PIŠE HRVOJE KLASIĆ

ZAŠTO JE SVETA STOLICA PRUŽILA RUKU POMIRENJA TITU I USPOSTAVILA DOBRE ODNOSE S KOMUNISTIMA Nepoznati detalji o burnim odnosima Vatikana i Jugoslavije

 
Mika Špiljak i papa Pavao VI. snimljeni tijekom susreta u Vatikanu 10. siječnja 1968. godine. Papa je na kraju sastanka jugoslavensku delegaciju ispratio riječima:“Živjela Jugoslavija!”

“Živjela Jugoslavija”!, tim je riječima vjerski poglavar Rimokatoličke crkve i državni poglavar Svete Stolice papa Pavao VI. prije točno 50 godina, 10. siječnja 1968., ispratio iz svojih odaja delegaciju socijalističke Jugoslavije predvođenu predsjednikom Vlade Mikom Špiljkom. Bio je to prvi posjet jednog visokog jugoslavenskog dužnosnika i ujedno prvi službeni posjet jednog socijalističkog premijera Vatikanu. U tom trenutku Jugoslavija i Sveta Stolica punih 15 godina nisu imali službene diplomatske odnose, zbog čega su mnogi upravo taj događaj smatrali ključnim za razumijevanje daljnjeg razvoja događaja. I bili su u pravu. Samo dvije godine kasnije, 14. kolovoza 1970., ponovo su uspostavljeni puni diplomatski odnosi prekinuti 1952., da bi vrhunac dugog procesa “mirenja” Jugoslavije i Svete Stolice predstavljao svakako posjet predsjednika Tita papi Pavlu VI. u Vatikanu 29. ožujka 1971. godine. Nakon Špiljka kao prvog socijalističkog premijera, Josip Broz Tito bio je prvi šef jedne socijalističke zemlje kojeg je Papa primio u službeni državni posjet.

U godinama koje su slijedile nakon prekida diplomatskih odnosa Jugoslavija i Sveta Stolica prolazit će kroz brojne razvojne faze kako na unutarnjem, tako i na međunarodnom planu. Iako i dalje jednopartijska komunistička zemlja s nenadmašnim autoritetom jedne ličnosti, Jugoslavija se nakon sukoba sa SSSR-om sve više počinje približavati Zapadu od kojeg, prije svega od SAD-a, počinje dobivati sve veću ekonomsku pomoć. Zapadni utjecaji počinju se vremenom osjećati u kulturi, u svakodnevnom životu, a uvođenjem tržišnih mehanizama i u gospodarstvu. U međunarodnim odnosima nepristajanjem na hladnoratovsku bipolarnost Jugoslavija se pozicionira kao lider “trećeg puta” institucionaliziranog upravo u Beogradu 1961. na osnivačkoj konferenciji Pokreta nesvrstanih. Reformsko razdoblje u Rimokatoličkoj crkvi počinje smrću pape Pija XII. 1958. godine. Na konklavi koja će trajati tri dana, tek nakon 11 ponovljenih glasanja za Papu je kao svojevrstan kompromis između konzervativnih i progresivnih svećenika izabran nadbiskup Venecije Angelo Giuseppe Roncalli koji uz novu titulu uzima i novo ime - Ivan XXIII. Premda ga se smatralo “prijelaznim papom” koji zbog svojih godina (77), ali i odnosa snaga u samom Vatikanu neće imati preveliki utjecaj, sazivanjem Drugog vatikanskog koncila 1962. papa Ivan XXIII. pokrenuo je proces najopsežnijih i najutjecajnijih promjena u Rimokatoličkoj crkvi u 20. stoljeću.

Potreba za “provjetravanjem” Crkve i “usklađivanjem” s izazovima modernog društva odnosila se prije svega na otvaranje dijaloga unutar rimokatoličke zajednice, ali i dijaloga s ostalim vjerskim, i što je posebno važno, nevjerničkim zajednicama. S obzirom da već sljedeće godine umire, njegovu misiju još dosljednije nastavlja novi papa, Pavao VI. Za razliku od izrazito antikomunistički orijentiranog pape Pija XII., Ivan XXIII., a posebno Pavao VI. smatraju da je postojanje država u kojima vladaju komunisti realnost koju treba uzeti u obzir te da su normalni odnosi između Svete Stolice i tih zemalja nužnost ponajprije zbog tamošnjih vjernika. U tom smislu popravljanje odnosa s Jugoslavijom kao najspecifičnijom i najliberalnijom socijalističkom zemljom predstavljao je jedan od vanjskopolitičkih prioriteta vatikanske diplomacije.

Vrijeme će pokazati da karakter režima nije bio jedini razlog pojačanog interesa Svete Stolice za Jugoslavijom. Jedan je svakako bio i suživot jugoslavenskih katoličkih i pravoslavnih vjernika, što je za ekumenizam koji je poticao Pavao VI. bio inspirativan primjer. Drugi razlog bio je osobno Josip Broz Tito, čiju je ulogu u borbi za mir u svijetu Papa izrazito cijenio te ga kao takvog smatrao važnim partnerom u budućim mirotvornim aktivnostima.

Kao što se prekid diplomatskih odnosa nije dogodio preko noći, tako je i proces približavanja počeo godinama prije Špiljkova i Titova dolaska u Vatikan. Taj odnos bio je uvjetovan promjenama u obje zemlje, ali i puno širim kontekstom hladnog rata u kojem su Jugoslavija i Sveta Stolica počeli igrati sve važniju ulogu. Problemi između jugoslavenskih komunističkih vlasti i Katoličke crkve počinju već 1945. godine. Oni su s jedne strane uvjetovani kolaboracijom dijela katoličkih svećenika s ustaškim vlastima tijekom rata te ulogom Vatikana u pomaganju pri bijegu ustaških dužnosnika nakon rata, a s druge ateističkom komunističkom ideologijom koja je religiju doživljavala kao “opijum za narod”. U takvoj atmosferi brojni katolički svećenici neposredno su nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji.

Unatoč izraženom antagonizmu i neprijateljstvu, komunističke vlasti u Jugoslaviji nikad nisu zabranile vjeru niti izražavanje vjerskih osjećaja i običaje. Vjeronauk se zadržao u državnim školama godinama nakon rata, kao što su časne sestre nastavile pružati medicinsku skrb u bolnicama. Naravno, s obzirom na nespojivost vjerskih osjećaja i komunističkih ideja, član Komunističke partije nije (službeno) mogao biti i vjernik, što je potonjeg u brojnim situacijama dovodilo u neravnopravan položaj. Ključan trenutak koji je dodatno radikalizirao sve lošije odnose vlasti i Crkve bilo je suđenje i zatvaranje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegovo imenovanje kardinalom od pape Pija XII. 1952., jugoslavenske su vlasti iskoristile kao povod za prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. U godinama koje su slijedile sve do smrti Pija XII. (1958.) i Alojzija Stepinca (1960.) međusobno nepovjerenje bilo je sveprisutno. Komunističke vlasti nastavile su s pritiscima na Crkvu u zemlji, a zauzvrat je Sveta Stolica koristila svaku priliku da službenim i neslužbenim diplomatskim aktivnostima našteti ugledu Jugoslavije u svijetu.

Pod utjecajem ideja Drugog vatikanskog koncila odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice dobivaju početkom 1960-ih sasvim nov sadržaj i dinamiku. Za razliku od 1952., kad je proglašavanjem apostolskog nuncija monsinjora Silvija Oddija personom non gratom u Jugoslaviji prvi korak učinio službeni Beograd, inicijativa za normalizacijom odnosa krenula je iz Rima. Uz brojne razgovore jugoslavenskih i vatikanskih diplomata o problemima koji su opterećivali međusobne odnose “zatopljenje” je bilo vidljivo i u različitim simboličnim, ali i vrlo konkretnim potezima obiju strana. Tako je jugoslavenski ambasador u Italiji Ivo Vejvoda prisustvovao pogrebu pape Ivana XXIII. i ustoličenju pape Pavla VI., zbog čega je novi papa kao znak zahvalnosti predsjedniku Titu poslao Zlatnu spomen-medalju. S druge strane, za Dan Republike (29. studenoga) 1966. na prijem u jugoslavenskoj ambasadi u Rimu prvi su put došli službeni predstavnici Svete Stolice predvođeni uglednim diplomatom Agostinom Casarolijem. Ono što je posebno važno, uz njih su na prijem došli i zagrebački nadbiskup Franjo Šeper i monsinjor Đuro Kokša, rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu. U dobre namjere Svete Stolice, ali i snagu vatikanske diplomacije jugoslavenske su se vlasti na konkretnom primjeru uvjerile tijekom Titova posjeta Južnoj Americi (1963.). Izostanak demonstracija protiv jugoslavenskog predsjednika bio je velikim dijelom posljedica cirkularnog pisma koje je iz Vatikana poslano južnoameričkim biskupima, u kojem se traži da oni utječu na antikomunističke grupacije u svojim zemljama. Usporedbe radi, samo nekoliko godina ranije upravo su katolički svećenici organizirali prosvjede tijekom Titova posjeta Francuskoj i Velikoj Britaniji. Upravo navedeni primjer utjecaja Katoličke crkve u svijetu bio je jedan od glavnih razloga pozitivne reakcije jugoslavenskih vlasti na pruženu ruku pomirenja. Naime, za razliku od poslijeratne situacije kad se Jugoslavija u raznim situacijama ponašala kao tipičan “sovjetski satelit”, od sredine 1950-ih ona postaje “američki komunistički saveznik”. Ovisnost o financijskoj i robnoj pomoći SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja u kojima su važnu ulogu igrali i lobiji povezani s različitim vjerskim organizacijama, sugerirala je drukčiji, u prvom redu manje agresivan pristup i prema vjernicima i prema Katoličkoj crkvi kao instituciji.

Istodobno, dok se Jugoslavija suočavala s jednom od najvećih unutarnjopolitičkih kriza koja je rezultirala uklanjanjem iz političkog života Aleksandra Rankovića, nakon Tita najjače osobe u državi, u Beogradu je 25. lipnja 1966. potpisan Protokol o razgovorima između predstavnika SFRJ i predstavnika Svete Stolice. Iako je predstavljao tek prijelaznu fazu prema uspostavi punih diplomatskih odnosa, ovaj dokument omogućio je da se pregovori počnu održavati i na najvišim državnim razinama. Upravo je posjet predsjednika Vlade Mike Špiljka Vatikanu trebao pokazati jugoslavensku spremnost da se taj proces uskoro i završi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 04:54