Zašto civili ne pobjegnu iz pakla u Gazi? Ključna je uloga jedne arapske države

Palestinski narod najveća je žrtva rata na Bliskom istoku. Arapski je svijet osnivanjem Države Izrael 1948. godine pokrenuo s njom rat, izgubio, a more Palestinaca je moralo napustiti bivši britanski mandat nad Palestinom.

Važna napomena: Potomci tih izbjeglih Palestinaca i danas žive u arapskim zemljama koje su ih primile ne dopuštajući im integraciju u društvo pa su smješteni u izbjegličkim kampovima što podsjeća na stanje u kojem žive na Zapadnoj obali rijeke Jordan koju je Izrael okupirao.

Pojas Gaze je bio najnaseljenije mjesto na svijetu koje je, na temelju Sporazuma iz Osla, trebalo biti dio Palestinske samouprave, prijelazne faze prema državi. Razvoj situacije kojem su snažno protivili izraelski radikali, ali i palestinski militantni pokret Hamas koji od 2006. godine upravlja tim teritorijem.

Brojne arapske zemlje su se nadale da bi formiranje Palestinske samouprave moglo dovesti do smanjenja tenzija i privesti izraelsko-palestinsku krizu rješenju. Pod kritikama se kao jedan od razloga neuspjeha našao Hamas čemu treba dodati i veze koje je razvio s Iranom, i dalje nemezom većine arapskog svijeta.

Kad je, nakon napada Hamasa 7. listopada na Izrael, počeo napad židovske države na pojas Gaze, postavilo se pitanje zaštite civila. Ali ti se civili nalaze u situaciji da nemaju kamo: jedini granični prijelaz je prema Egiptu koji ih ne želi primiti. Razlog je jasan, vlada u Kairu se boji da bi, ako pusti Palestince na Sinaj, sadašnja izraelska, radikalno desna vlada, odbila dozvoliti im povratak kad prestanu vojne operacije. Egipat je također zabrinut da bi Hamas, čiji bi se predstavnici svakako prebacili u Egipat, postao izvor nestabilnosti na ionako nestabilnom Sinaju gdje djeluju brojne nedržavne, terorističke i kriminalne skupine. Zato se sada može preko graničnog prijelaza Rafah u pojas Gaze, ali izlazak je bio težak i za strane državljane.