ABDULAH SIDRAN

VELIKI BOSANSKI KNJIŽEVNIK O PRIJATELJU PRALJKU 'Skončao je u Haagu, gdje je morao dokazati kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu...'

 
U krugu: Slobodan Praljak i Abdulah Sidran, desno pokraj njih Goran Babić, snimljeni 70-ih godina prošlog stoljeća
 arhiva

Znam mu karakter, i zato me to nije iznenadilo. Kad sam vidio snimku iz sudnice, odmah sam rekao - evo ga, radi to! Čudo, život je grozan, strašan i užasan – otkriva Globusu Abdulah Sidran kako je doživio samoubojstvo svog prijatelja generala Slobodana Praljka. Nije tajna da su njih dvojica dugo godina bili vrlo bliski, no Sidran je čvrsto odlučio da ovaj put o tom odnosu ne želi otkrivati nove detalje iako, kaže, nismo jedini novinari koji su ga ovih dana u tom povodu zvali. Istaknuti bošnjački intelektualac, pisac filmskih scenarija i drama, pjesnik i prozaik iz Sarajeva smatra da o privatnim stvarima nema što kazati, no budući da su Praljkova presuda i samoubojstvo ujedno i opća društvena, javna stvar, podijelio je s nama svoja razmišljanja o stanju u društvu Bosne i Hercegovine, ali i šire.

“Ako bih ja izvršio samoubojstvo ispred zgrade Predsjedništva u Sarajevu, to bi medijski trajalo dva ili tri dana i nikakav ozbiljan cilj ne bih postigao, ma što da sam time htio postići. Ovo je vrijeme odveć surovo, svirepo, jezivo i beskrupulozno i u njemu je gospodar bog profit i pojedinačne ljudske sudbine ne znače baš ništa. U javnom, povijesnom smislu to traje kao u američkoj poslovici koja kaže – nema ništa starije od jučerašnjih novina”, govori Sidran pomalo rezignirano i daje nam odgovor na pitanje kako će se ovi haški događaji odraziti na odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH te između dviju susjednih država.

“Odbijam govoriti o odnosima naroda jer postoje odnosi etnonacionalnih oligarhija koje se savršeno dobro razumiju i one među sobom konflikata nemaju. Fingiraju se konflikti između naroda, a narod je apstraktna imenica prazna od sadržaja. Živimo epohu velike laži, s velikim V. Ono što je Orwell u svom romanu futuristički predviđao 1948. za 1984., to je bajka Ivane Brlić Mažuranić u odnosu na ovo što mi već doživljavamo. Pred nama su u planetarnom smislu kataklizmička vremena i ako na taj način promatramo sudbinu ljudi na ovim balkanskim pa i europskim prostorima, onda ćemo razumjeti koliko su uistinu nevažne naše pojedinačne ljudske sudbine. Imam jednu teoriju po kojoj se novac, s velikim N, otkinuo iz ruku svoga gospodara čovjeka i od sluge se pretvorio u gospodara. Kruži oko planeta Zemlje kao satelit i ima svoju gravitacijsku silu. Proizvodi plime i oseke nezavisno od ljudske volje. To vodi svijet u katastrofu. Ako je moguće razarati Alepo i druge gradove stare 8000 godina u Siriji i Iraku, ako se to događa bez ikakve grižnje savjesti, što onda čovjek može misliti nego da se nalazimo u kataklizmičkoj epohi i da nema nade. Čovjek se nada, uzda ili ufa jedino u nepredvidivo. Ni u čemu drugom ne može pronaći nadu za budućnost čovječanstva”, zaključuje Abdulah Sidran.

Kratki psihoportret

Podsjeća nas da u svom posljednjem, autobiografskom romanu “Otkup sirove kože”, objavljenom 2011., piše i o obitelji Slobodana Praljka te iznosi i svoj osobni doživljaj kršnoga Hercegovca. U poglavlju posvećenom Praljku, pod naslovom ”Ko to može zavarati sudbinu”, dvjema završnim rečenicama Sidran daje sažeti psihoportret svojega druga iz mladosti: ”Mogao je postati heroj, a skončao u Haagu. Sad mora da dokaže kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu.”

U hrvatskoj javnosti, koja s konsternacijom prati zbivanja nakon haške presude i Praljkova samoubojstva u sudnici, prevladavaju oni koji Slobodana Praljka doživljavaju kao heroja obrane Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, malo je ljudi poput Sidrana koji su ga blisko poznavali i usudili se javno iznijeti svoje viđenje njegove životne borbe koja je bila, čini se, koliko javna toliko i duboko osobna.

U intervjuu Novom listu objavljenom u prosincu 2011. Sidran otkriva da je poznavao Praljkova oca Mirka i cijelu njegovu obitelj te da “o njima ne bi mogao baš ništa ružno kazivati”. Mirko Praljak je, rekao je Sidran, u zapadnoj Hercegovini “bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe”.

Lov na ustaške vojnike

“Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi... Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima. Prema tome, dijete je ponijelo tatin križ, kao malo dok Mostarom hoda – to ja izmišljam kao pisac, imam pravo na takve imaginacije – prolazi plavokosi, plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom i kazuju ‘vidi li ga, jebo li ga ćaća, isti Mirko’, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje. Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati ‘porijeklom Bošnjaci’... Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin”, kazao je Sidran prije šest godina.

Poticaj na filmsku karijeru

Također je u istom intervjuu rekao kako se na Praljkovu primjeru “sigurno može dokazati dvostruka linija zapovijedanja i mogao bi biti obranjen kao Tihomir Blaškić, jer je stvarna linija zapovijedanja bila u rukama Darija Kordića”.

“Praljkov karakter dobro poznajem, on toliko drži do svoga ja da nikad neće kazati ‘ne, ja na terenu nisam bio komandant, komandant je bio Tuta, ja sam samo figurirao kao komandant’”, komentirao je Sidran te dodao kako su rezultati prvih demokratskih izbora s početka 90-ih pokazali da ih je ogromna većina ljudi na našim prostorima shvaćala kao nastavak bitaka iz 1941-1945. Prema Sidranu, “mnogo je lakše prepoznati povijesne političke sile koje vode ka državnom nestanku Bosne nego njenom očuvanju”.

U autobiografskom romanu “Otkup sirove kože” Sidran na dvije stranice predstavlja Slobodana Praljka kao “filmskog režisera, svršenika zagrebačke Kazališne akademije” te inženjera elektrotehnike i profesora filozofije. Praljak ga je, otkriva Sidran, natjerao da napiše svoj prvi filmski scenarij za film “Jegulje putuju u Sargaško more”.

“Da ne bijaše Praljkove tvrdoglavosti, ja u filmadžije ne bih nikad ni privirio. A da u filmadžije nisam privirio, nikad pristojnog dinara ne bih omirisao. Pa kako ne biti zahvalan?” piše Sidran i nastavlja kako Praljak “raste u Mostaru kao sin Mirka Praljka, partizanskog prvoborca, komuniste i oznaša čije se ime u zapadnohercegovačkim selima izgovaralo sa strahom, strepnjom – i mržnjom. Jak i kršan čovjek, golemih šaka i dubokih i čvrstih uvjerenja, do 1958. godine, dokle god je i jednog u Hercegovini bilo – trijebio ustaše. Nesmiljeno trijebio ustaše. Biće da je mnogo siročadi za njim ostalo, i biće da je mnogo takvo siroče – krijući i ne krijući – svojim prstićem upiralo u ‘Mirkovog malog’”, piše Sidran dodajući “da je Slobodanova sudbina zapečaćena, da je stvar završena prije nego je i počela i da je ‘pitanje tehnike’ na kakav će se način i u kojem obliku križ Mirka Praljka pretovariti na njegova leđa”. Nadalje Sidran piše kako mladi Praljak u Zagrebu istovremeno studira tri fakulteta jer se želi trostruko potvrditi kao zrelo i samostalno ljudsko biće pa je znao u jednom danu položiti po nekoliko ispita. Ljeta pak, prema Sidranu, Praljak provodi konobareći po Njemačkoj te od zarade u Zagrebu gradi trokatnicu nedaleko od središta grada.

“Mrzi socijalističku Jugoslaviju kao tvorevinu srpskoga hegemonizma i u večernjim raspravama o tome podastire numeričke dokaze iz različitih sfera društvenih poslova: diplomacija, vojska, policija, sve savezne institucije, i legendarni Tanjug, kao općejugoslovenski ‘jezični terorist’”, opisuje Sidran svoga prijatelja koji je u to vrijeme na prijelazu iz 70-ih u 80-e godine svjestan da nema papirnatih dokaza da je trokatnicu sagradio višegodišnjim teškim radom u Njemačkoj.

Odlazak u rat

“Prvo, niko me ništa neće pitati jer oni sve znaju. Budu li išta pitali, cilj im nije kuća, nego Praljak. Jugopolicija sve zna. Drugo, ako pitaju otkud mi pare, kazaću: ‘Jebavo babe po Njemačkoj’”, citira Sidran u knjizi Praljkove riječi. Potom otkriva kako je kasnije Praljak prodavao kat po kat i sebi zadržao samo jedan te da se obradovao ratu. “Nepozvan, s vlastitim oružjem, otišao na prvu liniju, kod Sunje. U plućima osjetio dvije sreće: što se bori za neovisnu Hrvatsku, i što sa leđa skida mrski sramni križ preuzet od vlastitog oca, ‘jugopolicajca, oznaša i hrvatoždera’ Mirka Praljka”, piše Abdulah Sidran i poglavlje završava već spomenutom tezom o heroju, Haagu i vragu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:09