili silom). A to bi značilo poraz a onda i kraj Putinove vladavine.

BALKAN

Prostor za mogući hibridni rat

Balkan je oduvijek bure baruta. No, sada treba govoriti o zapadnom Balkanu, bivšim jugoslavenskim republikama i Albaniji. To je jedini dio Europe koji nije dio neke sigurnosne arhitekture ili ekonomsko-političke zajednice. I koliko je Rusija svjesna da bi bilo kakvo petljanje po Baltiku bilo opasno, toliko je više zainteresirana da se barem na ovoj bijeloj pjegi Europi čvrsto ukotvi. Glavni je cilj Srbija gdje i postoji baza u Nišu (humanitarna), gdje je u novu vladu ušao otvoreno proruski političar Nenad Popović i koja po dvije osnove izravno ovisi o Rusiji. Prva je energija, koju kupuje od Moskve koja je vlasnica srpske energetske infrastrukture pa bi svako soliranje moglo završiti jako hladnom zimom. Druga je Kosovo jer onog trenutka kad Rusija ne bude stavljala veto na ulazak te zemlje u UN, ona prelazi iz faze čardaka ni na nebu ni na zemlju u normalnu članicu međunarodne zajednice.

Kad bi se Srbija riješila ove druge ovisnosti, tada bi joj bilo lakše rješavati ovu prvu. Rusija je pokušala tijekom prošlogodišnjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori izazvati i oružani sukob, pa kasnije i u Makedoniji u interregnumu, ali oba su pokušaja propala. No, da Rusija kani na ovom prostoru djelovati aktivno, destruktivno po euroatlantske integracije i energetsku neovisnost više je nego jasno nakon što je zapadni Balkan predan u ruke Nikolaja Patruševa, još jednog od Putinovih specijalaca. Sukoba velikih sila ovdje neće biti, ali hibridnog rata hoće u neizmjernim količinama. I podrivanja BiH, stalnog podbadanja Makedonije, pritiska na Crnu Goru.

BLISKI ISTOK

Velika nestabilnost zbog blokade Katara

Bliski istok je bliži globalnom sukobu nego ikada dosad. Nestabilnost je zavladala cijelom regijom nakon što su arapske zemlje blokirale Katar. I tako, kao da nisu razmišljale, otvorile vrata Iranu da se približi Kataru i Turskoj da se locira u Zaljev. A upravo su te dvije zemlje željele izolirati. No, naša je procjena da ni svi sadašnji problemi nemaju kapacitet prerastanja u globalni sukob unatoč tome što je Bijela kuća jasno definirala da želi obuzdavanje Irana. Ključna je nepoznanica zaljevske, a onda i bliskoistočne jednadžbe Oman. Na strateškom položaju s kojeg kontrolira Hormuški tjesnac kroz koji prolazi 20 posto ukupne svjetske nafte (bez plina, onog katarskog).

Sultan Qaboos, koji je bio simbol stabilnosti države, star je i bolestan, a nema djece. Utvrđena je procedura izbora njegova nasljednika i velika je vjerojatnost da će izabrani princ htjeti nastaviti stabilnom i samostalnom politikom, ali predatori vrebaju s barem dvije strane: s kopna Saudijska Arabija, a s mora Iran. Svakoj od tih država dobivanje Omana pod svoju kabanicu značilo bi ostvarivanje regionalnog prestiža. A Oman graniči s Jemenom u kojem te dvije zemlje ratuju preko posrednika. U Rijadu vlast preuzima mladi jastreb Muhamed bin Salman, kraljev sin, a u Iranu predsjednik Hasan Rohani mora tvrdolinijašima pokazati da je odlučan.

Upletanje tih dviju zemalja u unutarnja pitanja Omana odmah bi povuklo SAD da stane uz Rijad, a Rusija bi iz pozadine davala podršku Iranu (njoj Hormuz nije važan jer naftu izvozi u Europu i Aziju kopnom). U takvim bi se okolnostima zaoštrili svi trenutni sporovi na Bliskom istoku, Turska bi pojurila zaustaviti Kurde u Siriji, Asad bi zaokružio svoj prostor, a Iran bi mogao potaknuti Hezbolah da destabilizira Libanon i u đavolji krug uvuče Izrael. Svoj bi položaj morali potražiti Kina i Japan jer vitalno ovise o nafti i plinu, a Washington bi zatražio pomoć Europe. Ratni sukob u Zaljevu djelovao bi kao vjetar u jedra talibanima u Afganistanu da pokrenu sve potencijale i dokopaju se Kabula, probudile bi se islamističke ćelije u zemljama srednje Azije, nedvojbeno bi se zapalio Kašmir, a nije isključeno ni da Ujguri krenu u pobunu. Vjerojatnost - 50%.

SJEVERNA KOREJA

Panično uplašeni mladi diktator

Sjeverna Koreja je bitno jednostavnija, ali čak i izglednija (60%). Ondje je na vlasti diktatorski režim s mladim imperatorom koji je panično uplašen da mu svi rade o glavi pa je stoga dao ubiti i brata koji je živio izvan zemlje. Vlast bazira na stvaranju percepcije vojne sile u domaćoj i svjetskoj javnosti, što je zasad uspješan model, ali teško da će izdržati na dulje staze. Poseban udarac mu je zadala kineska odluka da prestane uvoziti ugljen (gubitak oko 1,2 milijarde dolara), a zatim da ga prestane opskrbljivati gorivom. Nema ondje puno automobila osim službenih, ali gorivo je potrebno za vojsku. Nepomična postaje lakom metom bilo čijeg zrakoplovstva.

Ovako stiješnjen te uplašen da bi ga generali mogli zbaciti, spreman je na iracionalne poteze. Vjeruje, naime, da ima nepobjediv adut u rukavu, a to je nebrojeni niz topovskih cijevi koje mogu doseći Seul. Dakle, ako me tko napadne, Seul će gadno stradati. Iako ove okolnosti upućuju na to da je ovdje rat najizgledniji (primjerice, 70%) postoji i alternativni scenarij. U Norveškoj traju tajni pregovori SAD-a i Sjeverne Koreje, koji jasno ljute Kinu i koji bi mogli završiti nekim dogovorom (vjerojatnost 60%). Pravi problem nastaje tek nakon toga: Sjeverna Koreja je poznata po tome da postigne dogovor, povuče iz njega maksimum koristi, a zatim ga proglasi nevažećim ili se jednostavno prestane ponašati kao da postoji. U tom bi slučaju sadašnja administracija vrlo vjerojatno (90%) išla na kažnjavanje vlasti.

KINA I SAD

Najveće ekonomije svijeta ne žele rat

Kina i Sjedinjene Države vrlo vjerojatno neće zaratiti (90%). Riječ je o prvoj i drugoj svjetskoj ekonomskoj, a vrlo brzo i vojnoj sili. Kinesko agresivno ponašanje u Južnom kineskom moru posljedica je straha vlade da bi netko drugi mogao staviti za Peking vitalne morske puteve pod svoju kontrolu (kao što je to u 19. stoljeću napravilo Ujedinjeno Kraljevstvo). Kina treba te puteve da izvozi svoju robu, a Japan ih treba da uvozi sirovine. Dakle, interesi im se poklapaju. A SAD će svojom prisutnošću samo potvrđivati da je i dalje glavni akter zbivanja na Pacifiku.

Zaključak je jednostavan. Izgledi za globalni rat su vrlo mali (20%), posebno nakon što je Janet Yellen, šefica Američkih federalnih rezervi, rekla da nam se kriza kakva je izbila 2008. godine za života ove generacije više neće ponoviti. Ratovi su se vodili kako bi se ostvarila korist, zauzeo neki teritorij, proširila vlast, srušio konkurent. Od Drugog svjetskog rata naovamo velike su sile shvatile da od rata nema koristi, da se interesi lakše ostvaruju otvorenim tržištem i ekonomskim prosperitetom. Rusija je preslaba, ekonomski i demografski, Kina tek mora srediti unutarnji društveni ustroj, Iran želi početi ubirati plodove ukidanja sankcija, Izrael pregovara sa Saudijskom Arabijom o trgovini. A Trumpov SAD ima i više nego dovoljno unutarnjih problema, od neuspjeha u rušenju Obamacarea do porezne reforme koju svi čekaju pa se prvo ondje mora potvrditi doktrina America First. Konačno, vojskovođa ide u rat tek kad je siguran da ga je već dobio. A u Trumpovu kabinetu sjedi James Mattis koji sa svojim iskustvom s bojišnice sigurno neće krenuti u avanturu kao George W. Bush 2003. u Iraku. Ali, tada su odluku donijeli političari ne pitajući ništa vojnike, a sada vojnik koji čita filozofske knjige donosi sve vojne odluke. I zato (90%) neće biti globalnog rata. Osim ovog kibernetičkog koji traje, i to je onaj Treći svjetski pape Franje.