Tijekom ovoga tjedna, ruske snage u Ukrajini pojačale su svoje vojne napore ne bi li se uz ponešto sreće približili osvajanju kompletne Luhanske oblasti na istoku i kompletnog grada Mariupolja na jugoistoku Ukrajine. No, kako stvari stoje 72. dana intenzivnog rata u Ukrajini, u petak 6. svibnja, ni jedan od ovih ciljeva nije im još na vidiku, iako se itekako bliži često spominjana proslava Dana pobjede nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu, koji Ruska Federacija tradicionalno pompozno slavi 9. svibnja. Dapače, usprkos tim ruskim planovima, posljednjih dana se zapaža nastavak ukrajinske ofenzive na sjeveroistoku, oko Harkiva, kao i određena ofenzivna djelovanja na prostoru zapadnih rubova velike ruske koncentracije snaga oko Izjuma.
Nije nikakvo iznenađenje da se Ruska Federacija posljednjih dana aktivno priprema za tradicionalne proslave Dana pobjede diljem zemlje. Prema najavama, očekuju se manifestacije u 28 ruskih gradova, s ukupno oko 65 tisuća sudionika, te mnogo vozila i zrakoplova. Naravno, ruski mediji već danima donose detalje proba za tradicionalni mimohod u Moskvi, koji bi opet trebao obuhvatiti gotovo 80 letjelica (među njima i formaciju MiG-29 u obliku slova „Z“ kao simbola aktualne „specijalne operacije“ u Ukrajini), dok će kopneni mimohod Crvenim trgom, čini se, biti gotovo upola manji od prethodnih, i s naglaskom na buduće vrste vojne opreme – koja još nije u masovnoj proizvodnji, niti se često može vidjeti među uništenom vojnom opremom na bojištima Ukrajine.
Uz to, zapadnim se medijima roje i teorije kako bi Vladimir Putin mogao dodatno iskoristiti ovu proslavu – bilo proglašenjem rata Ukrajini, oglašavanjem šire mobilizacije ili, ako ništa drugo, onda objavom dodatnih (lažnih) pobjeda u Ukrajini, pa možda i oglašavanja uspostave samostalnosti nekih od okupiranih oblasti, ili njihovog pripajanja Ruskoj Federaciji.
Sve ovo posljednje, doduše, ponešto je otežano zatajenjem ruskih vojnih snaga na bojištima Ukrajine, gdje zapravo ima iznimno malo konkretnih pomaka na terenu i ikakvih pobjeda koje bi bile i jasno propagandno iskoristive.
Naravno, sva ta događanja na ukrajinskoj strani doživljavaju se s bitno manje oduševljenja, budući da se mnogi sjećaju i jedne druge vrste sovjetskih mimohoda iz doba Drugog svjetskog rata – recimo, onog nazvanog operacija „Veliki valcer“ upriličenog nakon okončanja sovjetske Operacije Bagration. Naime, 17. srpnja 1944. u Moskvi je bio organiziran i veliki mimohod zarobljenih njemačkih vojnika, predvođen s dvadesetak najviših časnika, pa oko 1000 nižih časnika i oko 60.000 zarobljenih njemačkih vojnika, nakon čijeg prolaska su onda sovjetski kamioni demonstrativno oprali moskovske ulice od nacističkog smeća.
Upravo po ovome uzoru, i sada mnogi spominju mogućnost da Ruska Federacija 9. svibnja u svečanost uključi i postrojbe zarobljenika iz Ukrajine, koje se uspješno „denacificiralo“, recimo u Mariupolju – što kao perspektiva vjerojatno dodatno hrabri tamošnje branitelje da barem još malo izdrže pod žestokim pritiskom agresora.
Što se događanja na terenu u Ukrajini tiče, još uvijek treba napomenuti kako su dva segmenta tamošnjeg bojišta na kojima se trenutno pretpostavlja ukrajinsku brojčanu nadmoć – pa zato onda i veću izglednost napadajnih djelovanja branitelja. To je prvo i osnovno prostor oko grada Harkiva, gdje se nasuprot pet do sedam ruskih taktičkih skupina razine bojne (BTG) na oko 100 kilometara bojišta nalaze oko tri ukrajinske brigade. Taj omjer omogućio je nastavak ukrajinske ofenzive istočno od grada, gdje su branitelji u široj fronti izbili na gornji tok rijeke Sjeverni Donec, zauzeli gradić Stari Saltiv, te ga obranili pred više ruskih protunapada. Ta ofenzivna djelovanja izgleda da su potaknula šire povlačenje ruskih snaga s prigradskih područja sjevera i sjeveroistoka grada, što bi za agresore lako moglo postati problemom koji bi tražio i hitno dovlačenje dodatnih snaga, bilo s južnijih bojišta oko Izjuma, ili iz same Ruske Federacije.
Sličan povoljniji omjer snaga Ukrajina bilježi i na krajnjem jugozapadu bojišnice, na širem području grada Hersona, gdje Rusi nastoje obraniti osvojeno te zaokružiti administrativne granice čitave Hersonske oblasti, u kojoj bi se onda moglo uspostaviti nekakvu okupacijsku vlast. Ondje je na ukupno oko 160 km linije bojišnice raspoređeno sedam ruskih taktičkih skupina razine bojne, kojima nasuprot navodno stoji do pet ukrajinskih brigada. Iako su ondje Rusi zadnjih dana pokušavali napadati kako prema Mikolajivu, tako i prema Krivome Rihu, ta su se djelovanja uvelike smjenjivala s ukrajinskim napadima kojima je do sada neuspješni cilj bio doći do grada Hersona i osloboditi to regionalno središte.
Ostatak borbenih zona u Ukrajini itekako jasno obilježava prevlast ruskih vojnih snaga, iako se ta numerička prednost zapravo relativno slabo ocrtava na samom bojištu. Posebno to vrijedi u prostorima oko grada Izjuma, gdje oko 20 ruskih BTG-ova na oko 60 km fronte zadržava oko šest ukrajinskih brigada.
Ondje Rusi učestalo nastoje prodrijeti južno prema gradu Barvinkovu i jugoistočno u smjeru Slovjanska. Ruski pomaci su tu bili više simbolični, a kako izgleda nije im uspjelo ni prekidanje strateški važne pruge Lozova-Barvinkovo-Slovjansk. Možda je tome pridonijela i posljednjih dana detektirana ukrajinska protuofenziva – koja je izgleda započela proteklog tjedna postavljanjem pontonskog mosta kod mjesta Protopopivka, ne bi li njime ukrajinske snage sa zapadnoga boka kroz šumske krajeve ugrozile ruska nastojanja u prostoru Velike Komišuvahe. Za sada nije jasno ni da li ta ograničena ukrajinska djelovanja, na koja su sredinom tjedna Rusi odgovorili i uništavanjem spomenutog pontonskog mosta, zapravo predstavljaju dio šire ukrajinske ofenzive na prostorima Izjuma koju spominju neki vojni dužnosnici iz Kijeva.
No, sve što se zadnjih dana gleda oko Izjuma zapravo je za Ukrajinu bolje od razvoja stanja istočno od Izjuma, na potezu sjeverno od rijeke Sjeverni Donec pa sve do grada Severodonecka. Na tom stotinjak kilometara dugom potezu ruske snage su već neko vrijeme u naletu, i sada oko pet ukrajinskih brigada jedva zadržava pritisak oko 19 ruskih taktičkih skupina.
Pri tome, ukrajinski džep uz lijevu obalu rijeke sve je manji, niz malih mjesta padao je jedan za drugim, a jakim topničkim i zrakoplovnim udarima Rusi su podržali napredovanje snaga prema gradu Limanu prvo s istoka, a onda postupno i sa sjevera i sjeverozapada. Kako izgleda, njihovo je napredovanje tu stalo oko mjesta Šandrigolove, oko 10 km sjeverno od Limana, dok su s istoka Rusi došli do njegovih prigradskih naselja.
To ujedno znači da je na istoku od Limana palo naselje Jampilj, a možda i Ozerne, čime su agresori tu izbili na rijeku Sjeverni Donec, te time prekinuli i nastavak već spominjane pruge, koja je iz smjera Barvinkova pa preko Slovjanska predstavljala direktni put opskrbe već duže napadanih gradova Rubižne i Severodoneck.
Dok je u ukrajinskim rukama sada tek sam jugoistočni rub mjesta Rubižna, oko kojeg se nastavljaju ogorčene borbe, neprijatelj je Severodonecku došao s istoka i sjevera, a za bilo kakvu opskrbu ostaje samo južni pravac preko rijeke Sjeverni Donec, iz smjera grada Lisičanska – čije šire područje Rusi također učestalo napadaju s istoka i jugoistoka.
Sva ova zadnje spominjana naselja spadaju u dio Luhanske oblasti koji je još jedini ostao u ukrajinskim rukama. Tu se onda južno od Lisičanska nastavlja obrambena linija Girske-Zolote-Popasna, gdje na oko 20 km fronte ruskih oko sedam taktičkih skupina razine bojne zaustavljaju do dvije ukrajinske brigade. Posebno tu treba napomenuti mjesto Popasna, koje je već tjednima pod konstantnim ruskim napadima, gdje se vode ulične borbe, a mjesto je izgleda manje ili više podijeljeno po pola – usprkos nedavnom dovlačenju ruskih pojačanja, konstantnim udarima iz zraka i brojnim jurišima pješaštva.
Kako stvari stoje, usprkos ofenzivnim nastojanjima agresora, bitno je mirnije stanje bilo na preostala dva odsjeka fronte – gdje ruske snage imaju velike snage s kojima ipak ne uspijevaju probiti utvrđene linije ukrajinske obrane. Tako na oko 140 kilometara fronte oko grada Donecka, otprilike 20 BTG Rusa i njihovih lokalnih saveznika već tjednima neuspješno napada niz utvrđenih točaka jugozapadno i zapadno od grada, uz tek povremene manje pomake ukrajinskih branitelja u snazi oko tri brigade.
Agresori su jednako neuspješni bili i na dugom potezu od rijeke Dnipro prema Donecku, gdje na oko 130 km fronte pretpostavljenih 13 ruskih taktičkih skupina razine bojne zaustavljaju ukupno procijenjene tri ukrajinske brigade, i gdje se izgleda ispuhalo i agresorsko napredovanje između Guljajpolja i Velike Novosilke, koje je tu nedavno na uskom pravcu prodrlo petnaestak kilometara u ukrajinske linije.
Sva ova događanja teško mogu skrenuti pažnju s drame koju čini opsada Mariupolja. Iako je već neko vrijeme jasno da ondje nedostaje itekako hrane, vode i lijekova – stanje je posljednjih dana očigledno krenulo na lošije za branitelje. Dok se pretežiti dio agresorskih snaga s tog bojišta već prebacio drugdje, obrana je ipak ostala ograničena samo na najuži prostor velike čeličane Azovstal, koja je izolirana od ostatka grada i podvrgnuta učestalim teškim napadima iz zraka.
Uz uporabu teških bombi, zadnjih je dana ondje bilo i naznaka klasičnih tepih-bombardiranja, koja su očigledno uzdrmala branitelje te potaknula i veći dio preostalih civila na predaju ruskim agresorima, uz nadu da će na kraju ipak uspjeti doći humanitarnim koridorima do ukrajinskih krajeva. Za to vrijeme u Azovstalu ostaju branitelji i njihovi ranjenici, koje se posljednjih dana pokušalo i pješačkim napadima „iskopati“ iz tamošnjih utvrda. Iako je barem u srijedu, 4. svibnja, tijekom takvih napada privremeno bila prekinuta (vjerojatno satelitska) veza branitelja sa svijetom, na kraju se čulo da su oni uspjeli odoljeti napadima i, štoviše, ruske snage izbaciti iz glavnih prostora čeličane. Naravno, uz sve to ostaje potpuno nejasno koliko dugo oni taj pritisak agresora zapravo još mogu izdržati, tako da tu nije ključan 9. svibnja, već i svaki dan te sat do tog fiktivnog roka.
Za kraj posebno treba spomenuti Zmijski otok, koji je u fokus javnosti došao prvog dana rata, 24. veljače, kada su ga zauzele ruske snage. Ta hrid na oko 45 km od rumunjske obale od tada je pod ruskom okupacijom, a agresori su sredinom ožujka ondje dovezli i svoju posadu s vojnom tehnikom.
U tom kraju presretnut je velik broj ukrajinskih plovila, a 13. travnja u akvatoriju istočno od otoka potopljena je i ruska krstarica Moskva. Upravo nedostatak njenog protuzračnog kišobrana izgleda da je krajem travnja otvorio prostor za ukrajinsko uništenje ondje stacionirane ruske protuzračne obrane, koja je navodno branila tamošnju rusku obavještajnu elektroniku.
Opskrba te točke očigledno je dosta bitna za ruskog agresora, a 2. svibnja ukrajinske bespilotne letjelice TB2 nedaleko od otoka teško su oštetile i dva brza ruska broda tipa Raptor, kojima se vjerojatno radila dostava potrepština za garnizon na Zmijskom otoku. Kako se od noćas uvelike nagađa na društvenim mrežama i ukrajinskim medijima, postoji mogućnost da je nedaleko od otoka pogođen još jedan ruski brod – fregata „Admiral Makarov“, moderno plovilo naoružano krstarećim raketama. Iako je u trenutku pisanja ovoga teksta ta vijest još uvijek nepotvrđena, ispostavi li se istinitom – bila bi to još jedna velika ukrajinska pljuska Ruskoj Federaciji i njenoj Crnomorskoj floti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....