'VIKTATOR' IZ HRVATSKOG SUSJEDSTVA Mađarskog premijera Orbána zbog opsega ovlasti koje je preuzeo u koronakrizi uspoređuju s Lujem XIV

Bauk postpandemijskog autoritarizma kruži Europom. Kako će svijet izgledati nakon korone? Je li liberalna demokracija koju poznajemo u Europi, u doba korone došla na iskušenje? Naime, evidentno je da su u mnogim europskim zemljama, neki njeni lideri, iskoristili ovu situaciju za jačanje svoje političke moći i osnaživanje autoritarne vlasti te zanemarivanje "dosadnih" demokratskih procedura i gnjavaža.

Primjetno je to s Putinom u Rusiji, Kaczynskim u Poljskoj, Vučićem u Srbiji te Dodikom u srpskom entitetu u BiH, a pogotovo, se kao lider tog novog postkoronskog autoritarnog poretka nameće Mađarska gdje je premijer Viktor Orbán, sebi već dao gotovo autokratske ovlasti, pa ga neki čak uspoređuju s francuskim kraljem Lujem XIV koji je pojam samovolje nekog vladara.

Samo to je bilo 17.-18. stoljeće, a sada smo u trećoj dekadi 21. stoljeća. No, stare težnje teško se zaboravljaju. Viktor Orbán koji je na vlasti u Mađarskoj već više od 10 godina, i ne namjerava tako brzo otići, iskoristio je pandemiju Covida-19 za uvođenjem takvih velikih ovlasti kakve u zemljama EU još nitko nije imao i upotrijebio. Orban je povećao svoje ovlasti, isključio parlament iz odlučivanja o izvanrednom stanju, koje on može uvoditi i produžavati bez odobrenja zastupnika. Uvedeno u Mađarskoj izvanredno stanje zbog korone nema vremensko ograničenje, osim konstatacije da će trajati dok opasnost od korone ne mine. Još više je stisnuo medije, koji su ionako u većini pod potpunom njegovom kontrolom, a novinari zbog optužbi za "širenja lažnih vijesti" mogu biti kažnjeni i do 5 godina zatvora, od pravosuđa koje je potpuno u rukama Orbána i njegove stranke Fidesza, jer su oni i ti koji određuju što je lažna vijest a što nije.

Zbog takvog stanja u Mađarskoj, reagirala je i Eurokomisija, Vijeće Europe, ali i Reporteri bez granica i neke druge udruge koje se bave ljudskim pravima i slobodama. No, Orbán na sve to benevolentno odmahuje rukom. Mađarska je pod njegovom upravom, a pobrinuo se i za podršku u neposrednom susjedstvu.

"Orbanizam" je pao na plodno tlo, pa i u Hrvatskoj, odnosno vladajućem HDZ-u i nekim manjim radikalno desnim opcijama, unatoč evidentnoj autoritarnosti i primjedbama iz Bruxellesa na račun takvog ponašanja Mađarske, ima simpatizera. Mada iz Bruxellesa poručuju Orbánu da se smiri, a vladajućem Fideszu da bi mogli biti izbačeni iz udruge Europskih pučkih stranaka (EPP). Iz HDZ-a ne vide u Mađarskoj nikakvu ugrozu demokraciji, a čak je upriličen i zgodni performans na hrvatsko-mađarskoj granici, našeg i mađarskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i Petera Szijjartoa koji je zahvalio Hrvatskoj što nije popustila pritisku "međunarodnog liberalnog 'mainstreama'" i nije stala uz međunarodne napade na njegovu zemlju nego je pokazala prijateljstvo i solidarnost.

Hrvatska je "stala uz Mađarsku, nećemo to nikada zaboraviti", kaže Szijjarto, posebno podcrtavši kako su i oni koji brane Orbánovu Mađarsku i doktrinu "također izloženi napadima". Treba li to Hrvatskoj!?

No, kako bilo, Viktor Orbán vlada Mađarskom čvrstom rukom, podredio je medije, pravosuđe, poduzetnike, mađarsku nacionalnu manjinu u susjednim državama i nastoji izvesti svoj "neliberalni" sustav i svoj način vladavine i utjecaj u okruženje, u susjedne Mađarskoj istočnoeuropske zemlje. Iako je njemačka kancelarka Angela Merkel, kazala da demokracija ne može biti ni derogirana ni marginalizirana zbog i u vrijeme koronavirusa. Ali tendencije su drugačije, pogotovo na istoku Europe, koja ionako već neko vrijeme ima velikih prijepora s osnovnim postulatima na kojima je nastao EU i zbog kojih je i rušen Berlinski zid. Zemlje istočne Europe ušle su u EU baš zbog jačanja demokratskih i liberalnih tendencija na kojima je EU i nastala, da bi sada nametnuli desni konzervativizam i Orbánovu "neliberalnu demokraciju", zapravo dekorativnu i fiktivnu demokraciju Putinovskog tipa.

Orbán osim discipliniranja Mađarske ima i svoje maloimperijalne ambicije ili frustracije da bude predvodnik ovog dijela istočno i srednjoeuropskih zemalja, a Hrvatska mu je svakako prva na piku za liječenje njegovih povijesno-političkih frustracija. Podsjetimo da Viktor Orbán u svom kabinetu, gdje prima strane državnike i delegacije ima preko cijelog zida kartu velike Mađarske, odnosno predtrianonske Mađarske, koja obuhvaća mnoge dijelove susjednih zemalja, pa i Hrvatske do Rijeke, odnosno područja koja su bila pod mađarskom upravom u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Trianonski sporazum potpisan je u lipnju 1920. godine, a po odredbama sporazuma Mađarska je izgubila gotovo dvije trećine teritorija, koji je podijeljen između Austrije, tadašnje Čehoslovačke i Jugoslavije te Rumunjske. Trianonski sporazum u Mađarskoj je doživljen kao nepravda, a od 2010. Orban je uveo da se 4. lipnja obilježava Dan zajedništva (Nemzeti Összetartozás Napja), kao znak sjećanja na taj dan kada je Mađarska po njemu amputirana.

Mađarska živi, kako kaže politolog Davor Boban, u narativu Trianonske "tragedije“.

- I nakon stotinu godina mnoge u Mađarskoj muči Trianonski ugovor koji je rezultirao smanjenjem teritorija tadašnje države. Danas mađarske vlasti ne zahtijevaju promjenu državnih granica, ali etničke Mađare u inozemstvu povezuju s matičnom državom na druge načine - kazao je nedavno Boban.

Prema njegovu mišljenju, ta se mađarska politika u stručnoj literaturi naziva “transsuvereni nacionalizam”. Orbánov pozitivni stav prema Miklósu Horthyju, koji je pomoću suradnje s nacističkom Njemačkom širio državne granice, zatim promjena imena mađarske države iz Republika Mađarska u Mađarska kako bi se, navodno, naglasio povijesni kontinuitet državnosti bez obzira na oblik državnog uređenja, te nacionalistički stavovi pokazatelji su njegovih konzervativnih razmišljanja, opterećenosti nekadašnjom teritorijalnom veličinom i moći Mađarske te okrenutosti prema prošlosti, ističe Boban.

Iz HDZ-a, kao ni dobar dio hrvatske radikalne desnice i "zaštitnici hrvatstva" nikada se nisu pobunili protiv takvih Orbánovih "ispada" i ambicija, niti osudili tu kartu na njegovom zidu, a kojom on svakako poručuje što želi i kakvi su mu planovi. Zato nije na odmet spomenuti, da preko dva milijuna pripadnika mađarske nacionalne manjine u Rumunjskoj, Ukrajini, Srbiji, Hrvatskoj i Slovačkoj, koji imaju mađarsko državljanstvo, imaju pravo dopisnog glasovanja na izborima u Mađarskoj, a oni su baza upravo Fidesza. Na prošlim izborima izbila je afera oko takvog načina glasovanja te je uočeno dosta falsifikata pa su neki od tih dopisnih glasova morali biti proglašeni nevažećima. No, u ovome ima jedna zanimljivost - preko pola milijuna Mađara koji žive i rade u drugim, uglavnom zapadnim zemljama EU, nemaju pravo dopisnog glasovanja, nego moraju protegnuti noge do mađarskih ambasada u tim zemljama ako žele dati svoj glas na izborima.

Kako piše britanski The Economist, u zadnjih 10 godina (od 2010. do danas), broj Mađara koji su otišli na rad ili se iselili u druge zemlje EU, najveći je od svih zemalja članica. U 10 godina skočio je za 186 posto. Prema nekim istraživanjima radi se uglavnom o obrazovanoj i mlađoj populaciji te uglavnom neglasačima Fidesza. Economist čak kaže kako današnja Orbánova Mađarska funkcionira kao jednopartijska zemlja.

Treba li podsjetiti da je Orbán potpuno podredio pravosuđe i medije svojoj vladavini. Ustavni sud je u njegovim rukama. Proveo je "mirovinsku reformu" među sucima, te je uveo dobni cenzus, što je otvorilo prostora za Fideszove simpatizere i uhljebe unutra pravosuđa. Osnivan je Nacionalni sudski ured, koji vodi njegova školska drugarica Tünde Handó, koja ima pravo veta na izbor sudaca i njihove predmete, a zanimljivo je svakako da je njen suprug József Szájer sudjelovao u razradi promjena ustava. Sve ostaje u obitelji. Zbog još nekih zahvata u pravosuđu imao je okapanja s Venecijanskom komisijom te Bruxellesom pa je od nekih "reformi" za sada odustao kako ne bi dobio ukore i opomene, ali pitanje je vremena kada će se tim idejama nanovo vratiti. Pandemija je dušu dala za to. Treba li spominjati da je na granicama sa svojim susjedima, pa tako i Hrvatskom, čija vlast ga brani i podržava, izgradio dva-tri reda antiimigracijske bodljikave žice u borbi za čistoću "kršćanske Europe" od najezde bliskoistočnih, uglavnom muslimanskih izbjeglica, ili da je usred pandemije protjerao 14 iranskih studenata jer su, kažu, kršili "antikoronske" mjere.

Viktor Orbán sebe nudi kao borca protiv liberalnih ideja i Europe, te znamo da je poveo pravu harangu protiv mađarskog milijardera i filantropa Georga Sorosa, čiji je, pripomenimo zlobno i to, u vrijeme raspada komunizma kao tada mladi lijevi socijalist bio Sorosev stipendist, na čija je sredstva, dakle, studirao u SAD-u.

I kod nas, vidjeli smo, HDZ brani Orbána, a on je i mnogim hrvatskim desničarima idol kojeg treba slijediti, pa možda da to učine ispod one karte u njegovom kabinetu ili možda ponude spomenik banu Khuenu Héderváryju u Zagrebu kao znak pomirenja. Brat uz brata, Mađar uz Hrvata, kaže Szijjarto.