Izbori su završili 7. srpnja i to je razdjelnica, referentna točka u odnosu na koju će se definirati brojni procesi. Dan je to kad je Peta Republika, prva je bila ona nakon Revolucije 1789. godine (Zoran Milanović, koji se kao Predsjednik Republike Hrvatske htio, protivno Ustavu i dobroj praksi, kandidirati za premijera na izborima za Sabor, poigravao se pojmom Treća republika iako tako nešto u nas ne postoji – Peta Republika je službeni pojam od 1958. godine) doživjela obrat: u Nacionalnoj Skupštini ne postoji stranka koja ima većinu, nema stranke koja bi bila blizu većini.
U Nizozemskoj, primjerice, to nije izuzetak nego pravilo, tako i u Belgiji, Sloveniji. Stranke znaju što im je činiti, traže se koalicijski partneri u pravilu u ideološki bliskom krugu, bruse se teze koalicijskog ugovora koji će davati smjer politikama vlade. Situacija je to u kojoj stranke s manjim brojem zastupnika, a bez kojih nema većine, uvjetuju da se prihvate politike po kojima su prepoznatljive kako bi na sljedećim izborima prošle bolje. Dovoljno je pogledati koje probleme u tročlanoj njemačkoj koaliciji čini najslabija karika, liberali, FDP.
Na sve to francuske stranke nisu navikle. Dodatna je teškoća polupredsjednički sustav koji preferira jake stranke koje podržavaju Predsjednika Republike. Toga više nema. Strankama valja brzo učiti kako tražiti kompromise, tražiti rješenja u igri pozitivne, ne nulte sume, dobar je prvi korak najmanji zajednički nazivnik, bolji je sustav korelacija ("Odnos između dvaju relata (veličina-vektora, promjenljivih pojava i svojstava itd.), kod kojega jedan relat pokazuje pravilnu suvislost s drugim (ta suvislost ne mora biti uzročna zavisnost", mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije) koji nudi fleksibilnost.
Predsjednik Emmanuel Macron mora prihvatiti novu realnost, novo normalno, shvatiti da je sada i njegova moć ograničena jer će morati prihvatiti premijera kojeg mu predloži skupštinska većina.
Franjo Tuđman je umro prije izbora za Sabor 2000. godine, da je poživio teško bi podnio takvu situaciju.