Subota 19. listopada ujedno je 969. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme postupno sve hladnije, a padaline i dalje ostaju mjestimične. Dakle, postupno raste i razina nacionalne potrošnje struje za grijanje (oko 2 posto na hladnije dane), no i dalje nema potrebe za redukcijama. Osim konstantnih napora za popravljanjem strujne mreže od borbenih oštećenja, to vjerojatno treba zahvaliti i pripremama za zimsku sezonu koje još itekako traju (uz financijsku te materijalnu pomoć zapadnih saveznika). Samo agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) ove će zime izdvojiti dodatnih 7 milijuna USD za programe novčane pomoći socijalno ugroženim Ukrajincima za program ukupno vrijedan oko 37 milijuna USD sklopljen krajem kolovoza ove godine (među ostalim i za kupovinu krutih goriva u kućanstvima širom ukrajinskih regija blizu bojišnice). Uz to, od velike će koristi biti i tranša sredstava iz Međunarodnog monetarnog fonda koji je Ukrajini dozvolio pristup do novih 1,1 milijardu USD za proračunsku potporu – nakon što su vlasti u Kijevu do kraja lipnja ispunile sve zadane kriterije, a onda i još četiri strukturna mjerila. Do kraja godine trebao bi sjesti i barem još dio financijske pomoći Europske unije – iz programa „Ukraine Facility“ (ukupno 50 milijardi eura u periodu 2024.-2027.) iz kojeg je već isplaćeno oko 12 milijardi eura – dok su kompletni novci uvjetovani provedbom reformi potrebnih ujedno i za ukrajinsko članstvo u EU. Kako izgleda, ti bi novci ipak trebali biti nešto sigurniji od kredita Kijevu temeljem sankcijama zamrznutih ruskih sredstava – gdje se i dalje na EU razini lome koplja (sada oko mađarskog protivljenja dugoročnom zamrzavanju ruske imovine, kao temelja niske razine rizika za čitavu ovu transakciju).
Politika i rat u Ukrajini
Sredinu ovog tjedna u Ukrajini obilježila je parlamentarna prezentacija ukrajinskog „Plana pobjede“ u Vrhovnoj Radi u Kijevu, u srijedu 16. listopada. Njegovih pet poglavlja (i tri tajna dodatka) u osnovi traže (1) poziv Ukrajine u NATO i prije kraja rata, (2) nastavak ukrajinskih borbi u Rusiji te traženje dozvole za „duboke udare“, (3) odvraćanje Rusije daljnjim ozbiljnim naoružavanjem od saveznika, (4) razvojem ukrajinskog gospodarstva i nastavkom sankcija za Rusiju, te (5) perspektivom vojne suradnje sa Sjedinjenim Državama i nakon rata. O svemu tome je Zelenski više sati razgovarao i s vodstvom parlamenta, čelnicima svih političkih frakcija – a podrška Vrhovne Rade na kraju je bila jednoglasna. No dok se iz ukrajinskih izvora moglo zaključiti da su inozemne reakcije na ovaj plan, a posebice na pitanje brze NATO-pozivnice za Ukrajinu, uglavnom bile pozitivne – sa Zapada se moglo čuti o bitnim razmimoilaženjima te izostanku konsenzusa. Naravno, nije to ni čudo kad se iz Mađarske taj ukrajinski „Plan pobjede“ karakteriziralo kao pokušaj uvlačenja EU i NATO direktno u sukob – što manje ili više odražava i poglede službene Moskve. Naime, kako se moglo čuti od Dmitrija Peskova, glasnogovornika Kremlja, ovaj je plan „za daljnju eskalaciju s rizikom izravnog sukoba Rusije i bloka NATO“, kojim se samo želi formalizirati izravnu uključenost NATO u sukob oko Ukrajine.
Dok tu Rusija i njeni podržavatelji vide eskalaciju, zadnjih se dana dodatno otvorilo i još jedno pitanje – u kojem pak Ukrajina i njeni savjetnici uočavaju eskalaciju rata oko Ukrajine. Riječ je o vidljivom jačanju vojne suradnje Ruske Federacije i Sjeverne Koreje na koje se osvrnuo i sam Zelenski tijekom svog obraćanja Vrhovnoj Radi. Naime, dok zapadni saveznici učestalo fantaziraju o nekakvim pregovorima s Rusijom koja je baš u vojnom naletu (i svim silama nastoji borbeno iskoristiti ostatak povoljnih vremenskih prilika prije nastupanja jesenskih kiša i tzv. „rasputice“, perioda smanjene prohodnosti na bojištima) – krenulo se aktivno spominjati program obuke sjevernokorejskih vojnika u Rusiji, s perspektivom njihova angažiranja i na ukrajinskoj bojišnici. Dok Sjedinjene Države baš kao i NATO još nemaju nedvojbenih dokaza o neposrednom sudjelovanju vojske DNRK u ukrajinskom sukobu, iz ukrajinskih se izvora moglo čuti da se u Rusiji obučava oko 10.000 sjevernokorejskih vojnika (navodno na poligonima kod gradova Habarovsk, Usurijsk, Blagovešćensk i Vladivostok), koji bi po dovršetku obuke mogli završiti prebačeni u pogranična područja Rusije prema Ukrajini – ne bi li Rusi takvom rotacijom osoblja oslobodili vlastite snage za slanje na aktivnu frontu. Prema ukrajinskim obavještajnim izvorima, prvih oko 2.600 takvih sjevernokorejskih vojnika moglo bi svoju obuku dovršiti do 1. studenog i onda ubrzo osvanuti na granici u ruskoj regiji Kursk – što je uskoro bilo ojačano i tvrdnjama iz Južne Koreje kako se radi o obuci ukupno 12.000 ljudi, uključujući i jedinicu za posebne namjene. Takve novosti o jačanju vojne suradnje (te transferima ruske tehnologije kao uzvratu na usluge Sjeverne Koreje) ocijenjene su u Seulu ne samo opasnošću za samu Južnu Koreju, već i za širu međunarodnu zajednicu. Uz sve ove navode teško je bilo ocijeniti i ozbiljnost video materijala koji su se pojavili 18. listopada, prikazujući navodno opremanje za obuku Sjevernokorejaca na vojnim poligonima kod grada Sergejevka u Primorskom Kraju na Dalekom Istoku, u bazi ruske 127. motostreljačke divizije.
U takvom svjetlu su pojačanu pažnju izazvali i pojedini medijski navodi da Ukrajina kao alternativu svom brzom ulasku u NATO (s pozivnicom možda još i tijekom zadnjih mjeseci mandata trenutne američke predsjedničke administracije) vidi u ponovnom pribavljanju nuklearnog naoružanja – što je praktično odmah demantirao sam ukrajinski predsjednik Zelenski, spomenuvši kako se Ukrajina takvih sredstava odrekla Budimpeštanskim memorandumom 1994. godine, dodajući da ujedno računa na ispunjavanje raznih zapadnih obećanja o vojnoj i financijskoj pomoći. Slično se čulo i iz Ministarstva vanjskih poslova u Kijevu – koje je potvrdilo da Ukrajina ostaje vjerna principima neširenja nuklearnog naoružanja, nasuprot učestaloj neodgovornoj retorici na ove teme iz Moskve, kao i ruskim napadima na ukrajinsku nuklearnu te energetsku infrastrukturu. Odgovor na ove priče uskoro se čuo i od samog Vladmira Putina, koji je stvaranje nuklearnog oružja u moderno doba opisao kao „nije teško“, da bi ujedno najavio i „odgovarajuće reakcije“ ako bi Ukrajina krenula tim putem (naglašavajući kako Rusija „neće dopustiti pojavu nuklearnog oružja u Ukrajini“). Iz ruske Dume ujedno se čulo mišljenja kako Kijev zapravo i nije blizu stvaranju svog nuklearnog naoružanja, za razliku od mnogo brže dohvativih tzv. „prljavih bombi“ – dok možemo zapaziti i izjave mađarskog premijera Orbana o tome da zapadne obavještajne agencije navodno baš aktivno pokušavaju otkriti ukrajinske sposobnosti na ovu temu. Dakle, kako izgleda, mnogo buke nizašto…
Mnoštvo međunarodnih skupova
Dok se u Njemačkoj spremao sastanak kvadrilaterale (SAD, Francuska, Velika Britanija i Njemačka) kako na predsjedničkoj razini, tako i u formatu ministara obrane – napomenimo kako je zadnjih dana postalo jasno i da barem nekoliko tjedana neće biti okupljanja ukrajinskih saveznika u tzv. „Ramstein formatu“. Nakon što je zbog velikih oluja na jugu SAD propao sastanak zakazan za subotu 12. Listopada, idući bi se takav skup trebao održati tijekom mjeseca studenog, vjerojatno nakon termina američkih predsjedničkih izbora (zakazanih za 5. studenog), te navodno u virtualnoj, online formi.
U međuvremenu, a prije niza EU i NATO sastanaka u Bruxellesu zakazanih za 17. i 18. listopada – u Odesi na jugu ukrajine u srijedu 16. listopada okupili su se ministri vanjskih poslova nordijskih i baltičkih zemalja (Švedska, Danska, Norveška, Finska, Island, Etonija, Latvija i Litva) pod ukrajinskim domaćinstvom. Dakle, sve države izuzetno aktivne u pomoći Ukrajini, financijski i vojno sposobne, ujedinjene jasnim dojmom blizine Ruske Federacije kao susjeda – dogovorile su navodno niz konkretnih poteza te novih paketa razne pomoći pred zimu. Vjerojatno je manje operativna (ali ipak itekako korisna) bila „Konferencija o protuminskom djelovanju u Ukrajini“ (UMAC 2024) koja se 17. i 18. listopada održavala u švicarskom gradu Lausanne – gdje se od raznih država prikupilo oko 70 milijuna USD za razminiranje i uklanjanje eksplozivnih naprava širom Ukrajine. Među ostalim je tu sudjelovala i Republika Hrvatska, čiji se ministar vanjskih poslova Grlić Radman pohvalio s ukupno oko 72,45 milijuna eura naše žurne, humanitarne i razvojne pomoći Ukrajini te ugošćavanjem preko 500 ukrajinske djece u Hrvatskoj.
Sam program u Bruxellesu 17. i 18. listopada započeo je sastankom ministara obrane NATO članica – gdje je Hrvatsku kao jednu od rijetkih država predstavljao tamošnji veleposlanik, dok se ministar Anušić zadržao u Hrvatskoj vodeći borbe s ovdašnjim Vrhovnim zapovjednikom oko sudjelovanja u NATO aktivnosti sigurnosne i obučne podrške Ukrajini (NSATU). Ipak, prema službenim objavama iz Bruxellesa, zemlje članice NATO tek spremaju svoj odgovor na ukrajinski „Plan pobjede“, dok je s ovim dokumentom u četvrtak 17. listopada ukrajinski predsjednik Zelenski na sastanku Europskoga vijeća službeno upoznao i čelnike država Europske unije (slično je pred Pododborom za sigurnost i obranu Europskog parlamenta napravio i ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov). Kako se čulo, u svim tim situacijama Ukrajinci su ujedno izložili i situaciju na bojištima, predstavili izazove i pozvali na ulaganje u ukrajinsku obrambenu industriju, kao i pomoć pri obučavanju vojske (s naglaskom na preuzimanje odgovornosti za čitave pojedine ukrajinske brigade, po uzoru na slične dosadašnje aktivnosti Njemačke i Francuske). Ujedno se razgovaralo i o EU planu odobravanja zajma od oko 35 milijardi eura temeljem sankcijama zamrznute ruske imovine, u sklopu šireg nastojanja država skupine G7 oko ugovaranja takvog zajma teškog ukupno oko 50 milijardi USD. Na pratećem sastanku „Vijeće Ukrajina-NATO“ bilo je riječi i o tijeku NATO nastojanja da se za Ukrajinu osigura stabilno godišnje financiranje u iznosu oko 40 milijardi eura (od čega je u prvoj polovici godine navodno osigurano oko 20,9 milijardi eura).
Međunarodna pomoć za Ukrajinu
Kako je postalo jasno da neko vrijeme neće biti savezničkog sastanka u tzv. „Ramstein formatu“ – zadnjih se dana mogao čuti i niz objava vojne i civilne pomoći za Ukrajinu od država koje su te objave donedavno možda i čuvale za ovaj zajednički skup. Kako je već spomenuto prije nekoliko dana, možda je najkonkretnija vojna pomoć bila najavljena iz Australije koja mijenja svoju tenkovsku flotu – pa je u okviru paketa vrijednog oko 245 milijuna dolara objavila u Ukrajinu poslati 49 tenkova M1A1 Abrams. Te će tenkove vjerojatno trebati uskladiti s već postojećim sličnim sustavima iz SAD, ali to ne bi trebao biti poseban problem. Rumunjska je objavila dodatna sredstva za obuku ukrajinskih pilota za borbene avione F-16 u svojoj bazi Fetesti – baš u vrijeme dok zapadni mediji nagađaju da bi Sjedinjene Države mogle glavninu svojih napora na tom polju preusmjeriti na mlade ukrajinske kadete – jer iskusniji piloti navodno ne znaju dovoljno engleskog jezika, te teško prihvaćaju radikalno drugačiju obuku u zapadnom stilu. Ove promjene će se vjerojatno odnositi na rad u američkoj zrakoplovnoj bazi Morris u Arizoni kao jedinom još preostalom zapadnom mjesto obuke Ukrajinaca uz već spomenuti centar u Rumunjskoj (danska baza u Skridstrupu, kao treća, prestala je raditi ovakav posao radi tamošnjeg prelaska na nove borbene avione F-35). Ipak, ostalo je otvoreno pitanje buduće obuke pilota te tehničara za F-16 koja je 17. listopada svježe ugovorena s Grčkom – u okviru šireg bilateralnog „Sporazuma o suradnji na području sigurnosti“, kojeg je službena Atena kao 21. po redu država sklopila s Ukrajinom.
Oko 300 milijuna USD stiglo je iz Kanade u okviru koncesijskog financiranja direktno u državni proračun Ukrajine, dok je najavljena i dodatna vojna pomoć vrijedna oko 47 milijuna USD ručnog naoružanja, streljiva i zaštitne opreme. Čulo se i da Slovačka zapravo nadalje misli prodavati oružje i streljivo za Ukrajinu – posebno u svjetlu mogućeg nastavka opskrbe plinom preko Ukrajine, pod uvjetom da Azerbajdžan i Slovačka postignu da Rusija odustane od napada na objekte plinske infrastrukture u Ukrajini – a Norveška je 17. listopada najavila svoj novi paket energetske pomoći vrijedan oko 250 milijuna eura, dok se nakon razgovora s njihovim ministrom obrane moglo čuti i kako Ukrajina uskoro može iz tog izvora očekivati još 6 borbenih aviona F-16. S Finskom se posebno razgovaralo o pomoći na polju civilne obrane i sustavne izgradnje skloništa, dok je službeni Helsinki također najavio poseban paket energetske pomoć, uz najavljeni i 25. paket vojne robe (za koji opet nisu objavljeni detalji). Što se Kraljevine Danske tiče, 17. listopada je objavljen novi paket vojne pomoći vrijedan oko 348 milijuna USD, kao 21. po redu. U njemu je sadržano i dodatno ulaganje u ukrajinsku vojnu industriju, ponešto robnih donacija, ali i davanje doprinosa financiranju pribavljanja protuzračnog naoružanja (pod vodstvom Njemačke) te fondu za bespilotne letjelice (pod vodstvom Velike Britanije). Nizozemska je izdvojila oko 271 milijun eura za kupovinu topničkih granata, dok se iz Njemačke čulo o slanju dodatnih 8 tenkova Leopard 1A5 (zajedno s Danskom), 20 oklopnjaka Marder s pripadajućim streljivom, 4 oklopnjaka MRAP, te protuzračnih sustava IRIS-T SLS, IRIS-T SLM, kao i raketa za te sustave (baš kao i dodatnih raketa RIM-7 Sea Sparrow).
Stanje na bojištima – ruska regija Kursk
Već desetak dana traje pojačana ruska ofenziva na krajnjem jugozapadu regije Kursk, u prostoru koji su Ukrajinci okupirali od početka kolovoza. Kao prvo, treba napomenuti da je izgleda i stvarno došlo do izbacivanja ukrajinskih snaga iz većine manjeg upada na jug ruskog okruga Gluškovo, gdje se usprkos objavi o „oslobađanju“ i samog sela Novi Put 13. listopada izgleda barem oko tog pograničnog lokaliteta i dalje bilježe svakodnevne borbe. Što se tiče zapadnog ruba glavne zone okupirane od Ukrajinaca – to je i nadalje poprište posebno žestokih borbi, iako ondje izgleda da ruska napredovanja nisu tako velika kako se to prije nekoliko dana tvrdilo. Konkretno, i dalje se izgleda drži krajnji jug ukrajinske obrambene linije (pogranično selo Nikolaevo-Darino, te barem dio prostora oko 2 km sjeveroistočnijeg sela Darino). Centar te linije izgleda da je zadnjih dana bio poprištem žestokih borbi, s naznakom da selo Nižnjij Klin na rijeci Snagost možda i nije bilo „oslobođeno“ 11. listopada kako su to ruski izvori tvrdili. Samo malo sjevernije, može se konstatirati da je nakon ogorčenih borbi selo Ljubimovka stvarno u ruskim rukama, iako je manje od kilometra na jugoistok smješten Tolstij Lug izgleda i dalje pod ukrajinskom okupacijom. Nije jasno da li se iz te zone Ukrajinci načelno povlače na istok i jugoistok ili ne – što će uvelike ovisiti i o ishodu borbi u njihovom zaleđu, za kontrolu nad selom Zelenij Šljah. Sve su to zadnjih dana bila poprišta aktivnih ruskih napada i žestokih ukrajinskih protunapada. Jednako tako, zapravo je nejasno ima li na sjeverozapadu i dalje ukrajinskih snaga prema selima Olgovka i Kremjanoe (što bi također bio rizik, s obzirom na borbe u zaleđu), dok se registriralo i ruski pokušaj iznenadnog mehaniziranog prodora cestom sjeverno od sela Novoivanovka i Leonidovo (u kojima su danima bjesnile borbe), pa prema istoku – ne bi li se sa zapada cestom dospjelo do sela Viktorovka i obližnje Malaje Loknje (koju Rusi napadaju i sa sjeveroistoka). Usprkos ruskih tvrdnji od 16. listopada o ulasku padobranaca u Viktorovku, izgleda da su svi ovi pokušaji ipak spektakularno propali. To je za ukrajinske snage posebno bitno, budući bi uspjehom takvih prodora došlo i do prekidanja tamošnjih ukrajinskih komunikacija prema sjeveru, a onda i do bitnog otežavanja ukrajinske pozicije na čitavom sjevernom rubu okupirane zone u ruskoj regiji Kursk.
Kako izgleda, još se uvijek drži ukrajinska obrambena linija na sjeveroistoku i istoku ove okupirane zone (od sela Ruskoe Porečnoe, preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke) – no određene ruske borbene uspjehe treba priznati malo južnije. Ondje nakon teških borbi nije jasno tko zapravo drži selo Ruskaja Konopeljka jugoistočno od okupiranog grada Sudža – ali je sigurno da je bilo ruskih napredovanja južno i jugozapadno od Ruskaje Konopeljke, na pravcu prema Sudži uz tamošnju željezničku prugu. Budući da se i s ruske strane čuje o aktivnom ukrajinskom fortificiranju gradskog prostora Sudže, ne bi čudilo da je ovo tek uvod u bitno ozbiljnije borbe oko tog jedinog okružnog središta koje su Ukrajinci uspjeli zauzeti u regiji Kursk. Jednako tako, napomenimo da se nakon svakodnevnih sukobljavanja izgleda nadalje drže ukrajinski položaji i oko sela Plehovo na krajnjem jugoistoku čitave ove borbene zone.
Stanje na bojištima – Ukrajina
Što se tiče borbi u samoj Ukrajini, treba napomenuti da ni one zadnjih dana nisu slabile – dapače, izgleda da Rusi u Ukrajini zadnjih dana intenziviraju svoje napade ne bi li iskoristili još zadnje povoljnije meteorološke prilike prije nastupanja hladnijeg i vlažnog perioda koji bitno ograničava prohodnost mimo ozbiljnije uređenih cesta. No dok su ukupna sukobljavanja na sjeveru Harkivske oblasti bila relativno slabija (s naglaskom na selo Staricija i grad Vovčansk) – nije jasno kako je završio manji ukrajinski upad preko granice u rusku regiju Belgorod kod pograničnog naselja Žuravlevka o kojem se čulo tijekom utorka i srijede, 15. i 16. listopada. Jednako tako je nejasan i efekt navodnih ukrajinskih napada u šumama nedaleko naselja Lipci, iz kojih se izgleda uspjelo izbaciti nešto okupatorskih snaga.
Nažalost, bitno je ozbiljnije bilo stanje oko 80 km jugoistočnije, u zoni oko ukrajinskog grada Kupjanska. Ovo se mjesto krenulo užurbano evakuirati (zajedno s obližnjim selima Kindrašivka, Kurilivka i Petropavlivka) radi ruskog napredovanja oko nedalekog lokaliteta Sinkivka, čime su agresori osvanuli na samo 4 km od grada, napadajući ga sa sjevera i sjeveroistoka. Uz to treba napomenuti i zabrinjavajuću situaciju još oko 20 km južnije. Ondje su agresori nastavili širiti prostor kontrole oko okupiranog sela Pišćane Donje, da bi zadnjih dana ne samo stigli pred sela Kolisnikivka i Krugljakivka – nego su izgleda na trenutak i preuzeli vlast nad Krugljakivkom, selu bitnom radi obližnjeg mosta preko rijeke Oskil. Navodno su borbe u tom mjestu bjesnile zadnjih desetak dana, da bi ih Ukrajinci sada nanovo izbacili iz naselja (osiguravajući time i nedaleki most prema naselju Sinjkivka na zapadnoj obali Oskila). Slično se žestoke sukobe bilježilo i dalje po bojišnici na jug prema rijeci Siverski Donjec – posebice kod Druželjubivke, Grekivke i nedaleko okupirane Makiivke, te na prilazima okupiranom Nevske (Rusi ga službeno proglasili 16. listopada) i južnije na prilazima ukrajinskim selima Terni i Torske.
Južno od rijeke Siverski Donjec moglo se čuti o nastavku borbi oko ukrajinskog uporišta Verhnokamjanske (koje definitivno nije okupirano, kako su to 2. listopada tvrdili ruski službeni izvori), baš kao i na prilazima ukrajinskom gradu Časiv Jar. Ondje osim kontinuiranih ruskih nastojanja za prelaskom vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ sjeveroistočno od grada, te nastavka borbi u rubnim naseljima uz kanal na istoku grada – posebno treba napomenuti i ruski prodor južno od grada. Naime, nakon prelaska trase ovog vodnog kanala cestom od okupiranog sela Ivanivske, izgleda da su agresori ondje krenuli širiti svoj okupirani prostor – stigavši i pred južna predgrađa samog Časiv Jara. Tek treba vidjeti koliko će ovaj prodor biti trajan, budući da su ondje ukrajinski branitelji već više puta uspijevali suzbiti takve pomake agresora (iako im sada, navodno, logistiku bitno ometaju djelovanja ruskih dronova radi slabosti lokalnih sredstava elektroničkog ratovanja koja bi to trebala sprječavati). Slično je dinamična situacija i oko 18 km južnije od Časiv Jara, u ukrajinskom uporištu Toreck, gdje je zadnje vrijeme navodno pristiglo podosta ukrajinskih pojačanja. Tim temeljem su izgleda barem privremeno zaustavljena ruska napredovanja u samom centru grada, kao i u pojedinim dijelovima južne četvrti Zabalka, uz manja ukrajinska napredovanja i u prostoru jugozapadnog prigradskog sela Nelipivka (koje izgleda više nije kompletno u ruskim rukama, a bojišnica očito prati željezničku prugu kroz sredinu naselja).
Žestoke borbe su zadnjih dana vođene i u borbenoj zoni istočno od ukrajinskog grada Pokrovska. Ondje i nadalje odolijeva ukrajinska obrambena linija na pravcu Toreck-Pokrovsk (od sela Oleksandropilj, Kalinove i Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec, južno od Elizavetivke sve do sela Novotorecke) – iako treba napomenuti i današnje pristizanje agresora na sam južni rub Vozdviženke. Ipak, glavnina borbi bilježila se nekoliko km jugozapadno, na direktnim prilazima prema Mirnogradu (selo Promin), te samom Pokrovsku (oko sela Krasni Jar, koje su Rusi službeno proglasili okupiranim 16. listopada, uz prugu od okupirane Novogrodivke, te u selu Lisivka u koje su agresori ušli tijekom zadnja dva dana). Ipak, opet je poprište najžešćih sukoba bilo malo južnije, na spoju borbenih zona Pokrovsk i Kurahove (oko grada Selidove), te na širim prilazima ukrajinskom gradu Kurahove. S jedne strane, Rusi žestoko pritišću sjeverni prilaz prema Kurahove – gdje im prolaz brane ukrajinska sela Novodimitrivka, Kreminna Balka, Novoselidivka, Izmailivka i grad Girnik. Navodno je ondje bilo ruskih uspjeha na sjeveroistoku (današnja objava o okupaciji sela Zorjane na rijeci Vovča), a posebna opasnost za grad Kurahove prijeti direktno s istoka. Naime, ondje borbe bjesne oko prigradskog sela Ostrivske, a zadnjih se dana čulo i o ruskom osvajanju većine (ili možda i kompletnog) sela Maksimilijanivka na oko 3 km istočno od grada, što su Rusi službeno objavili 17. listopada. Tek je ponešto bolje stanje jugoistočno od Kurahove, gdje i nadalje odolijeva šira ukrajinska obrambena zona. Konkretno, tu se borbe (ali i postupna ruska napredovanja) skoro svakodnevno bilježe kod Antonivke i Katerinivke, te na prilazima oko 14 km južnijeg naselja Bogojavljenka. Sve to u dodatnu opasnost postupno dovodi i ukrajinski grad Velika Novosilka, smješten tridesetak km zapadnije – u čijoj se blizini opet bilježilo manje ruske uspjehe oko sela Prijutne te lokaliteta Levadne u Zaporiškoj oblasti.
Zračni napadi
U subotu 12. listopada dan je započeo ruskim napadima na grad Zaporižje, te lansiranjem 28 kamikaza-dronova iz regije Kursk i s juga (Primorsko-Ahtarsk) – od toga su 24 letjelice navodno srušene, a dvije prizemljene elektroničkim ratovanjem. Žestoko se napadalo i ciljeve širom ukrajinske oblasti Sumi i Donjeck, te gradove Harkiv, Odesu i Kijev. Zauzvrat se bilježilo djelovanja ukrajinskih bespilotnih letjelica iznad Belgoroda (više od 40), Krasnodarskog kraja (barem 17), Azovskog mora (barem 14), ali i prema okupiranim dijelovima ukrajinske regije Lugansk – gdje je uspješno bilo pogođeno skladište goriva kod mjesta Rovenki. Nedjelja 13. listopada započela je ruskim napadima na Kijev i regiju Sumi, a registrirano je i lansiranje dvije balističke rakete „Iskander-M“ na ciljeve oko Odese, te dvije vođene rakete Kh-59/69 i još 68 kamikaza-dronova (31 navodno srušena, a 36 prizemljeno elektroničkim ratovanjem). Rusi su tada napadali i ukrajinski aerodrom nedaleko granice s Moldovom (kod Pridnjestrovlja). Zauzvrat se čulo o brojnim napadima ukrajinskih dronova po ruskim pograničnim regijama Brijansk, Kursk i Belgorod.
Ponedjeljak 14. listopada opet je započeo ruskim raketnim napadom na luku u Odesi (oštećeno više trgovačkih brodova) i uzvratnim napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica. Dan kasnije, u utorak 15. listopada, s ukupno 7 balističkih raketa bio je gađan i industrijski dio Mikolajeva (navodna ukrajinska tvornica oklopnih vozila, ukupno 16 ranjenih i jedna mrtva osoba). Uz to je Černihivska oblast bila gađana s dvije vođene rakete Kh-59, dok je lansirano bilo i 17 kamikaza-dronova (12 srušeno, a još barem 4 prizemljene). Zauzvrat se čulo o djelovanjima manjeg broja ukrajinskih bespilotnih letjelica nad ruskim regijama Belgorod, Kursk i Tula, te u Krasnodarskom kraju. Srijeda 16. listopada opet je započet ruskim raketnim napadom balističkom raketom sustava S-300/S-400 po regiji Donjeck, vođenom raketom Kh-59 po regiji Černihiv, te lansiranjem barem 136 kamikaza-dronova (navodno 68 srušena, 64 prizemljena i 2 vraćena u Rusiju). Među ostalim, kod Ternopila je pogođen bio industrijski objekt (veći požar), a eksplozije se registriralo i u Harkivu te Kijevu. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice se moglo uočiti u regijama Belgorod, Voronjež, Kaluga i Orel – dok su na više ruskih obučnih poligona u okupiranom dijelu regije Zaporižje bili izvedeni napadi raketama s kasetnim bojnim glavama.
Četvrtak 17. listopada opet je započela napadima ruskih kamikaza-dronova po Kijevu (4 proglašenja zračne opasnosti, više valova letjelica iz raznih pravaca) – što je bio tek dio od ukupno oko 56 otposlanih kamikaza-dronova (22 oborena, 27 prizemljeno elektroničkim ratovanjem i još 2 otposlane u Bjelorusiju). Treba napomenuti da je 5 takvih letjelica gađalo i ciljeve na prvoj borbenoj crti – što inače nije ruski običaj za takve veće dronove. Uz to, bilježila se i jedna vođena raketa Kh-59 ispaljena u zračnom prostoru iznad ruske regije Kursk. Štete su bilježene u Harkivu i širom regije Sumi. Zauzvrat su djelovanja ukrajinskih bespilotnih letjelica bila registrirana iznad ruskih regija Orel (barem 13), Brijansk i Kursk (barem po 4). Petak 18. listopada opet je počeo eksplozijama u Kijevu, širom regije Sumi, u Odesi te kod Hmeljnickog – dok se spominjalo i rusko lansiranje barem 135 kamikaza-dronova (oboreno 90, 44 prizemljene i 2 otposlane u Bjelorusiju). Zauzvrat se moglo opet čuti o ukrajinskom uništavanju trafostanica u okupiranom Energodaru (čitav grad bez struje).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....