VIDEO: RUSKI RAMBO NA KOSOVU Pogledajte ruski propagandni spektakl o NATO-ovom bombardiranju Beograda i ratu na Kosovu. Koštao je tri milijuna eura

Oblačno nebo. Svitanje. Iz tamnih oblaka izvire na desetke bombardera. Lete u formaciji. Ispuštaju smrtonosni teret. Učas apokalipsa u snenom pitoresknom gradu. Vrisak. Plač djece. Grad u plamenu. Zrakoplovi su NATO-ovi. Mjesec je ožujak, godina 1999. Grad u dimu - Beograd. Počela je NATO intervencija. Tako počinje rusko-srpski "ramboidni" film, kako ga predstavljaju autori - "herojska saga" - "Balkanski rubež" (Balkanska međa, pod tim će nazivom film biti u srpskoj distribuciji) mladog ruskog redatelja Andreja Volgina, koji će svoju premijeru doživjeti 23. ožujka na 20. godišnjicu intervencije koja se u Srbiji i Rusiji predstavlja kao agresija NATO-a na Srbiju, koja kao da je "pala s neba", bez ikakvog razloga i povoda. Uradak glorificira rusku ulogu u ratu na Kosovu te Srbe prikazuje kao jedine žrtve u borbi s "albanskim banditima" (a to su pripadnici UÇK - Oslobodilačke vojske Kosova).

"Godina je 1999., NATO bombardira Srbiju i prepušta Kosovo albanskim razbojnicima da ga pljačkaju", ističe kompanija Upgrade Vision u najavi filma. "Balkanska međa" slijedi sva pravila "Ramba" (od drugog do četvrtog), što samo po sebi nije sporno, ali uz sporni podatak da ima ambiciju - "rekonstruirati istinite događaje" i "prikazati povijesnu istinu". U najavi filma stoji da se rekonstruira događaj kada su ruske snage iz UN-ove mirovne misije u BiH zauzele prištinski aerodrom Slatina u noći sa 11. na 12. lipnja 1999. godine, dan nakon prihvaćanja Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a kojom se amenuje ulazak NATO snaga na područje Kosova u misiji KFOR-a. No, već iz "foršpana" jasno je da je temeljenje na istinitom događaju prilično rastezljiv, diskutabilan i, rekli bismo, uvjetan pojam. Pristup je adekvatno benevolentan, uz mnoštvo očitih rupa u sjećanju (recimo usputni podatak da je nešto manje od milijun Albanaca tada bilo nasilno istjerano s Kosova te da su im tom prilikom uništavani osobni dokumenti, paljeni gruntovni izvadci i slično) i dosta se slobodno interpretiraju "činjenice" rata na Kosovu. No, film je zapravo rađen kao uradak koji potvrđuje rusko-srpsko prijateljstvo stvoreno "u krvi" te, kako kaže srpski glumac i jedan od koproducenta Miloš Biković, da "pokaže našu stranu priče". A rusko-srpska strana priče je intervencija izvedena "zbog optužbi zapadnih medija za etničko čišćenje i genocid nad Albancima". Glumac Miodrag Radonjić koji glumi "albanskog terorista Smuka" kaže da je ovo "ratni film, ali šalje poruku mira".

U tipičnom akcijskom filmu (ruski kažu - bojevik) rađenom po svim uzusima stalloneovske šprance napetosti, atraktivnih snimki s puno eksplozija, pucnjave i dima, što je samo po sebi već dovoljno intrigantno i bizarno - amerikaniziranom inačicom snima se "antiamerički" film. Glavni lik je ruski Chuck Norris Goša Kucenko, uz veliku srpsko-rusku filmsku zvijezdu Miloša Bikovića, koji napada antivučićevske prosvjede koje predvodi njegov kolega glumac Sergej Trifunović, te nekadašnji najpoznatiji istočnoeuropski Indijanac Gojko Mitić, junak "osterna" - istočnonjemačkih "westerna", ali i Emir Kusturica, jedan od najvećih Putinovih propagatora na balkanskim granicama. U Srbiji film čak predstavljaju kao "dokumentarno-igrani". I o čemu je film? Elem, šačica ruskih specijalca ("Stanje je kritično, nadam se da ćemo se svi vratiti kući", kaže Kucenko svojim suborcima dok mazi fotografiju svoje kćeri) u ljutom boju krvožednim i beskrupuloznim UCK-ovcima (zapovjednik terorista Smuk drži aerodrom) uspješno ovladavaju ključnom strateškom pozicijom na Kosovu - aerodromom Slatina, unatoč, kako stoji u najavi, "nadmoćnijem neprijatelju" (a kako drugačije). Ima i ljubavni zaplet. Glavni junak Andrej Šatalov (glumi ga Anton Pampušni) ima i osobni motiv - njegova djevojka (Srpkinja Jasna, koju glumi mlada srpska glumica Milena Radulović) u albanskim je rukama, zarobili su je zbog, da se cijela stvar zaokruži - šverca organima. Kosovo pak glume obronci Zlatibora i prostranstva Krima, poluotoka na Crnom moru koji su Rusi anketirali od Ukrajine 2014. godine, što je iziskivalo od srpskog dijela ekipe da se odredi prema tom problemu, pa je tako Biković govorio kako Rusi i Srbi imaju "zajedničku povijest i kulturu" koju opet zajednički moraju braniti od nasrtaja Zapada. On je čak ozlijeđen na snimanju, ali je poručio: "Ožiljci uljepšavaju muško lice", a Gojko Mitić (glumi lik koji se slučajno ili ne zove Goran Milić) kazao je da mu je NATO ubio majku. Zbog snimanja filma na Krimu Ukrajinci su zabranili ulazak u Ukrajinu svim članovima srpske ekipe.

Film dolazi u trenutku kada stvari s Kosovom ne idu baš Srbiji na ruku, a Rusija pokušava pojačati svoje prisustvo na Balkanu jer joj stvari izmiču iz ruku (Mala Rusija - Crna Gora - pretrčala je u NATO, a uskoro će tim putem i Makedonija. NATO je detektiran kao "neprijateljska institucija". Film je dobrim dijelom i neka vrsta srpsko-ruskog odgovora na film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Štoviše, sam kontroverzni događaj zauzimanja prištinskog aerodroma u Rusiji i Srbiji se predstavlja kao "najdramatičniji događaj od Kubanske krize, kada je svijet bio na rubu nuklearnog sukoba SAD-a i SSSR-a" te da je svijet bio na rubu "trećeg svjetskog rata", što je svakako, najblaže rečeno - pretjerivanje radi dizanja vlastitog rejtinga.

"Ova 24-satna akcija od velike geopolitičke važnosti motivirala je ruske scenariste da kroz splet osobnih drama glavnih junaka prenesu priču o povijesnoj prekretnici koju je međunarodna javnost ocijenila kao mogući početak novog velikog rata. Ovaj filmski spektakl, iako bazično naslonjen na bolnu ratnu tematiku, šalje snažnu miroljubivu poruku i pouku o prijateljstvu dvaju naroda", kaže se u materijalu pred srbijansku premijeru. Misli se, da ne bude zabune, na prijateljstvo "dvaju naroda" - ruskog i srpskog, a ne albanskog i srpskog stanovništva s Kosova. Film je koštao, pišu ruski mediji, tri milijuna eura, a srpsko ministarstvo kulture odvojilo je za potrebe filma 210 tisuća eura. Svjetski distributer je 20th Century Fox, a ruska strana očekuje zaradu od najmanje sedam milijuna eura jer je film već prodan, kažu, u 20 zemalja.

Film, dakle ima svoju političku svrhu, da se od jednog akcijskog filma napravi prihvatljiva povijest, što nama ovdje u Hrvatskoj s mnoštvom grotesknih zadiranja u činjenice te mnogim tugaljivim filmovima o Domovinskom ratu nije ništa novo.

No, što se zapravo zbilo u srpnju prije 20 godina i od čega se sada rađa i ruski kosovski mit. Ruska snage, smještene u Ugljeviku, nakon 600 km marša, koji su obavili u zavidnih 7,5 sati, jesu, u operaciji "Brasok" (Skok) zauzele prištinski aerodrom. Tu je početak i kraj "temeljenja na istinitom događaju". Dakle, ruske snage upadaju na Kosovo, u trenutku kada je Slobodan Milošević, stisnut daljnjim prijetnjama bombardiranja, ali i moguće kopnene invazije na Srbiju, prihvatio predaju te započeo povlačenje srpske vojske i policije s Kosova. Rusi jesu prvi došli do aerodroma, preduhitrivši Britance kojima je to bilo dano u zadatak. No, filmaši su dali mašti na volju - Rusi, naime, ni u kakvim borbama na Kosovu nisu sudjelovali, a aerodrom je bio prazan kada su ga zauzeli. Na njemu je bila stacioniran 83. zrakoplovni puk vojske Srbije (tada Vojske SRJ), ali tijekom rata, ni jedan avion, čak i po ruskim izvorima, nije poletio. Od 37 MiG-ova-21 koji su tamo bili, na zemlji je uništeno 25. Rusi jesu zauzeli aerodrom te to isto onemogućili Britancima, koji su zahtijevali da im se aerodrom preda na upravljanje. Britanci su pokušali sletjeti helikopterima i ući tenkovima, ali Rusi su po pisti vozikali svoje transportere, a tenkove su imali na nišanu protutenkovskih bacača. No, stvari su se uskoro promijenile. Naime, Mađarska kao članica NATO-a te Rumunjska i Bugarska zatvorile su svoj zračni prostor za ruske zrakoplove te im tako spriječili opskrbu hranom, vodom i zamjenu vojnika. Ruski vojnik Aleksandar Lobancev koji je sudjelovao u "Skoku" u svojoj knjizi "Kosovo 99" piše: "Od prvih dana dolaska na Kosovo imali smo problem s pitkom vodom... Jednom su nam Britanci poslali flaširanu vodu". Američka državna tajnica Madeleine Albright u svojim memoarima piše: "Sve je završilo time da su natovci hranili Ruse, kojima je s provijantom bilo problema. Predsjednik Jeljcin nazvao je predsjednika Clintona i predložio da se sakriju na neki brod, podmornicu ili pusti otok i riješe taj problem". Doduše, ruski izvori tvrde da se tu pretjeruje jer su ruski vojnici imali dovoljnom SDO-a na raspolaganju, a i Srbi su im ostavili svoj magazin hrane koji je bio pogođen bombama NATO-a, ali ipak nije uništen do kraja. Kasnije su Rusi u zamjenu za hranu i vodu ponudili Britancima da "podijele aerodrom". Rumunji i Bugari za to su bili bogato nagrađeni - članstvom u NATO-u, a potom i u EU. No, nije tu bio kraj ruskim mukama. Uskoro su ostali bez hrane, koju su im davali NATO snage ili "mjesno srpsko stanovništvo". Na kraju su Rusi morali pristati ih uključe u "francusko-njemačko-britansko" zapovjedništvo te su tada dopušteni letovi ruskim snagama, ali uskoro, Vladimir Putin, 2003. godine, donosi odluku o povlačenju s Kosova. Rusi su se napustili Kosovo, ali su ostali dužni čak pola milijuna dolara za struju i ostale komunalije. Doduše, tadašnji šef Generalštaba ruske vojske Anatolij Kvašnin tada je rekao da je Rusija "izgubila strateški interes za Balkan, ali i zbog povlačenja uštedjela 25 milijuna dolara godišnje" koliko ih je stajalo prisustvo na Kosovu. Rusi se nisu mogli kretati po Kosovu, a Amerikanci su nedaleko napravili svoje uzletno-sletne staze pa im jedno vrijeme Slatina nije ni bila potrebna. Doduše, zapovjednik "Skoka" Junis-Bek Jevkurov (njega pak glumi Kucekno), dobio je za to od Putina zvanje Heroja Rusije (danas je on predsjednik sjevernokavkaske regije Ingušetije). U ruskim diplomatskim krugovima tada se o tome govorilo kao o velikoj grešci, pa i "najvećoj gluposti", no taj Putinov potez, film, čini se, ne problematizira, ali zato sada šalje poruku i slavi prilično sporni događaj od prije 20 godina, interpretiran sa zadrškom i velikom naknadnom pameću.

Na srpskoj premijeri očekuje se i sam predsjednik Aleksandar Vučić, koji je u ovih 20 godina avanzirao - u vrijeme rata na Kosovu bio je tek ministar informiranja te Ivica Dačić, tadašnji Miloševićev glasnogovornik, koji je sada pak ministar vanjskih poslova.