Utorak 9. srpnja bio je 867. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje na bojištima također traje toplinski val (35 do 38 stupnjeva) – koji bi trebao oslabiti krajem tjedna, a onda opet zagrijati početkom idućeg tjedna. Naravno, kao i do sada takvo vrijeme ozbiljno utiče na tamošnju potrošnju električne energije – koja ozbiljno raste dok je toplo vrijeme jer građani koriste klimatizacijske uređaje (do desetak posto rasta potrošnje iz dana u dan) – što onda tijekom toplih radnih dana čini nužnima i radikalnije režime štednje te redukcija struje. Naravno, uz ratne štete na strujnoj infrastrukturi (niz ruskih uništavanja transformatorskih postrojenja širom Ukrajine), zadnjih se dana bilježilo i posljedice povremenih olujnih nevremena, kao i štete od same vrućine. Svemu tome tek malo pomaže i učestali uvoz struje iz Mađarske, Moldove, Poljske, Rumunjske i Slovačke (oko 33.242 MWh u nedjelju 7. srpnja, ili oko 29.238 MWh u utorak 9. srpnja). Zato je zanimljivo vidjeti da se u samom Kijevu zbog „teške situacije s električnom energijom“ krenulo ponovno stavljati u pogon sve „točke nepobjedivosti“ baš kao u zimsko doba – prvo njih oko 225, dok je još 397 takvih punktova s rasvjetom, internetom, pristupom mrežama svih operatera i opremi za punjenje mobitela, baš kao i opskrbom hranom, vodom te priborom prve pomoći. Za to vrijeme nastoji se popravljati barem ponešto od proizvodnih kapaciteta – s naglaskom na moderne termoelektrane male ili srednje snage, uz opremanje i svih kritičnih objekata generatorima (posebno kotlovnica za grijanje, crpnih stanica vodovoda, ali i gradskih nebodera kojima se programima poticaja i djelomičnog kreditiranja pokušava osigurati neovisno napajanje dizala, vodoopskrbe i grijanja).
Za to vrijeme, širom bojišnice i njenog zaleđa bilježilo se intenzivne razmjene vatre klasičnog i raketnog topništva – koje su u okolnostima velikih vrućina te iznimno suhog vremena često uzrokom i velikim požarima. Dok se s ukrajinske strane povremeno spominje i namjerno rusko paljenje skoro zrelih žitnih polja Ukrajine, jasno je da iste ili slične probleme imaju i sami ruski okupatori – koje je vatra u više navrata na okupiranim područjima tako iznenadila da su jedva uspijevali evakuirati svoje ljudstvo, dok je vojna roba uvelike ostajala na milost i nemilost vatrenih stihija. Uz to, prošlog tjedna bilježilo se i korištenje oko 600 ruskih vođenih zrakoplovnih bombi, preko 60 kamikaza-dronova te 40 raznih raketa ispaljenih na ukrajinske ciljeve – što su službene brojke koje bi ovoga tjedna mogle biti i nadmašene. Ipak, nije samo kod preciznijeg praćenja pojedinih valova ruskih zračnih napada moguće uočiti kako ukrajinski službeni izvori ponekad pretjeruju u brojenju navodno srušenih ruskih zračnih oružja – već se takva praksa i na domaćoj političkoj sceni u zadnje vrijeme pokazala problematičnom. Prigovori tu posebno idu na račun zapovjednika Zračnih snaga Ukrajine, generala Mikolu Olešćuka, kao odgovornog za protuzračnu obranu (ali i podatke koje Oružane snage na tu temu objavljuju javnosti).
Mađarske diplomatske vragolije
Odmah nakon prošlotjednog mađarskog preuzimanja predsjedanja Europskim vijećem, Viktor Orban je pod geslom „Učinimo Europu ponovno velikom“ („Make Europe great again“) započeo sa svojim međunarodnim putovanjima – za koja se sve po redu iznova postavljalo pitanje radi li ih samo u ime Mađarske ili ona ipak imaju i šire europsko značenje. Inzistirajući kako tek neobavezno traži mir, Orban je prvo osvanuo u Kijevu 2. srpnja, a onda i u Moskvi u petak 5. srpnja. Dok se u Njemačkoj još prežvakavalo Orbanovu turneju, uz najave kako bi njegov posjet Rusiji mogao u pitanje dovesti tradicionalno putovanje članova Europske komisije u Mađarsku – taj je petak završio naprasnim otkazivanjem za ponedjeljak 8. srpnja dogovorenog posjeta Budimpešti njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock. Dok je službeno objašnjenje napominjalo - „Razlog je isključivo tehnički, a ne politički“ – uskoro se pokazalo i koje su to bile „promjene u ministrovu kalendaru“ koje su mađarskog šefa vanjskoposlovnog resora Petera Szijjárta spriječile u primanju njemačke kolegice.
Naime, odmah nakon Moskve Viktor Orban je produžio u Azerbajdžan, gdje je tijekom vikenda sudjelovao na neformalnom skupu „Organizacije turskih država“ pri kojoj Mađarska ima status promatrača (od čega se EU opet ogradila, budući da ne odobrava turske pokušaje legitimiranja Sjevernog Cipra). S tog skupa se mađarski premijer tek pismeno obratio predsjedatelju Europskog vijeća Charlesu Michelu i čelnicima EU država ne bi li ih ugrubo izvijestio o svojim razgovorima s čelnicima zaraćenih strana u Ukrajini – promičući Putinove stavove i upozoravajući kako „vrijeme nije na strani Ukrajine“ te da bi gubici na bojištima tijekom iduća dva mjeseca mogli biti „dramatični“. Na to se nadovezao i sam ministar Szijjártó tvrdnjom kako „krizu u EU pogoršavaju proratni političari koji zagovaraju povećanje vojne pomoći Ukrajini, slanje trupa u nju i potežu pitanje uporabe nuklearnog oružja, a kritiziraju mirovnu misiju mađarskog premijera Viktora Orbana“, ujedno najavljujući i nastavak Orbanove blic-diplomacije: „molim europske političare koji podržavaju rat da vežu svoje pojaseve i prate novosti sljedećeg tjedna“.
Nastavak je slijedio još iste večeri kada je mađarski vladin zrakoplov uočen na letu iznad Rusije na putu prema Kini – u koju je Orban sletio u rano jutro idućeg dana, u ponedjeljak 8. srpnja. S njime je ondje osvanuo i njegov ministar vanjski poslova, tako da se očigledno njihov posjet Beijingu pokazao onim „tehničkim razlogom“ zbog kojeg je izvisila njegova njemačka kolegica. No boravak mađarske delegacije u Kini bio je kratak – a osim ekonomskih odnosa Mađarske i Kine, tema razgovora Orbana i Xi Jinpinga naravno da je opet bila i Ukrajina. Ne treba čuditi da se Mađarska uvelike složila s mirovnim konceptom koji već mjesecima promiču Kinezi – i koji je Ukrajini neprihvatljiv jer traži momentalan prekid neprijateljstava, a time praktično i priznaje dosadašnja ruska osvajanja te zamrzavanje bojišta koje će omogućiti obnovu vojnih kapaciteta Ruske Federacije. Dok se još nisu stigle ni čuti reakcije na politiku Mađarske koja je „na strani mira, a ne rata“ – Orban je već najavio i idući korak svojih putovanja. Nakon Kijeva, Moskve i Beijinga, na dnevnome redu je osvanuo i „posjet Washingtonu“ – doduše ne spontano, već u sklopu NATO summita koji se ondje održava u terminu od utorka 9. do četvrtka 11. srpnja. Osim što će to biti prilika da brojni čelnici EU opet osobno vide mađarskog premijera – nema sumnje da će na tamošnjim zatvorenim sastancima biti dovoljno prilike da se diskutira i o svim „specifičnostima“ mađarskog pogleda na Ukrajinu. Ako ništa drugo, neke je tu barem utješilo kada su iz Moskve ustvrdili da se putem Orbana nije slalo nikakve poruke Vladimira Putina prema američkom predsjedniku Joe Bidenu ili zemljama NATO saveza – što nije bilo ni potrebno uz sve poruke koje je se sam Orban odaslao zadnjih dana.
Za razliku od mađarskog posjeta, puno lošije je izgleda prošao posjet indijskog premijera Narendre Modija Moskvi (08. i 09. srpnja) koji je već unaprijed najavljivao da je došao tražiti ranije otpuštanje više desetaka „zavedenih“ indijskih građana iz vojske Ruske Federacije. Nakon 2-satnog sastanka s Putinom, naprasno je otkazan finalni krug razgovora u proširenom sastavu indijske i ruske delegacije, a Modi je pred „kiselim“ Putinom rekao kako je „smrt nevine djece bolna i zastrašujuća“. Izjava je došla 24 sata nakon napada na veliku dječju bolnicu u Kijevu, pa ne čudi da nakon nje više nije bilo srdačnih indijsko-ruskih razgovora i izraza prijateljstva.
NATO summit u Washingtonu
Iako je jasno da će Ukrajina biti dio skoro svake točke dnevnoga reda summita na kojem se obilježava jubilarnih 75 godina NATO saveza, bitna pažnja bit će posvećena i obrambenom postavu Saveza koji osim organiziranja oko 500.000 vojnika u visokim razinama operativne spremnosti radi i na jačanju svojih sposobnosti te osiguravanju obećanog rasta obrambenih izdvajanja država članica. Uz uspostavu središta za proturaketnu obranu u Poljskoj (Aegis Ashore), trebala bi biti riječ i o jačanju obrambene suradnje unutar Saveza, kao i globalnih obrambenih veza sa zemljama Pacifičkog prostora (Australijom, Japanom, Novim Zelandom i Južnom Korejom, koje će sve biti prisutne na summitu).
Dok Ukrajina na ovom skupu saveznika očekuje dvije osnovne stvari: (1) jačanje obrambenih sposobnosti, posebno po pitanju protuzračne obrane, te (2) iskorak prema NATO članstvu – već je dugo jasno kako u Washingtonu neće biti jednakog pomaka na oba ova polja. Ipak, nema dvojbi da je prvi dan NATO summita donekle obilježio i ruski zračni napad na dječju bolnicu Ohmadit u Kijevu 8. srpnja – kako po ponovljenim ukrajinskim molbama za dodatnim protuzračnim sustavima, tako i po raspravi koja se na temu ruskih krvoprolića paralelno odvijala u Vijeću sigurnosti. Zato i ne čudi što su se već prvog dana NATO skupa u Washingtonu čule najave američkog predsjednika Bidena da Ukrajina u skoro vrijeme može očekivati još 5 bitnica protuzračnih sustava strateškoga značaja iz SAD, Njemačke, Nizozemske, Rumunjske i Italije (Patriot i SAMP/T), te dodatno i većeg broja taktičkih protuzračnih sustava u nadolazećim mjesecima. Pri tome bi Ukrajina tu trebala biti i prva na redu za svježe protuzračne proizvode američke vojne industrije, prioritetno ispred drugih američkih saveznika.
Dok će punopravno članstvo Ukrajine u NATO savezu vjerojatno još pričekati, u planu je i usvajanje zajedničkog paketa daljnje stabilne pomoći za tu zemlju, i to pod okriljem NATO saveza umjesto dosadašnjeg okupljanja voljnih saveznika u okviru tzv. „Ramstein formata“. Ideja je ustrojiti posebnu misiju i zapovjedništvo pod imenom NSATU (NATO Security Assistance and Training for Ukraine) koja bi imala središte u Njemačkoj, čvrsto vojno vodstvo i nekoliko stotina angažiranih stručnjaka – odvojenih od državne vlasti SAD, kojom bi krajem godine možda mogao ovladati i Kijevu neskloni Donald Trump. Zadatak nove misije bio bi (1) dugoročno koordiniranje multilateralne pomoći Ukrajini kao dio „mosta prema NATO članstvu“, (2) objedinjavanje pod okriljem Saveza raznih „koalicija sposobnosti“ koje su zadnjih mjeseci radile na pojedinim aspektima jačanja vojnih sposobnosti Ukrajine – a trebala bi (3) koordinirati i razne inozemne programe obuke ukrajinskog vojnog osoblja koje su bitan dio koncepta narastanja snaga ukrajinskih branitelja. Tom se prilikom čulo i o poljskoj inicijativi da na svom nacionalnom prostoru ugosti još jedan NATO centar za takvu obuku ukrajinskih vojnika
Uz čelnike NATO članica koji su se okupili u Washingtonu, na licu mjesta se našao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, baš kao i još niz čelnika partnerskih država. Svi su oni dobili priliku na marginama summita održati niz raznih susreta i diskusija, a planirano je i održavanje službenog sastanka „Vijeća Ukrajina-NATO“, te potpisivanje i barem još jednog bilateralnog sigurnosnog sporazuma (kakvog je Ukrajina zadnje vrijeme sklopila s nizom država saveznica, ali ne i s Republikom Hrvatskom). Upravo s dvadesetak država koje imaju takav bilateralni sigurnosni sporazum s Ukrajinom će američki predsjednik Biden, praćen ukrajinskom delegacijom, održati i poseban kolektivni sastanak krajem tjedna. Naravno, pri svemu tome će se s posebnom pažnjom pratiti i rad te istupi samog američkog predsjednika, čija starost i zdravlje već neko vrijeme posebno opterećuju kako brojne američke političare u tamošnjoj predizbornoj utrci, tako i razne strane saveznike ili partnere Sjedinjenih Američkih Država.
Stanje na terenu
Dok u dalekom inozemstvu traju sva te diplomatska događanja, na ukrajinskim bojištima itekako se nastavljaju kopnena sukobljavanja praćena žestokim topničkim duelima te brojnim napadima vođenim zrakoplovnim bombama. Na sjeveru Harkivske oblasti i dalje se čuje o izoliranim borbama oko pograničnog mjesta Sotnitski Kozačok i još nije jasan opseg ovog ruskog prekograničnog upada. Mnogo je jasnija situacija oko 40 km jugoistočno – gdje se nastavljaju borbe oko okupiranog sela Gliboke, koje bi nakon zadnjih dana ustrajnih ukrajinskih protunapada moglo biti i djelomično oslobođeno, a Rusi satjerani u sjeveroistočni dio naselja. Za to vrijeme, agresori se i nadalje drže na prilazima ukrajinskom mjestu Lipci, kao i 9 km istočnije na potezu između ukrajinskog sela Neskučne i okupiranog pograničnog sela Zelene. O žestokim borbama čulo se i iz grada Vovčanska, još tridesetak km na istok – gdje agresori sa zapada i sjeverozapada mjesta nastoje osvojiti četvrt betonskih zgrada u središtu grada, dok se tu Ukrajinci i nadalje brane držeći pod pritiskom i ruske snage blokirane na prostoru tamošnjeg Agregatnog zavoda sjeverno od gradskog toka rijeke Vovče.
Slična je situacija i na granici Harkivske i Luganske oblasti, na bojišnici od ukrajinskog grada Kupjanska, pa niz cestu P-07 prema okupiranom gradu Svatove. Ondje se i nadale vode sukobi kod sela Sinkivka i Petropavlivka istočno od Kupjanska, a onda i oko 16 km jugoistočno – na potezu ceste između okupiranog sela Stepova Novoselivka istočno od ceste i ukrajinskog sela Pišćane zapadno od spomenute ceste. Slično žestoke borbe bez pomicanja bojišnice bilježile su se zadnje vrijeme i dalje na jug – kako oko sela Berestove, tako i na prilazima ukrajinskim selima Stelmahivka, Grekivka i Makiivka. Bitno je žešće bilo dalje na jug, na istočnim prilazima potezu ukrajinskih uporišta Nevske-Terni-Torske pa u Serebrjanskim šumama oko Dibrove – gdje su zadnjih dana bilježilo oštre borbe i mnogo šumskih požara, doduše s vrlo malo prepoznatljivih pomaka fronte.
Južno od rijeke Siverski Donjec nastavljene su borbe kod Bilogorivke i Verhnokamjanske, kao i na zapadnim prilazima sela Spirne (koje su Rusi proglasili službeno okupiranim još 30. lipnja). Uz to se čuje i o borbama na jugoistočnim prilazima ukrajinskom uporištu Viimka, kao i na visovima sjeveroistočno od okupiranog sela Rozdolivka (oko 8 km sjeverno od okupiranog grada Soledara). Bliže okupiranom gradu Bahmutu nastavljena su sukobljavanja sjeverozapadno – u prostoru ukrajinskih uporišta Grigorivka i Kalinina, a izgleda da ni direktno na zapad od Bahmuta još nije u praksi dovršena okupacija (i čišćenje) prostora „Kanalske četvrti“ obližnjeg grada Časiv Jara iz koje su se ukrajinske snage uvelike povukle 3. srpnja. Ne samo da u tom prostoru Rusi nisu uspjeli ojačati pritisak na kompletnu trasu vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ (kao glavne prirodne prepreke u tom kraju) – već možda i u načelno osvojenoj „Kanalskoj četvrti“ i dalje među ruševinama djeluju pojedine postrojbe ukrajinskih specijalaca. Slično je stanje i južno od Bahmuta, gdje se ustrajno bilježe borbe kako oko prigradskog naselja Ivanivske tako i na širem prostoru oko 6 km jugozapadnijih sela Klišćivka i Andriivka.
Veća ruska ofenziva
Posljednjih je dana posebno žestoko bilo na prilazima ukrajinskom gradu Torecku, oko 22 km jugozapadno od Bahmuta – gdje se nastavljaju ruski prodori koji poprimaju karakteristike veće i ozbiljnije ofenzive. Kao prvo, tu je nastavljeno napredovanje agresora (1) sjeveroistočno od Torecka, od tamošnje trase vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ zapadno u naselje Družba. Uz to, (2) usprkos brojnim protunapadima, ukrajinskim braniteljima nije uspjelo agresore izbaciti iz jugoistočnih krajeva naselja Pivnične – gdje su žestoke borbe vođene zapadno od šumskog pojasa, u obrambeno povoljnoj četvrti visokih betonskih zgrada oko tamošnje Općeobrazovne srednje škole broj 10. Uz to, oko 4 km jugoistočno, agresori su 7. srpnja proglasili okupaciju naselja Čigari, dijela naselja Pivdenje, a borbe su posebno bjesnile i na oko 6 km udaljenim južnim prilazima ukrajinskom selu New York. Napomenimo da je baš to prostor ruskog prodora početkom mjeseca, koji je agresore u uskom koridoru uz željezničku prugu i rijeku Krivi Torec doveo od negdašnje fronte kod Novoselivke, oko 4 km sjeverno do sela Jurivka te na južne prilaze ukrajinskog uporišta New York. Zadnjih se dana ondje bilježilo širenje ruskog koridora na istočnoj strani, zauzimanjem obližnjih naselja, a postoji dobra šansa da je baš taj prostor zapravo bio poprištem ruskog jurišnog korištenja namjenski kopanog tunela – kako se to načelno spominjalo prije desetak dana.
Ipak, i zadnjih je dana najžešće poprište borbi na čitavoj ukrajinskoj bojišnici bila zona sjeverozapadno od okupiranog grada Donjecka – odnosno, u području oko okupiranog sela Očeretine, smještenog oko 12 km niz prugu od Avdiivke prema ukrajinskom gradu Pokrovsku. Ondje su nastavljeni ruski napadi (1) sjeverozpadno od Očeretine (preko okupirane Novooleksandrivke pa prema selu Vozdviženka), zatim (2) zapadno od Očeretine (nadomak ukrajinskih uporišta Lozuvatske i Progres), te (3) jugozapadno od Očeretine (gdje se nakon službeno objavljene okupacije sela Sokil 6. srpnja, bojišnica preselila na prilaze ukrajinskom selu Jevgenivka). Napomenimo da se zadnjih dana bilježilo i ruska napredovanja jugozapadno od Jevgenivke, s druge strane tamošnjeg malog vodotoka, tako da se otvara mogućnost napada i sa sjevera na tek 3 km južnije ukrajinsko uporište Novoselivka Perša – mjesto koje je u sve neugodnijem položaju s agresorima na sjeveru, sjeveroistoku, istoku i jugoistoku. Navodno je pod sličnim stiskom u utorak 9. srpnja popustilo ukrajinsko uporište Jasnobrodivka, čiji su se branitelji povukli na zapad prema položajima uz tok rijeke Vovče.
Za razliku od svega ovoga, manje pomake bojišnice bilježilo se desetak km južnije - na prostoru grada Krasnogorivke, gdje agresori postupno potiskuju branitelje prema sjeverozapadu mjesta – baš kao i dalje na jug, gdje ukrajinske snage odolijevaju na potezu Maksimilijanivka-Kostjantinivka-Vodjane-Vugledar, uz trasu lokalne ceste O-0532. Jednako tako, usprkos naporima agresora, i dalje se južno od Velike Novosilke drže ukrajinski položaji na sekundarnom smjeru neuspješne ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine (Staromajorske je okupirano, ali se Urožajne još drži) – baš kao i prostor primarnog mjera te oslobodilačke operacije, južno od Orihiva (gdje se ustrajno bilježe ruski napadi na prilazima tom gradu, kod sela Mala Tokmačka, Novodanilivka, Novoandriivka i Šćerbaki). Jednako tako, usprkos ruskim naporima, izgleda da nadalje opstaju i pojedini ukrajinski mostobrani na uvelike okupiranoj istočnoj obali donjeg toka Dnjepra (posebno oko sela Krinki).
Zračni napadi
Zračno ratovanje tijekom proteklih tjedan dana bilo je iznimno intenzivno. Tako se prošlog utorka, 2. srpnja govorilo o nizu ukrajinskih napada bespilotnim letjelicama – posebno po ruskim pograničnim regijama Brijansk i Belgorod, te po okupiranom Krimu. Okupatori su među ostalim odgovarali napadima po obližnjem Harkivu (posebice po industrijskim kompleksima i pretpostavljenim vojnim skladištima). Tako je i prošla srijeda 3. srpnja započela ruskim napadima po Harkivu, a onda i po Odesi, Zaporižju, Krivom Rihu i Dnipru (kroz obranu su prošle 2 krstareće rakete „Iskander-K“ izazvavši pritom štete, 6 mrtvih i 53 ranjenih, zbog čega je 4. srpnja proglašen danom žalosti). Zauzvrat, Ukrajina je izvela napade na rusku luku Novorosijsk besposadnim plovilima te niz napada na ruske ciljeve bespilotnim letjelicama. Posebno tu treba spomenuti vijesti o 1. srpnja izvedenom prekidu opskrbe strujom pogona Oskolske elektrometalurške tvornice (OEMK) – gdje se stvrdnuo metal u elektropećima što je dovelo možda i do terminalnih šteta u pogonu od velike važnosti za rusku vojnu industriju. Bio je to samo jedan od niza ukrajinskih napada na ruske trafostanice širom pograničnih dijelova Rusije i okupiranih prostora Ukrajine (recimo kod Energodara u Zaporižju) – na koje su Rusi odgovarali i raketiranjima ukrajinskih gradova (Poltava, pa Harkiv i drugi).
Četvrtak 4. srpnja započeo je ruskim lansiranjem vala kamikaza-dronova prema Kijevu (22 letjelice Shaheed-136/131 iz ruske oblasti Kursk, navodno je 21 bila srušena). Zauzvrat, Ukrajinci su bespilotnim letjelicama napali regije Brijansk, Belgorod i Tambov (tvornica baruta u Kotovsku), a u oblasti Kursk je pogođena tvornica rezervnih dijelova za traktore (KZTZ), koja je ujedno radila i dijelove za vojnu oklopnu tehniku. Tijekom dana Rusi su raketom „Iskander“ gađali avione na aerodromu kod grada Dnipro, vođenim zrakoplovnim bombama se razaralo niz manjih mjesta oko Harkiva, a balističkim raketama se gađalo luku Černomorsk kod Odese. Petak 5. srpnja započeo je ruskim napadom oko 32 kamikaza-drona lansirana iz Kurska na sjeveru i Primorsko-Ahtarska na jugoistoku (navodno svi srušeni širom Ukrajine). Ne bi li bolje razumio korištenje i osobine bespilotnih letjelica kao modernog oružja, tog je dana ukrajinski vrhovni zapovjednik general Sirski organizirao radni sastanak s voditeljima desetak najboljih ukrajinskih postrojbi specijalista za raznolike dronove. Sve to nije omelo borbena djelovanja – tako da se rušenje barem 50 većih ukrajinskih bespilotnih letjelica bilježilo iznad regija Kuban (strujna infrastruktura), Rostov (požar u skladištu nafte u Rostovu), te pojedine ciljeve na okupiranom Krimu (Jevpatorija i Sevastopolj) – dok su Rusi napadali Odesu (navodni „centar za obuku pomorskih diverzanata“), vojni aerodrom u Mirgorodu (oblast Poltava), ukrajinski vojni pogon u mjestu Konotop (regija Sumi), te Slovjansk i Selidovo (dvije vođene zrakoplovne bombe).
Novi udari tijekom vikedna
Subota 6. srpnja navodno je opet započela ruskim lansiranjem vala od 27 kamikaza-dronova s Krima i ruske oblasti Kursk na sjeveru (24 navodno srušena) – a niz eksplozija opet je dio regije Sumi ostavio bez struje i vode. Nedaleko Kremenčuka u regiji Poltava raketom „Iskander-M“ navodno je uništena instalacija ukrajinskog sustava S-300, a sličnim sredstvima se gađalo i aerodrom Dolginceve kod Krivog Riha, aerodrom Martinovka kod Mikolajeva, te ciljeve kod Odese. Zauzvrat se ukrajinskim bespilotnim letjelicama posebno bilježilo napade na tri cilja u Krasnodarskom kraju u Rusiji – (1) komunikacijski toranj kod Jeiska, (2) spremnike goriva poduzeća Lukoil-Yugnefteprodukt kod Pavlovska (iznimno jaki požar), te (3) skladište goriva Rosneft-Kubannefteprodukt u naselju Lenjingradska – kao i na plinsku mrežu kod ljetovališta Alušta na jugu Krima. Na to su tijekom dana agresori odgovorili raketnim napadima na Odesu i teškim VBR-om na grad Selidove u zaleđu fronte kod Karlivke. Nedjelja 7. srpnja opet je započela ruskim lansiranjem 13 kamikaza-dronova Shaheed 136/131 iz Kurska (svi navodno srušeni), te 2 balističke rakete „Iskander-M“ – na ciljeve u Pavlogradu i Nikopolju u Dnjepropetrovskoj oblasti. Zauzvrat, preko 40 ukrajinskih letjelica bilježilo se iznad Belgoroda u Rusiji, a kod sela Sergijivka u ruskoj oblasti Voronjež bilo je pogođeno veliko vojno skladište raznog streljiva. Eksplozije i požari u nizu skladišnih objekata trajali su čitav dan te su izazvali i evakuaciju više obližnjih sela. Jednako tako bilježilo se ukrajinske napade topništvom (logistički centar kod okupiranog Debeljceva), te sustavom HIMARS (aerodrom kod okupiranog Melitopola, navodno pogođen protuzračni sustav Pancir-S1). Kasnije tijekom dana predsjednik Zelenski s ministrima obrane Nizozemske i Velike Britanije posjetio je Odesu te ondje proslavio Dan mornaričkih snaga Ukrajine, da bi dan kasnije otputovao u Poljsku – gdje su ga dočekale vijesti o nemilim događanjima kod kuće.
Naime, ponedjeljak 8. srpnja je od ranih jutarnjih sati započeo obilježen nizom ruskih raketnih napada na ciljeve širom Ukrajine. Prvo se rano ujutro bilježilo napad s 4 vođene rakete Kh-101/555 iz bombardera Tu-95MS (3 navodno uništene) i još 2 balističke rakete „Iskander-M“ – te eksplozije u gradovima Sumi, Mikolajev i Harkiv. Zatim se spominjalo napade bespilotnih letjelica po ukrajinskoj regiji Černihiv – da bi iza 10 ujutro opet krenule zračne uzbune širom Ukrajine. Ovoga puta na meti su bili gradovi Kijev, Hmeljnicki, Dnipro (gađan industrijski kompleks Južmaš, pri tome 1 mrtav i 6 ranjenih), Žitomir (vojni aerodrom Ozerne) te Krivi Rih (10 mrtvih i 42 ranjenih pri napadu na upravni kompleks poduzeća „Metalinvest“) – jednako kao i Kramatorsk, Slovjansk i Pokrovsk u Donjeckoj oblasti. U Kijevu se uz brojne stambene objekte bilježilo pogodak ruskom raketom Kh-101 u prostore dječje bolnice Ohmadit, te ženske bolnice Isida u Dnjepropetrovskoj četvrti, kao i po stanici kijevskog metroa Lukjanivska – uz najmanje 27 mrtvih i preko 100 ranjenih. Nekoliko raketa navodno je u Kijevu pogodilo i nedaleke prostore vojne tvornice Artem, baš kao i najmanje tri lokalne trafostanice. Ubrzo se čulo da je napad bio izveden kombinacijom raznih ruskih raketa – 1 aerobalistička raketa Kh-47M2 „Kindžal“ (navodno srušen), 4 balističke rakete „Iskander-M“ (navodno 3 srušene), 1 krstareća raketa 3M22 „Cirkon“, 13 krstarećih raketa Kh-101/555 (navodno 11 srušeno), 14 krstarećih raketa 3M54 Kalibr (navodno 12 srušeno), 2 krstareće rakete Kh-22, te 3 vođene rakete Kh-59/69 (sve srušene). Ispaljeni projektili navodno su vrijedili između 200 i 250 milijuna USD, dok se vrijednost oborenih raketa procjenjivalo između 160 i 200 milijuna USD.
Dok se u Kijevu prikupljalo dragovoljce da pomognu pri hitnom spašavanju iz ruševina velike dječje bolnice Ohmadit (evakuirano preko 600 pacijenata) – iz ruskih se izvora prvo spominjalo da je tu štetu napravila raketa ukrajinske protuzračne obrane, a kada su se pojavile snimke ruske krstareće rakete u dolasku te onda i ostaci rakete Kh-101 – priča se promijenila u navodno gađanje tajnog vojnog zapovjedništva smještenog u toj poznatoj kijevskoj bolnici. Jednako tako, agresori su se još hvalili i navodnim uništenjem ukrajinskih sustava HIMARS kod Hersona, te ponovljenim napadima na ukrajinski grad Vilniansk u Zaporižju. Opet se uz vojne pogađalo i civilne ciljeve, što ruskim agresorima na Ukrajinu ne predstavlja ni najmanji problem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....