Došle su u Tuzlu u tisućama. Umorne, gladne, prljave. Svaka je imala užas smrti u očima. "Vidjela sam ih, gledala sam ih kako kleče pokraj ceste, s rukama iznad glave. Vidjela sam svog sina, prepoznala sam njegove ruke", govorila je u šoku žena od pedesetak godina, zatvorena u maramu svezanu na glavi.
Druga, mlađa, šutjela je, praznog pogleda. Njoj su Srbi nabili maramu u usta i silovali je, grupno, pred ostalim ženama u sobi.
Dva dana poslije kampom za izbjeglice podignutim na brzinu u samo se jutro pronijela vijest da se jedna žena objesila. Uspjela je prohodati osamdesetak kilometara od Srebrenice do Tuzle pokušavajući se spasiti i kada je stigla u Tuzlu, na sigurno područje, okončala je svoj život.
Objesila se u šumarku, na nekoj ne previsokoj grani, njeno se tijelo moglo vidjeti prilazeći mladim stablima. Nosila je bijelu suknju i crvenu vestu. Ferida Osmanović, jer tako se zvala i svaka žrtva srebreničkog masakra, genocida, zaslužuje da joj se istakne ime usprkos tome što su ih srpski vojnici Ratka Mladića ubijali kao bezimena, nevrijedna stvorenja. Imala je 31 godinu.
Njen je suprug, Selman, imao trideset i sedam i jedan je od onih koji su klečali pokraj ceste čekajući da ga smakne neki od vojnika Republike Srpske. Ili je strijeljan negdje u šumi na putu prema Tuzli. Imali su dvoje djece, kći od devet i sina od dvanaest godina. Ostali su živjeti s bakom.
Do 11. srpnja su živjeli u Srebrenici, enklavi na istoku Bosne i Hercegovine, i nadali se da će preživjeti rat. Svi koje su ubili i protjerali su oni koji su se nadali da im se ništa neće dogoditi. Srebrenica je uspijevala preživjeti pune tri godine rata, a onda je Ratko Mladić, vojni zapovjednik bosanskih Srba, ispunjavajući plan političkog lidera Radovana Karadžića, taj dan ušao u nezaštićenu Srebrenicu.
UN je tijekom cijelog rata bio prisutan u Bosni i Hercegovini, njegova je zadaća bila pokušati držati ratne neprijatelje razdvojene, a područje Srebrenice bilo je dodatno osiguravano iz zraka. Na tlu je zapovjedništvo jedinica UN-a pripalo nizozemskim vojnicima.
Kad su Srbi ušli u Srebrenicu, civili su pobjegli u nizozemsku bazu, nadajući se da su tamo sigurni. Pokazalo se da ih tamo nitko nije čuvao. Nizozemski su ih vojnici predali vojnicima Ratka Mladića, vjerujući da on neće napraviti ono što je napravio - hladno je naredio da ih sve pobiju. Ušavši u Srebrenicu, došao je do vojnog kampa nizozemskih pripadnika UN-a. Na ulazu u kamp je pred kamerama glumio čovjeka, dijelio je djeci čokoladice i izgovarao:
"Ništa se ne brinite, sve će biti u redu". Nakon toga je u kampu pregovarao. Ustvari, postavljao je uvjete koje su i Nizozemci, a i civili Srebrenice prihvatili. Uvjet je bio bezuvjetna predaja. Srebreničani su znali da je to kraj, ali nisu mogli pregovarati, nisu imali čime. Samo su kupovali vrijeme i odgađali smrt onih koji nisu pobjegli u šumu nego se sklonili u vojni kamp nadajući se da ih tamo vojska Republike Srpske neće dohvatiti. Nadali su se da su pod zaštitom UN-a. Pokazalo se da su tih pet tisuća ljudi, koliko ih se sklonilo, nizozemski vojnici mirno predali na egzekuciju.
"Vojnici 4. bataljuna i vojni policajci Zvorničke brigade počeli su u ranim poslijepodnevnim satima 14. srpnja izvoditi iz sportske dvorane u Grbavcima zatočene Bošnjake i dovoditi ih, jednog po jednog, u svlačionicu. Svaki je ondje dobio šalicu vode i tamno platno preko očiju. Potom su utjerani u kamione i autobuse, koji su čekali pred školom. Prevoženi su ni kilometar dalje, na livadu u Orahovcu, gdje su rovokopači Inženjerije Zvorničke brigade iskopavali duboku i široku raku. Potpukovnik Popović, potporučnik Nikolić i poručnik Jasikovac pratili su i orkestrirali prevoženje do stratišta te ritam ubijanja.
Zarobljenici su postrojavani blizu jame, a zatim su, u najvećem broju slučajeva, strijeljani leđima okrenuti prema ubojicama. Dovođeni su i dovođeni. Ubijani su kao na pokretnoj traci. Pucali su pripadnici 4. bataljuna Zvorničke brigade i pripadnici Vojne policije iste brigade. Drago Nikolić, usprkos - doduše, mlakom - otporu potporučnika Lazara Ristića, zapovjednika 4. bataljuna, uspio je nagovoriti pripadnike te postrojbe da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme. Nije bilo teško.
Nakon što bi zarobljenici popadali, egzekutori su gazili između tijela i metkom u glavu "dovršavali" one koji nisu usmrćeni u prvom naletu vatre. Preživjelih nije bilo više od prstiju jedne ruke. Jedan dječak, petogodišnjak ili šestogodišnjak, koji se tko zna kako našao na mjestu smaknuća, sav krvav, bauljao je među toplim leševima i dozivao oca: "Babo! Babo, gdje si?" Išao je ususret naoružanim vojnicima, plakao i dozivao. Vojnici su, kao po komandi, spustili puške. Potpukovnik Popović viknuo je vojnicima da pucaju, "da to završe". Vojnici su se oglušili, puške su ostale spuštene.
Do kraja tog dana, 14. srpnja, na pedeset i šesti rođendan Ljubiše Beare, strijeljano je u Orahovcu od hiljadu i petsto do dvije hiljade i petsto ljudi", napisao je Ivica Đikić u knjizi "Beara", vjerojatno najboljem romanu o srebreničkom genocidu. Knjigu je napisao kao dokumentarni roman o pukovniku vojske Republike Srpske Ljubiši Beari, zaduženom za organizaciju egzekucije oko osam tisuća Srebreničana. Pokapani su u masovnim grobnicama, bez evidencije imena.
Beara je za zločin u Srebrenici osuđen u Haagu na doživotni zatvor. Ukupno je osuđeno 47 osoba, mahom kao nalogodavci, ali i neposredni egzekutori, izvršitelji zločina, na više od 700 godina zatvora, uz nekoliko doživotnih kazni. Ratko Mladić, vojni zapovjednik bosanskih Srba, osuđen je na doživotni zatvor, zločin u Srebrenici jedan je od zločina zbog kojih je odgovarao. I Radovan Karadžić, politički lider bosanskih Srba, osuđen je na doživotni zatvor, između ostalog, zbog zapovijedanja koje je dovelo do genocida u Srebrenici.
Odlukom Opće skupštine UN-a 11. srpnja proglašen je Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Hrvatska je jedan od sponzora te Rezolucije. U Rezoluciji se ne spominje krivnja niti jednog naroda. Roditelji i rodbina žrtava genocida svakog 11. srpnja pokapaju nove žrtve koje su uspjeli identificirati.
