Zapadni Balkan nije sigurnosni problem dok nitko ne dira jednu državu. To je aksiom

U EU trenutno traje nekoliko ozbiljnih političkih ratova. O nuklearnom, zahtjevu deset zemalja, predvođenih Francuskom, među kojima je i Hrvatska, a i Estonija razmišlja priključiti se, da nuklearna energija bude dio zelene tranzicije - dakle, da se i u nju može ulagati iz EU fondova - smo pisali. Situacija s plinom je identična. Hoće li dobiti mjesto u zelenoj taksonomiji.

Pravi se sukob tek otvara, a to je pitanje reforme Pakta o stabilnosti i rastu gdje će se opet zakrviti sjever protiv juga. Prvi žele fiskalni zapt, drugi bi slobodnije ruke. Ali, sada ovi potonji imaju Maria Draghija, opako oružje.

Konačno, tu su Mađarska i Poljska, protivnici europskih vrijednosti. Sukob s poljskim sudom i pitanjem prevladava li europsko pravo nad lokalnim obrazac je takvog razmišljanja. Autoritarni lideri tih država svjesni su da im europsko prava ograničava manevarski prostor za populizam i jačanje samovlade.

Dodajem i unutarnje prijepore, Portugal ima problema s donošenjem proračuna, Njemačka pregovara o novoj vladi, Francuska se priprema za izbore, Nizozemska još nema vladu, Češka je u potrazi za osobom koja će dati mandat za formiranje vlade, Bugarska čeka treće izbore, Rumunjska u političkoj krizi …

Uz to, traje i sukob oko Zapadnog Balkana. Hrvatska, Mađarska, Slovenija, Češka, članice su koje zagovaraju širenje EU na taj prostor. Novi austrijski kancelar Alexander Schallenberg u petak je stigao u Bruxelles kako bi predstavio svoje politike, a prije polaska na put rekao je: “Ključni je cilj Austrije da ne bude novih podjela u Europi”, dodajući da je proširenje EU na Zapadni Balkan “pitanje koje mu je na srcu”.

Deklaracija s Brda [kod Kranja], donesena 6. listopada, donosi konstataciju iz koje se iščitava francuski, ali i rukopis zemalja sjevera EU: “Također naglašavamo važnost da EU može održati i produbiti vlastiti razvoj, osiguravajući svoj kapacitet za integraciju novih članica.” Prevedeno, kad sredimo unutarnja pitanja, možemo razgovarati o proširenju.

Rasprava se iz političkog diskursa, očekivano, preselila u medijski i stručni. Pa Europsko vijeće za vanjske poslove (ECFR) donosi tekst pod naslovom: “Nova njemačka vlada: Obećavajući znakovi za integraciju u EU”. Sa zaključkom: “Važno je za Zapadni Balkan da sve tri stranke koje bi trebale biti dijelom vlade podržavaju njihovu EU integraciju”. Lijepo, ali nedovoljno. Što je razvidno iz sljedeće rečenice iz teksta: “Te stranke posebno cijene ljudska prava i demokratsku praksu”. Upravo je to točka gdje Zapadni Balkan trpi ozbiljan deficit. Pa se te dvije silnice pobijaju.

U prošlom broju The Economist je u europskoj kolumni Charlemagne objavio tekst pod naslovom “Europska unija ne bi trebala odustati od proširenja”. U kojem je naveo niz stavova.

• Proširenje EU je, jednostavno, mrtvo.
• EU želi biti globalna sila, ali prijeti joj opasnost da izgubi kontrolu nad vlastitim dvorištem.
• Realna perspektiva ulaska u EU glavni je alat bloka kako bi se mogao nositi sa susjedima.
• Ovo je problem: ako poticaji za dobro ponašanje nestanu, nestaju i alati koji destimuliraju loše ponašanje. Ukratko, Zapadni Balkan nije regija za koju si EU može priuštiti da ju izgubi.
• Na pacifičkom području vođe vide povijest. Na Balkanu vide kako se povijest ponavlja - do razine dosade. Ipak, zapadni Balkan je važniji test sposobnosti EU-a na planu vanjske politike, a ne naizgled veće i globalnije teme. Ako EU želi biti globalna sila, prvo mora postati lokalna. Oživljena politika proširenja je mjesto za početak.

U četvrtak je Carnegie Europe objavio tekst “Je li EU izgubila Zapadni Balkan”. U kojem su stručnjaci dali odgovor na većinu teza koje je iznio Economist.

“EU nije izgubila Zapadni Balkan. Ostaje glavni ekonomski igrač u regiji osjetnog diplomatskog utjecaja. Problem je što lokalni čelnici prigodno napadaju EU kako bi osvojili političke bodove kod kuće, a pritom imaju koristi od pogodnosti koje europska integracija nudi stanovništvu - uključujući pristup trgovini, ulaganja i putovanja bez viza.” Ovu je ocjenu iznio Dimitar Bečev s Oxforda.

“Zapadni Balkan nije "izgubljen". Ali moramo prestati promatrati odnos EU i Zapadnog Balkana isključivo kroz prizmu proširenja. Izgledi za članstvo u EU mogu biti snažan poticaj za reforme, ali nisu preduvjet za angažman. SAD promiče promjene politike u cijelom svijetu a da ne spominje bilo kakvu mogućnost državljanstva.” Tako piše Allison Carragher iz Carnegie Europe.

A John C. Kornblum, bivši američki ambasador u Njemačkoj koji je sudjelovao u izradi Daytonskog sporazuma, brutalno je pragmatičan: “S novim visokim predstavnikom EU-a i novom njemačkom vladom na obzoru, bit će važno istražiti sve mogućnosti "nečlanstva" koje bi mogle pomoći i učvršćivanju mira i poboljšanju civilnog društva u Bosni, na Kosovu i u Srbiji. Nastavak stranih subvencija vjerojatno će biti neophodan. Aktivnije uključivanje Sjedinjenih Država i Rusije u te napore bit će ključno.”

“Najkonkretniji korak prema onome što neki nazivaju strateškom autonomijom, a drugi europskim suverenitetom učinkovita je suradnja sa zemljama u susjedstvu. Na tom su popisu Ujedinjena Kraljevina, Turska i Zapadni Balkan. Dakle, EU bi trebala tražiti alternativne načine uspostave strateškog partnerstva sa Zapadnim Balkanom. Perspektiva proširenja mogla bi se zadržati za budućnost. Frustracija koju stvara samo je kontraproduktivna. Potreban je dobro funkcionirajući odnos za suočavanja sa zajedničkim izazovima današnjice.” Pregnantno zaključuje Ilke Toygür iz Elcano Royal Instituta.

Zapadni Balkan nije sigurnosni problem dok nitko ne dira Sjevernu Makedoniju. To je aksiom. Ostalo je pitanje unutarnjih odnosa i vanjskih utjecaja. Kad je riječ o ovim potonjima, Rusija i Kina se navode kao prijetnja. Zaboravljajući da Moskva u stisku drži Bugarsku, između ostalog i plinom. Ruski se utjecaj neće smanjiti ulaskom Srbije u EU već redefiniranjem politika na Zapadnom Balkanu. Isto vrijedi i za utjecaj Pekinga.

Obje su te zemlje svjesne da na prostoru okruženom članicama NATO-a imaju ograničen doseg.

Realno, Zapadni je Balkan važan samo susjedima. I posebno Hrvatskoj, zbog BiH. A EU će ga i dalje financirati, zbog vlastitih ekonomskih interesa. Bilo bi dobro da se predloži drugi model, poput Istočnog partnerstva (Moldova, Ukrajina, Bjelarus), u koji bi se onda mogla uključiti i Turska. Iskrenost bi se cijenila, a tada bismo lakše igrali jer bi karte bile otvorene.