Četiri nizozemske stranke od centra prema desno ove su srijede u popodnevnim satima slavodobitno obznanile da su nakon šestomjesečnih pregovora ipak uspješno postigle preliminarni dogovor o formiranju vladajuće većine.
Zanimljiva je činjenica da je iz kombinatorike ipak ispao Geert Wilders čija je Slobodarska stranka (PVV) bila relativni pobjednik parlamentarnih izbora u jesen 2023., zbog čega je - legitimno - računao na premijersku fotelju.
Međutim, njegove su ambicije blokirali koalicijski partneri Stranka slobode i demokracije (VVD) desnog centra, Novi društveni ugovor (NSC) i Pokret građanskih seljaka, koji su mu podršku i spremnost na suradnju s najdesnijom strankom na nizozemskoj političkoj sceni uvjetovale preduvjetom da on, kao zaštitno lice euroskepticizma i ksenofobije, ne bude premijer buduće vlade.
Da će Wilders na to pristati, postalo je jasno još u ožujku kada su u medije počele kapati naznake da će kormilo nad Nizozemskom, jednom od najrazvijenijih država Europske unije, preuzeti vlada koju će podjednako činiti političari i tehnokrati.
Wilders je pristajanje na ustupak svojim simpatizerima pokušao prikazati kao vlastitu motivaciju da se, zadržavši svoj zastupnički mandat u parlamentu, više posveti brendiranju i upravljanju strankom kojoj raste rejting na nacionalnoj razini.
Kao znak dobre volje, na isti su ustupak pristali i čelnici drugih stranka desne koalicije, što znači da će Kraljevina prvi put u povijesti svoje demokracije dobiti premijera koji nije čelnik neke od stranaka u vladajućoj koaliciji, svojevrsni nizozemski pandan Tihomira Oreškovića.
Kome bi mogla pripasti ta fotelja, još uvijek je obavijeno velom tajne. No, The Guardian piše kako je jedan od najizglednijih kandidata euroskeptični poduzetnik Ronald Plasterk koji je imao ključnu ulogu na samom početku koalicijskih pregovora.
- Ovo je prva vlada u povijesti Nizozemske u kojoj će radikalno desna stranka diktirati ton i tempo cijele koalicije. To je, naprosto, činjenica i ona se neće promijeniti time što Wilders neće obnašati funkciju premijera - objasnio je za NYT Simon Otjes, asistent na Sveučilištu Leiden.
Baš zato što je riječ o prvoj ultradesnoj vladi, još uvijek nije izgledno hoće li je amenovati nizozemski parlament. Naime, vladajuća koalicija tehnički ima 88 ruku u novom sazivu Zastupničkog doma, što je 12 više od minimuma potrebnog za povjerenje kabinetu, no glavobolju bi im mogao zadati Senat, gornji dom u kojem služe veterani nizozemske politike, a nad kojim Wildersova vladajuća većina nema kontrolu.
S obzirom na to da im blagoslov Senata, ustavno gledano, treba ako žele doći na vlast, izgledno je da će Wilders dodatno ublažiti retoriku. Naime, populist koji je diljem Starog kontinenta poznat po izblajhanoj zalizanoj frizuri, euroskepticizmu i islamofobiji posljednjih mjeseci ima bitno pomirljiviji i umjereniji ton, koji bi se mogao dodatno razvodniti dolaskom na čelo zemlje.
Baš kao što se u nekoliko prilika dokazalo, populistima popularnost vrtoglavo raste samo kad su u opoziciji. Jer, kada dođu na vlast te moraju zasukati rukave i pristati na kompromis, u samom startu mandata gube golem postotak birača koji je očekivao oštrinu najavljenu u kampanji i tijekom godina provedenih u opoziciji.
Nizozemski politolozi najavljuju "tehničku vladu kratkoga životnog vijeka" kojoj će prvi i najveći izazov biti stambena kriza, ali i krpanje proračunskih rupa nastalih zatvaranjem lukrativnog plinovoda u Groningenu.