Vučić obožava Putina, ni ne pomišlja na sankcije, evo zašto Kijevu to uopće ne smeta: ‘Zelenski zna nešto drugo...‘

Srbija ima proturječan odnos prema Ukrajini i ruskoj agresiji. Analitičari kažu da će Vučić nastaviti neodređen smjer pred proruskim javnim mnijenjem, a da to Kijevu neće smetati – sve dok Srbija isporučuje streljivo.

Brojnim poznavateljima političke scene je posljednji susret srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i predskednika Ukrajine Volodimira Zelenskog ličio na romansu iz interesa. Njih dvojica razgovarali su u Tirani, na summitu Ukrajine i Jugoistočne Europe, što je njihov četvrti susret od početka ruske agresije.

Zelenski je javno zahvalio Beogradu na podršci suverenitetu i integritetu, humanitarnoj pomoći i prihvatu ukrajinskih izbjeglica.

Vučić je također imao lijepe riječi. U „obraćanju“ u kameru RTS-a se iščuđavao što Srbi nešto imaju protiv Ukrajine iako su to „naša slavenska braća“, baš kao i Rusi.

Na poziv Zelenskog da Srbija i susjedstvo rade na proizvodnji streljiva zajedno s Ukrajincima, Vučić je obavijestio ukrajinskog kolegu da su srpska skladišta streljiva popunjena 62 posto te da je „naredio" da se popune do vrha. Nije dugo trebalo da se javnosti upale žaruljice – javna je tajna da srpske granate završavaju u ukrajinskom arsenalu i da udaraju po ruskoj vojsci.

Kupuje li Vučić time podršku Zapada i blagonaklonost Zelenskog? Jer, na službenoj razini, srpska podrška Ukrajini ostala je nedorečena, barem iz kuta onoga što očekuju Zapad i Kijev.

Polovična podrška Ukrajini

Tako je u Tirani Vučić potpisao deklaraciju kojom se osuđuje ruska „agresija“ kao „najveća prijetnja“ međunarodnom miru, poziva se na još snažniju podršku Ukrajini i naglašava da Kijev ima pravo ulaska u NATO.

Čak se pruža podrška i međunarodnim istragama protiv „zločinaca“ koji vode agresiju – iako se ruski predsjednik Vladimir Putin ne spominje poimence, svi znaju da je riječ i o njemu.

To su odreda stvari o kojima Vučić nikada ne priča javno u Srbiji, pogotovo ne tim rječnikom. Tako su i sada, nakon Tirane, na naslovnim stranama beogradskog žutog tiska osvanuli tekstovi po kojima je Vučić tobože hrabro obranio srpsku stvar time što je tražio da u tekst deklaracije ne uđe poziv da se svi pridruže sankcijama.

Također, opet na Vučićevo inzistiranje, fraza o „malignom utjecaju" Rusije zamijenjena je frazom o „lažnim narativima" o ratu.

Tako je, barem u srpskom mainstreamu, očuvana slika o „neutralnosti“. „Bilo kakva promjena u stavu vjerojatno bi izazvala burnu reakciju ‘proruske‘ opcije u javnom mnijenju", kaže politolog Stefan Surlić, docent na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu.

„Polovično sudjelovanje u podršci Ukrajini odražava pokušaj Srbije da balansira između zapadnih obaveza i istočnih simpatija i izgleda da do sada ta politika nije trpjela neku neprihvatljivu cijenu“, ističe Surlić za DW.

Zašto ne nastaviti simo-tamo?

Izgleda da je zapadna, posebno njemačka, diplomatska ofenziva kojom je od Srbije po početku ruske invazije prije dvije godine, mjesecima traženo da uvede sankcije Rusiji, okončana, kako piše u svojoj analizi Deutsche Welle.

Sada Vučić i nema pretjeranih razloga mijenjati politiku dvije-tri stolice, gdje je zemlja navodno privržena europskim integracijama, a održava odnose s Moskvom i Pekingom.

„Što ga sprječava da nastavi ovako?“, zapitao se Dušan Reljić, koji je desetljećima za njemačke organizacije radio kao stručnjak za Balkan. Kako kaže, EU nije jasno privržena proširenju, a čak i novac iz pretpristupnih fondova EU nije ozbiljno sredstvo pritiska.

S druge strane, ocjenjuje Reljić za agenciju KNA, veze s Rusijom i Kinom smatraju se važnima posebno zbog moći veta u Vijeću sigurnosti UN-a, na što se gleda kao na svojevrsnu branu kosovskoj neovisnosti.

Upravo je Kosovo navođeno kao razlog „principijelne“ podrške suverenitetu Ukrajine, po principu ako kažemo da je Kosovo Srbija, onda je i Krim Ukrajina.

Službeni Beograd je glasao za više rezolucija Opće skupštine UN-a u kojima se osuđuje ruski napad, ali je sankcije do sada odbijao. Opet navodno „principijelno" premda se Srbija, recimo, pridružila sankcijama protiv Bjelorusije, koja je tek pomagač agresoru.

Riječi su riječi, ali granate se broje

Nakon okršaja u Banjskoj na sjeveru Kosova prošlog rujna brzo su stišane optužbe na račun Beograda, upadljivo prašinu nije htio dizati Washington. Američka podrška Vučiću kao čovjeku koji „isporučuje“ Kosovo „dio po dio" bila je primjetna i nakon izbora u prosincu kada je veleposlanik SAD-a u Srbiji Christopher Hill „savjetovao" oporbu da odustanu od prosvjeda i da pokušaju situaciju promijeniti kroz institucije.

Europljani još negoduju, recimo kroz oštru rezoluciju Europskog parlamenta, ali čini se da je „međunarodna istraga“ koju traže i srpska oporba i europarlamentarci na vrlo dugačkom štapu.

Sve više analitičara otvoreno govori da je Vučić tu vrstu posebno američkih simpatija kupio masovnom isporukom oružja Ukrajini. Po tom tumačenju, i predsjednik Zelenski granate cijeni kao čvrstu valutu, vredniju od bilo kakvih rezolucija, deklaracija ili simboličnih sankcija. Vučić razumije tu igru da se ustupcima na Kosovu i naoružavanjem Ukrajine plaća skretanje pozornosti s domaćih tema, piše glavni urednik beogradskog tjednika Vreme Filip Švarm u jednom komentaru.

„Zbog toga je sasvim moguće da po Vučićevoj naredbi popunjavanje artiljerijskih rezervi skoči na 300 posto. Ako i dalje budu trebale Zelenskom, nema razloga za brigu", piše Švarm.

Srpske vlasti su više puta demantirale da izravno naoružavaju bilo koju stranu u ratu. „Ali, nisam lud, svjestan sam da neko oružje može završiti u Ukrajini“, rekao je Vučić prošlog lipnja za Financial Times. Tada je ponovio kako je moguće da srpsko streljivo preko posrednika stiže do Ukrajine, ali da o tome nema precizne podatke.

Da je streljivo tamo, više se ne može ni poreći jer o tome svjedoče brojni snimci i drugi dokazi s fronta. A nije poznato da je Srbija prekinula prodaju oružja nekoj „trećoj strani“ zbog toga što ona srpske granate šalje Ukrajincima bez znanja Beograda.

Čak ni kada je Rusija prošle godine „izrazila najdublju zabrinutost" zbog navoda da se srpsko oružje koristi protiv njihovih vojnika.

Srpsko artiljerijsko streljivo hrani okosnicu ukrajinskog topništva

Ugledni njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung je početkom veljače pisao kako je Vučiću pošlo za rukom da bude u milosti Washingtona kroz isporuku streljiva koje „ciljanim obilaznim putevima" stiže u Ukrajinu.

Štoviše, vojni komentatori tvrde da je srpsko artiljerijsko streljivo veliki dobitak za Ukrajince jer odgovara višecijevnim bacačima raketa tipa Grad, koji čine okosnicu ukrajinske (i ruske) artiljerije.

U pitanju je raketa kalibra 122 milimetra koju proizvode srpski Edepro i Krušik, ali na modificiran način. Tako da zapravo Ukrajincima daje prednost u artiljerijskom okršaju.

„Osnovna raketa koja se koristi na tom sustavu (Grad) ima domet od nešto više od 20 kilometara. Srbija proizvodi efikasnu, provjerenu raketu dometa 40 kilometara. To je ogromna razlika“, rekao je ranije Glasu Amerike vojni komentator Aleksandar Radić.

Po novinskim izvještajima se spominjala isporuka 3.500 takvih raketa Ukrajini. To je količina koja se potroši tijekom jednog prosječnog dana na ratištu, pa se zato nagađa da je pravi obim isporuka daleko veći.

„Pitanje je ima li oružje koje se proizvodi u Srbiji indirektnu dozvolu vlasti da stigne do Ukrajine", kaže politolog Surlić. „Ako je tako, onda nema sumnje da to daje kredit Srbiji i objašnjava zašto je Zelenski bio tako blagonaklon na prošlom susretu u Grčkoj, kao i ovog puta u Tirani.“

Nastavak klackalice

Iz perspektive Zapada, Srbija u poodmakloj fazi rata u Ukrajini proizvodi „manje problema". Prorijedili su se susreti s moskovskim dužnosnicima, a Vučić, koji se ranije napadno hvalio čestim viđanjima s Putinom, o tome više ne govori. Doduše, „tipični Vučić“, prema ocjeni Dušana Reljića, uvijek daje i govori pomalo od onoga što Moskva, Peking i Bruxelles žele čuti.

U posljednje vrijeme se gomilaju optužbe da srpske vlasti za račun Rusije protjeruju Putinove kritičare, ukidaju im boravišne dozvole ili ih čak špijuniraju.

Posljednji u nizu je slučaj Elene Koposove koja s obitelji živi podno Kosmaja, a prolazi kroz pakao jer joj je naloženo da napusti Srbiju. Kako je ispričala za DW, jedini razlog koji joj pada na pamet je potpis na jednoj peticiji podrške Ukrajini.

Prema Stefanu Surliću, Vučić će nastaviti zadovoljavati i odnos većine srpskih birača prema Rusiji i Ukrajini. A taj odnos je „proturječan“, kaže ovaj politolog. „Srbi tradicionalno gledaju na Ruse kao na pravoslavnu braću i političke saveznike, posebno u kontekstu podrške Rusije po pitanju Kosova.“

„S druge strane, iako se iz nekih krugova želi kreirati animozitet prema Ukrajincima, forsiranjem jednostranih medijska prezentacija i emotivnih političkih gledišta, mislim da građani realno nemaju nikakav negativni stav nego na cijeli rat većinski promatraju kao ‘kuhinju‘ Zapada“, dodaje Surlić.

Oni tumači javnog mnijenja naklonjeniji vlastima kažu da se zato Vučićevo držanje može opisati samo kao „uspjeh“.

„On drži smjer neuvođenja sankcija Rusiji i zadovoljava, da tako kažem, apetite svojih birača, a s druge strane ta njegova strategija funkcionira dobro jer je uspjela pronaći zajednički jezik i s potpuno suprotstavljenom stranom, a to je Zelenski“, rekao je Predrag Lacmanović, izvršni direktor agencije za ispitivanje javnog mnijenja Faktor plus.

Drugi bi takvu politiku opisali kao „lutanje“, ali ono očito ne smeta previše Zelenskom, posebice toliko dugo dok stiže streljivo.