Vojna analiza Igora Tabaka: Kako je gradić na istoku Ukrajine postao ishodište tri kraka ruskih napredovanja

Baš kako smo nedavno najavljivali, početak trećeg mjeseca invazije na Ukrajinu obilježen je ruskim napredovanjima na uskom bojištu istočnog dijela ukrajinskog Donbasa, konkretno na spoju preostalih uskih dijelova Luhanske i segmenta susjedne Donjecke regije u ukrajinskim rukama. Ukupno gledano, riječ je o prostoru veličine 50 s 30 kilometara, ugrubo raspoređenim od preostalih ukrajinskih enklava Liman i Severodonjeck na sjeveru do Svitlodarska na jugu, te od ostataka obrambene linije Lisičansk-Girske-Zolote na istoku do linije Kriva Luka-Bahmut-Toretsk na zapadu.

Ondje su se borbe zadnjih tjedana koncentrirale prvo na sjeverni dio te zone, uz rijeku Siverski Donjec, da bi se posljednjih tjedan dana težište pomaklo na jug, u predjele oko mjesta Popasna koje su ruske snage zauzele 8. svibnja. Pri tome, temeljito srušena Popasna, koja je pred kraj čak i na prvi pogled izgledala rubno nastanjiva, zadnjih je dana ishodište ukupno tri kraka aktivnih ruskih napredovanja (sjever, zapad i jug), koji svaki za sebe predstavlja ozbiljnu prijetnju ukrajinskim braniteljima. Naravno, usprkos trenutnim ozbiljnim uspjesima, pri svemu tome je udaljenost ruske pozadine te radikalna razina šteta u Popasni vjerojatno zaseban logistički izazov, čije će savladavanje uvelike utjecati na razvoj te ritam ruskih napredovanja iz te zone baziranja.

No, ukupno stanje na ovom bojištu je ipak takvo da se iz ruskih izvora već danima čuje niz navoda o ovakvim ili onakvim opkoljenjima, te zatvaranjima manjih ili većih „kotlova“, dok ukrajinski službeni izvori uvelike smiruju javnost anemičnim opisima stanja s malo detalja. Ipak, istina je izgleda negdje u sredini, s nizom vrhunski izazovnih situacija za ukrajinske branitelje, gdje bi loša sreća ili neuspjeh u ubacivanju pojačanja i stvarno mogao brzo dovest do niza po njih neugodnih razvoja borbene situacije.

Dok neki promatrači u idućih desetak dana očekuju kulminaciju ruskih napadajnih djelovanja u Donbasu, treba zamijetiti da se zapadna vojna pomoć pojavljuje u Ukrajini, ruske snage navode kako ju počinju i uništavati, a stvarno stanje nije do kraja jasno. Ipak, nakon više tjedana političkog manevriranja, Senat američkog Kongresa konačno je jučer usvojio izdvajanje 40 milijardi USD za pomoć Ukrajini, o čemu se već tjednima nagađalo. Dok ne započne trošenje tih svježe osiguranih sredstava, SAD je otvorio i dodatnu liniju financiranja vojne pomoći iz koje se put Ukrajine šalju dodatne haubice M777 s pripadajućim vozilima, topničke radare, streljivo i rezervne dijelove.

Dok se iz Njemačke i Nizozemske čulo kako je ukupno u Ukrajinu poslano 12 samohodnih sustava PzH2000, navodno bi Njemačka trebala još i Češkoj nadoknaditi slanje tamošnjih tenkova i VBR-ova sovjetskog standarda nekom još nedefiniranom donacijom tenkova Leopard 2 – što je posao specifičnog tipa koji već duže izaziva apetit te aktivna nagađanja među brojnim korisnicima vojne tehnike istočnog podrijetla. Dobro će tu doći i oko 18,4 milijarde USD koje su ministri financija zemalja skupine G7 odvojili kao pomoć Ukrajini, dok i EU baš ovih dana otvara oko 600 milijuna eura za makroekonomsku te oko 500 milijuna eura za vojnu pomoć – što je sve divno i krasno pod uvjetom da ukrajinska obrana izdrži pritisak osvajača do dolaska i stvarnog trošenja tih sredstava. Jednako tako, nisu još jasne ni konkretne posljedice podnošenja nacionalnih molbi za primanje u NATO članstvo Švedske i Finske od srijede 18. svibnja – gdje se iz Ruske Federacije čulo da će nekih vojnih odgovora biti, dok je nedvojbeno da će se time i nešto dodatnih ruskih snaga vezati u sjevernim krajevima daleko od Ukrajine. Naravno, čitav postupak ulaska u NATO sada je pred političkim birokracijama aktualnih 30 država članica, gdje tek treba riješiti niz zahtjeva koje navodno ispod stola postavlja Turska.

Što se stanja na terenu tiče, prvo treba pogledati situaciju oko grada Harkiva. Ondje je tijekom zadnjih dana došlo do zaustavljanja većeg dijela ukrajinske ofenzive sjeverno prema ruskoj granici. Iako je 18. svibnja zauzeto selo Dementijivka, oko 25 km sjeverno od grada i oko 10 km sjeverno od sela Ruska Lozova – čime se nastavilo širiti slobodni pojas oko grada, u isto vrijeme se pretrpjelo poraze oko 40 km sjeveroistočno od Harkiva. Ondje su početkom tjedna branitelji izašli na rusku granicu (kod sela Ternova), oslobodili i selo (ne i istoimeni grad!) Rubižne na rijeci Siverski Donjec, te kroz šumovite predjele uz rijeku stigli navodno na samo oko 7 km od mjesta Vovčansk, bitnog ruskog logističkog čvorišta. Taj je prostor 18. svibnja izgubljen u ruskim protunapadima, koji su izgleda usmjereni da uzduž čitave međunarodne granice Ukrajine i Rusije na tom potezu uspostave zonu odvajanja – ne bi li ukrajinsko topništvo zadržali izvan dometa Belgoroda u Rusiji, te tamošnjih prostora vojnog okupljanja i organiziranja. Usprkos ovim neuspjesima, izgleda da su ukrajinske snage ipak uspjele zadržati ponešto inicijative u području mjesta Stari Saltiv, oko 40 km istočno od Harkiva, gdje je, kako se čini, uspostavljen omanji mostobran preko rijeke Siverski Donjec, a neke oslobodilačke operacije i dalje traju.

Jednako kao kod Harkiva, i bojište oko 120 km jugoistočno, oko Izjuma, bilo je proteklih dana mirnije. Ukrajinsko uništavanje ruskih pontonskih mostova preko nižeg toka te iste rijeke Siverski Donjec usporilo je ruska djelovanja, a tek manji napadi i izviđanja jasno pokazuju da je težište operacija sada negdje drugdje – oko 60 kilometara jugoistočno, na već spomenutome spoju Luhanske i Donjecke regije. Ondje se i nadalje drže ukrajinske enklave Liman i Severodonjeck na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, koje su s po tri strane okružene ruskim snagama, gdje su mostovi u pravilu dignuti u zrak, a intenzivne borbe traju u pojedinim prigradskim mjestima. Iako je braniteljima zadnjih dana uspjelo obnoviti obrambene linije Severodonjecka na istoku i jugoistoku grada (u selima Borivske, Voronove, Metjolkine), jučer je evakuirano selo Šćedriševe na sjevernom prilazu gradu, ali nije jasno da li su agresori odmah uspjeli i kapitalizirati pomak branitelja preko šumskog područja na obrambene crte po rubovima samoga grada – kojeg proruski izvori već danima karakteriziraju „kotlom“ s oko 10 do 15 tisuća opkoljenih ukrajinskih vojnika.

Jednako je nejasno stanje i oko 16 kilometara južno oko mjesta Toškivka. Iako se jučer ujutro čulo da je ono nakon teških borbi s ukrajinskom 56. brigadom kompletno palo u ruske ruke, a da su se branitelji povukli jugozapadno u Girske, danas se opet čuje o tamošnjem nastavku borbi te neuspješnim ruskim napadima na selo Ustinivka oko 4 km sjeverno. Dobre vijesti za Ukrajinu u tom kraju su da je ruski napad na selo Vrubivka zadnjih dana ipak izgleda odbijen, čime su Girske zadržale cestovnu vezu sa zaleđem, za razliku od južnije otporne točke Zolote, u čijem su zaleđu vode aktivne borbe za mjesto Komišuvaha.

Time dolazimo na razmatranje stanja na prostorima oko mjesta Popasna, 12 km jugozapadno od ukrajinskog uporišta Zolote. Ovaj je prostor - otkad su ga Rusi zauzeli 8. svibnja pa do danas - postao područjem najvećih vojnih aktivnosti, i tu su se profilirala tri smjera ruskih napredovanja koja su danas dovela do intenzivno aktivnih borbi koje traju u vrijeme pisanja ovoga teksta. Važnost čitave ove borbene zone ilustriralo je i uočavanje kako prisustva ruskih padobranaca u svojstvu lakih jurišnih trupa, tako i specijaliziranih oklopnih vozila BMPT Terminator – namijenjenih jurišnim djelovanjima s protuoklopnim lanserima i dva automatska topa od 30mm. Kao prvo, iz Popasne su Rusi napredovali na sjever, da bi 14. svibnja zauzeli Oleksandropiliju, te onda ubrzo osvanuli i oko sela Komišuvaha 7 km sjeverno, i pred Vrubivkom 12 km sjeverno. U zadnja tri dana tu su očigledno pristigla ukrajinska pojačanja, tako da je Vrubivka obranjena, borbe se danas vode u samoj Komišuvahi, dok su Rusi kod Oleksandropilije u zadnja 24 sata trpjeli navodno teške gubitke (uz uništenje više vojnih konvoja).

../

No to nije bilo sve, budući da je tu u zadnja dva dana došlo i do dodatnih kompliciranja stanja za ukrajinsku obranu. Naime, usporedno s tim ruskim sjevernim napredovanjem trajalo je i napredovanje ruskih snaga iz Popasne na zapad, koje je dospjelo desetak kilometara cestom prema Bahmutu. No onda su se ta dva smjera 18. svibnja izgleda stopila, da bi osvajači naglo osvanuli sjeverozapadno, nedaleko grada Soledar (oko 10 km od Bahmuta) - prvo oko sela Volodimirivka (oko 13 km sjeverozapadno od Popasne), a onda i još 8 km sjeverno kod sela Vasilivka. Ovaj potez Volodimirivka-Vasilivka nalazi se na oko 15 km sjeverozapadno od Popasne, te na oko 9 km zapadno prati već spominjanu liniju Komišuvaha-Vrubivka.

Ujedno, tim pokretima su ruske snage u potezu dužine oko 8 km osvanule paralelno autoputu Bahmut-Lisičansk, na oko 2 km udaljenosti od te bitne cestovne veze kojom se zadnje vrijeme odvija glavnina opskrbe branitelja na sjevernim krajevima ukrajinske obrane Donbasa. Nije ni čudno da su posljednjih sati ta napredovanja postala predmetom posebne zabrinutosti branitelja, a čitav ovaj prostor sjeverno i sjeveroistočno od Soledara postao je u zadnja 24 sata točkom užurbanog ubacivanja pojačanja te ogorčenih borbi. Time su gotovo završila zasjenjena ruska napredovanja na trećem pravcu od Popasne – južno i jugozapadno – gdje su agresori posljednjih dana prvo zauzeli Novozvanivku, oko 5 km južno, da bi onda 18. svibnja zauzeli i oko 11 km južno smješteno mjesto Troicke, uz vjerojatno napredovanje dalje na jugozapad kroz ukrajinske položaje prema Svitlodarsku.

Za to vrijeme na jugu Ukrajine nije bilo ni približno tako dinamično. Iako su ruske snage izvodile niz napada na ukrajinske obrambene položaje u širem prostoru oko grada Donjecka, tu nije bilo postignuto mnogo – osim što se vezalo branitelje da ne premještaju postrojbe na sjever. Baš kako smo to napomenuli i u utorak, 17. svibnja, proteklih dana je bila nastavljena postupna predaja ranjenika i civila iz opkoljenja u industrijskom kompleksu Azostal u Mariupolju.

No, usprkos ruskim navodima o kompletnoj predaji branitelja, iz pakla Azovstala je izašlo oko 1730 ljudi, dok se danas čulo kako je zapovjedništvo obrane s još nejasnim preostatkom snaga ipak ostalo u kompleksu. Imajući na umu njihove slabe šanse za preživljavanje ruskoga zarobljeništva, ne čude ni današnje vijesti o obnovi borbi, nastavku ruskih bombardiranja sjeveroistoka kompleksa Azovstal, te praktičnom nastavku opsade ove industrijske tvrđave.

Naravno, sada kad se ostatak branitelja riješio dodatnih „gladnih usta“ - predavši ranjene i borbeno nespremne u neprijateljske ruke, ali ipak uz angažiranje Međunarodnog Crvenoga križa - možda su ondje zapravo stvoreni uvjeti za nekakav nastavak otpora, ali možda i za predaju onih posljednjih, najtvrdokornijih branitelja. Za sada su se Rusi pohvalili s predajom jednog od njih, ali treba pričekati do zadnjeg čovjeka i konačnog zaključka da ukrajinskog Azovstala više nema.

(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)