Debeljuškasti Djedovi Božićnjaci, prepoznatljivi sobovi i zeleni vilenjaci iz svakog nas izloga, reklame, filma na televiziji i pjesme na autoradiju podsjećaju da je ostalo još samo četiri dana do Božića.
Djed Božićnjak nam je ovih dana stalno pred očima, zato je jedno od najčešće postavljanih pitanja Googleu u ovo doba godine - zašto je Djed Božićnjak crven?
Djedica je, kako doznajemo, kroz povijest mijenjao boje kao da se kameleonski prilagođava šarenim električnim lampicama s božićnog drvca.
Onaj kakvog danas poznajemo je Njujorčanin nizozemskog podrijetla koji se pojavio početkom 19. stoljeća. No Božić u New Yorku, primjerice, krajem 1700-ih nije bio ništa posebno. Nije se slavio i nije bilo izmišljenih likova koje se štovalo. Tako je bilo sve do 1804. godine kada je antikvar John Pintard utemeljio povijesno društvo i postavio Svetog Nikolu iz 4. stoljeća, zaštitnika djece i darivanja, kao novi dobronamjerni simbol grada.
Datum smrti sv. Nikole, 6. prosinca 343., bio je redovito obilježavan u Europi tijekom srednjeg vijeka, a posebna mu se važnost pridavala u Nizozemskoj, gdje je još i danas, kao i kod nas, 6. prosinca prigoda za darivanje. Tradicija se veže uz Sinterklaasa i njegova nesimpatičnog pomagača Zwarte Pieta, crnog Petra, koji je kod nas poznatiji kao Krampus, a koji su donosili darove djeci.
Domišljati Pintard preuzeo je tu tradiciju i uklopio je u proslavu Božića u New Yorku, gdje je tada velik dio stanovništva imao nizozemsko podrijetlo pa je njihova Sinterklaasa, nizozemsku verziju sv. Nikole, predstavio kao Sancte Clausa, svojevrsnog Djeda Božićnjaka koji nije nalikovao Djedici kakvog danas poznajemo.
Prvi crkveni prikazi
Prvi prikazi Sancte Clausa, primjerice, crteži umjetnika Alexandera Andersona koji su nastali za potrebu božićne večere 1810. godine koju je organizirao spomenuti antikvar Pintard, još su crno-bijeli. Djeda Božićnjaka prikazuju više kao sv. Nikolu, biskupa i crkvenu ikonu.
Crtež prikazuje sv. Nikolu u jednom kadru, a u drugom uspavanu djecu kod kamina na kojem vise čarape napunjene darom, ali i šibom. Ovo doba može se uzeti kao svojevrsni početak bitke između Crkve i komercijalizma za Božić koja traje i danas.
Pjesma koja Djedici daje oblik, ali i žutu boju
Nakon toga se Sancte Clause počeo brzo razvijati, a najvažniji trenutak postaje 1823. i pjesma “Posjet Sv. Nikole” koja Djedici daje oblik i figuru kakva nam je poznata. Pjesma je anonimno objavljena u njujorškim novinama Troy Sentinel, a kasnije je autorstvo tvrdio pisac Clement Clarke Moore, koji je kasnije prerađivan, no neki znanstvenici ipak vjeruju da je pjesmu napisao Henry Livingston Jr. Sama pjesma je poznatija pod nazivom “Noć prije Božića”, što je ujedno i njezin prvi stih. Pjesma prvi put Djedici daje sobove:
“Kada na moje znatiželjne oči pojaviše se minijaturne saonice i osam sićušnih sobova s malim starim vozačem tako živahnim i brzim, znao sam istog trenutka da to mora biti sv. Nikola”. No osim sobova, pjesma detaljno opisuje Djedicu: “Bio je sav odjeven u krzno, od glave do nogu, a odjeća mu je bila uništena pepelom i čađom”. Pjesma kaže da je imao vesele oči, obraze poput ruža, nos poput trešnje, nasmiješena usta i bradu bijelu poput snijega.
“Imao je široko lice i mali okrugli trbuh, koji se tresao kada se smijao, poput zdjele pune želea”, nastavlja pjesma. No pjesma ne spominje crvenu boju njegova ruha. Pretpostavlja se da je bio odjeven u smeđe, a izdanje “Noći prije Božića” iz 1864. donosi ilustraciju Djedice u žutom.
Početak crvenog Djedice zahvaljujući Nastu
Tradicija ruha crvene boje započinje 1870. godine s američkim karikaturistom Thomasom Nastom, koji je predstavio Djedicu u crvenom odijelu i kapi, obrubljenom bijelim krznom i crnim pojasom. Nast je u razdoblju od 20 godina napravio brojne crteže Djeda Božićnjaka za magazin Harper’s Weekly. Njegovi crteži Djeda Božića ubrzo su postali nešto slično službenom portretu. Zašto je Nast odabrao crvenu, teško je reći.
Neki govore da postoji veza s ikonografijom izvornog sv. Nikole, koji je često prikazan u crvenim haljinama, ali je vjerojatnije da je Nast samo postupio estetski ispravno jer se Djedica crvenom odjećom isticao u bjelini krzna, brade i snijega. Nast je bio prvi koji je prikazao Djeda Božićnjaka kao stanovnika Sjevernog pola.
Zeleni Dickensov Djedica
Smatra se da Djed Božićnjak također nešto duguje i engleskoj tradiciji Oca Božićnjaka, čija priča nema veze sa sv. Nikolom. Duh sadašnjeg Božića u “Božićnoj priči” Charlesa Dickensa izravni je potomak velikodušnog britanskog Gospodina ili Lorda Božićnjaka. Nalikuje poznatom nam Djedu Božićnjaku premda nosi zelenu haljinu obloženu krznom. Početkom prošlog stoljeća Djedica je međutim i dalje bio siv.
Unatoč Nastovu golemom utjecaju, crveno odijelo Djeda Božićnjaka još nije u potpunosti zaživjelo ni početkom 20. stoljeća. Tako se na naslovnici knjige “Život i avanture Djeda Božićnjaka” autora L. Frank Bauma iz 1902. godine prikazuje Djed Božićnjak u sivom odijelu. No s generacijama se situacija promijenila i bitka crvenih i sivih Djedica je završila. Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća nijedan Djedica koji je htio respekt ne bi odjenuo ništa osim crvenog.
Crveni trijumf i utjecaj Coca-Cole
Početak ere crvenog Djedice započeo je s ilustracijama JC Leyendeckera i Normana Rockwella za naslovnice Saturday Evening Posta 1920-ih. Obojica su se držali vanjštine koju je postavio Nast, ali su pokušavali humanizirati Djeda Božićnjaka pa su ga portretirali malo prirodnije.
Konačna slika crvene odore bila je, na koncu, proizvod tvrdokornog komercijalizma. Coca-Cola je htjela potaknuti prodaju zimi pa su se odlučili na reklamnu kampanju s Djedicom koji pije Colu i za natpis “Žeđ ne poznaje godišnje doba”. Najprepoznatljivijeg Djedicu za Coca-Colu stvorio je tek 1931. godine Haddon Sundblom, američki umjetnik švedsko-finskog podrijetla koji je stvorio idealiziranu sliku vječno veselog Djeda Božićnjaka, crvenog lica, s malim okruglih naočala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....