Vojna analiza Igora Tabaka: Rusi pod novim zapovjednikom napreduju u Luhansku, loše vijesti za Ukrajince kod Hersona

Četrdeset i osmi dan rata u Ukrajini, utorak 12. travnja, karakteriziraju dva odvojena događanja.

Kao prvo, itekako su u tijeku ruski napadi na položaje branitelja širom istoka Ukrajine. Posebice to vrijedi (1) za područja u Harkivskoj oblasti, južno od grada Izjuma, (2) za preostale prostore Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom (obrambeni pojas sjeverno od rijeke Sjeverni Donjec oko gradova Rubižna i Severodonjeck, te južnije oko mjesta Girske i Popasna, gdje su Rusi imali i određenih uspjeha), (3) za preostale prostore Donjecke oblasti zapadno i sjeverno od separatističkog središta u Donjecku, (4) za opkoljeni Mariupolj, u kojem agresori polagano lome ukrajinsku obranu, te (5) za okolicu grada Hersona, gdje su Rusi zadnjih dana izgleda zaustavili pokušaje ukrajinskih protunapada na grad. Uz sve te aktivno ratovanje, treba spomenuti i vidljive pripreme za nadolazeće dane u kojima se očekuje intenziviranje ruskoga pritiska na barem neke od tih točaka, za što se vidljivo pripremaju snage izvodeći i nadalje brojne zračne udare duboko po ukrajinskim logističkim pravcima.

Velika zapovjedna reorganizacija

Kako su zapadni izvori u sam smiraj prošloga tjedna izvijestili, uz tekuće preslagivanje svojih vojnih snaga, ruska strana u Ukrajini provela je posljednjih dana i veliku zapovjednu reorganizaciju. Naime, na čelo čitave ruske „specijalne operacije“ došao je general Aleksandar Dvornikov, dosadašnji zapovjednik Južnog okruga Oružanih snaga Ruske Federacije, čime je okončano dosadašnje neuobičajeno praktično bezvlađe u ruskim napadačkim redovima. Ovaj šezdesetogodišnjak, koji je 2020. dobio čin generala zbora, nakon diplome na vojnoj akademiji Frunze u Moskvi 1991. godine zapovijedao je motostreljačkim i oklopnim postrojbama od ranga bojne do armije i vojnoga okruga. Što se tiče borbenog iskustva, zapovijedao je divizijom u Čečeniji, tijekom tamošnjeg Drugog čečenskog rata, a bio je i prvi zapovjednik ruskog kontingenta u Siriji od rujna 2015. do srpnja 2016. godine. Oba ova bojišta obilježavala je primjena koncepta „totalnog rata“, s masivnim korištenjem ruske vatrene moći i nemilosrdnim uništavanjem gradova i civilnog stanovništva.

No stanje u Ukrajini ipak više podsjeća na ruska vojna iskustva u Čečeniji nego na Siriju. Među ostalim, za razliku od situacije u Siriji, u Ukrajini su ruske snage uvelike oslonjene na vlastite resurse pješaštva – kojeg nema dovoljno, i koje u aktualnom konceptu ruskog korištenja taktičkih skupina razine bojne redovito trpi masivne gubitke. Iako se sada te snage nastoji ojačati mobilizacijama u tzv. „Narodnim Republikama“ i širom okupiranih prostora Ukrajine, teško da će sva ta nastojanja suštinski riješiti ovaj ruski problem. Pa ipak, prilično je jasno da imenovanje jednog nadređenog zapovjednika za čitavu operaciju snagama Ruske Federacije mora donijeti poboljšanja u koordinaciji djelovanja – gdje se dosad itekako vidjelo da je tijekom prvih šest tjedana na terenu paralelno djelovalo desetak armija iz svih pet ruskih vojnih oblasti, često na paralelnim pravcima, sa sličnim ciljevima, ali uz minimalnu međusobnu koordinaciju. Treba napomenuti kako su i do sada postrojbe iz Južnog vojnog okruga, kojem je na čelu bio general Dvornikov, u Ukrajini imale najviše borbenih uspjeha – osvojivši Herson na zapadu tzv. „Južnog bojišta“, i došavši relativno brzo na vrata Mariupolja sa zapada i sjevera- što je sve vjerojatno imalo i utjecaja na njegovo unapređenje. Ipak, novom ruskom zapovjedniku čitavoga bojišta u Ukrajini sada je djelokrug bitno širi, trebati će mu nešto vremena da si posloži stvari, ali ipak nema sumnje da će sada ruska djelovanja načelno biti nešto usklađenija, iako i dalje opterećena brojnim logističkim problemima kojima nema jednostavnog lijeka.

Stanje se tek polagano mijenja

Što se tiče stanja na terenu tijekom proteklih dana, ono se tek polagano mijenja. Dok je ukrajinski grad Harkiv i dalje izložen pritisku ruskih snaga, one ipak nisu dovoljno jake da pokušaju njegovo opkoljavanje ili ulazak u grad, kojeg se zato posljednjih dana sve intenzivnije bombardira, raketira i granatira. Aktivna izviđanja bespilotnim letjelicama ukazuju na pripreme širih napadnih djelovanja jugoistočno od Harkiva, u prostorima južno od gradova Balaklija i Izjum. Ondje su posljednjih dana krenula pristizati prva ruska pojačanja sa sjevera i sjeveroistoka Ukrajine, a nove snage su odmah pokušale ojačati već aktivna nastojanja za probijanjem ukrajinske obrane – bilo na jugoistok prema Slavjansku, ili južno prema mjestu Barvinkovo, ili pak na zapad te jugozapad prema gradu Lozova. Svi ovi mogući pravci ruskih napredovanja jednako su neugodni za ukrajinske branitelje, kojima oni presijecaju ionako ugroženi opskrbni pravac prema gradu Kramatorsku, iz kojeg se koordinira obrana preostalih dijelova Luhanske i Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom.

No, tu treba spomenuti i jednu bitnu praktičnu razliku koja proizlazi iz stanja na terenu. Naime, za razliku od spomenutih područja južno od Balaklije i Izjuma, gdje Rusi daju taktičke borbene skupine, ali i potrošno lako pješaštvo koje čini vanjske obrambene prstenove ovih postrojbi, dalje na istoku te jugoistoku se u te pomoćne svrhe uvelike koristi ljudstvo mobilizirano u tzv. „Narodnim Republikama“, koje onda nosi i teret najvećih gubitaka. Ne bi čudilo da je baš ova razlika u korijenu i vijesti o ratnim zločinima oko Izjuma, gdje direktno ginu ruske snage koje na takvu borbenu ulogu inače nisu navikle, a kojima su te borbe ujedno i neposredni nastavak katastrofalnih djelovanja oko Kijeva, Černihiva i grada Sumi, gdje je također frustracija napadača polagano dovela do zaoštravanja odnosa prema lokalnim civilima. Kako bilo da bilo, neprekidni napadi na ukrajinsku obrambenu liniju u preostatku Luhanske oblasti, oko gradova sjeverno od rijeke Sjeverni Donjec (Kremina, Rubižne, Severodonjeck) polagano pokazuje uspjeh, posebno u mjestima Kremina i Rubižne, čiji su dijelovi izgleda osvojeni, dok se borbe vode u predgrađima Severodonjecka. Jednako tako Rusi su posljednjih dana imali uspjeha i na južnom kraju tog ukrajinskog džepa u Luhanskoj oblasti, oko mjesta Popasna, koje je izgleda prelazilo iz ruke u ruku. I tu, kao i na još mjesta, jasno se vidi već spomenuti problem nedostatka ruskog pješaštva – gdje nakon borbenog uspjeha i potiskivanja ukrajinskih branitelja u pravilu više nema snaga za eksploataciju takvog uspjeha, što onda potisnutim obrambenim snagama daje vremena za protuudare ili barem prestrojavanja obrane, bitno ograničavajući opsege ruskih taktičkih uspjeha. Slične su pojave bile vidljive i jugozapadno, oko Donjecka, gdje ruske snage i dalje nastoje ozbiljnije provaliti na zapad i sjever iz grada Donjecka, ali im to ili ne polazi za rukom, ili su im uspjesi mali, teško izboreni, te praćeni ozbiljnim žrtvama potrošnog lokalnog pješaštva.

Korištenje snaga iz DNR-a

Upravo takvo korištenje snaga iz tzv. „Donjecke Narodne Republike“ vidi se posljednje vrijeme i na prostorima opkoljenog grada Mariupolja, gdje višetjedna ruska opsada izgleda da ipak polagano dolazi kraju. Naime, iz te borbene zone posljednjih se dana sve učestalije čuju vijesti o ukrajinskim problemima, nedostatku hrane i streljiva među braniteljima, ali i napredovanjima Rusa i njihovih lokalnih saveznika na tom poprištu urbanih borbi. Iako zapravo nema mnogo jasnih i nedvojbenih podataka, izgleda da je ukrajinska obrana grada završila podijeljena prvo na tri, a u međuvremenu možda i na samo dva preostala džepa. Nakon što su se u javnosti pojavljivale očajne poruke pojedinih braniteljskih snaga, koje su s ukrajinskog državnog i vojnog vrha promptno demantirane, ruski izvori spomenuli su i navodni jučerašnji neuspješni prokušaj proboja ukrajinskih marinaca s prostora čeličane Iljič i zavoda Azovmaš na sjevera izvan grada, dok se iz izvora bliskih pukovniji Azov jučer kasno navečer čulo o i navodnom ruskom napadu kemijskim oružjem na prostore tvornice Azovstal – potpuno u skladu s prethodnim izjavama lokalnih dužnosnika tzv. „Donjecke Narodne Republike“, kojima su se smučili veliki borbeni gubici njihovih vojnih snaga, tako da su javno zagovarali uporabu kemijskog oružja umjesto nastavka izvođenja juriša na utvrđene branitelje. Kako bilo da bilo, makar u ukrajinskim rukama možda i ostali dijelovi centra Mariupolja i pojedini lučki segmenti grada, teško je vjerovati da se tim snagama branitelja može pomoći dovoljno brzo i dovoljno opsežno da grad i nadalje ostane u ukrajinskim rukama neko duže vrijeme.

Nažalost, ni vijesti s krajnjeg jugozapada bojišta u Ukrajini, s prostora oko grada Hersona, nisu bitno bolje za ukrajinsku stranu. Naime, nakon više dana napredovanja od Mikolajeva prema Hersonu, ukrajinski su napadi izgleda zaustavljeni kod mjesta Bilozerka, na desetak kilometara jugozapadno od centra grada. To bi potvrđivalo vijesti o ruskom jačanju obrane u tome kraju, gdje se Rusi navodno utvrđuju i spremaju braniti Herson, dugo vremena jedini konkretni uspjeh svog višetjednog ratovanja po Ukrajini. Za to vrijeme, u pozadini oni navodno nastavljaju i pokušaje uspostave svojih lokalnih vlasti, uklanjajući pritom neke viđenije ukrajinske domoljube, te provodeći i naznake opće mobilizacije tamošnjeg muškog stanovništva – iako je itekako upitno od koje bi im koristi mogle biti takve postrojbe većinski popunjene lokalnim ljudima suštinski sklonim neovisnoj Ukrajini i vlastima iz Kijeva.

(Autor teksta je analitičar portala Obris.org i objavljuje na jutarnji.hr vojne analize s bojišta u Ukrajini)