Zašto je većina američkih biskupa protiv Bidena: to ima malo veze s vjerom, a mnogo s politikom

Američki predsjednik Joe Biden kaže da se osobno protivi abortusu, dakle nasilnom prekidu trudnoće, ali da ne smatra da bi smio nametnuti tu poziciju Amerikancima koji smatraju drukčije.

Većina američkih katoličkih biskupa (168 naprama 55) smatra da Bidena i sve ostale političare katolike treba kazniti uskratom pričesti dok zakonsku zabranu abortusa (a valjda i svaki ini doktrinalni stav) ne uključe kao imperativ u svoju političku akciju. Iz Vatikana poručuju, pa i preko o. Armanda Spadara (glavnog urednika gotovo pa službenog časopisa Civiltà cattolica), da nije dopustivo koristiti euharistiju, dakle pričest, kao instrument političke ucjene.

Eto, to je u grubim crtama suština spora koji je izbio prošli petak na virtualnom zasjedanju Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država. Naravno, biskupi nisu raspravljali o dokumentu koji bi nosio naslov "Kako Bidena ucijeniti ili slomiti". Naslov dokumenta, koji tek treba napisati (!), bio bi, kažu, "o značenju Euharistije u životu Crkve".

I da, naravno, nije na udaru samo Biden. To je udar i na papu Franu, kojega su upravo konzervativni prelati iz USA pokušali ako ne svrgnuti, a ono silno oslabiti optužujući ga za herezu (znamenita Dubia u tom pogledu sastavio je kardinal Raymond Leo Burke). Najopasnije je da je to udar na Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država koji od 1791 jamči slobodu vjeroispovijedi kroz striktnu odvojenost religije od države. A taj je amandman ugaoni kamen i uzor liberalnim ustavnim odredbama o separaciji Crkve i države u Evropi (Cavour je skovao geslo:

"Slobodna crkva u slobodnoj državi"). Drugi vatikanski koncil je 1965 u deklaraciji Dignitatis humanae usvojio princip vjerske slobode, temeljen na osobnoj savjesti kao mjestu susreta Boga sa čovjekom (kako tvrdi koncilska pastoralna konstitucija Gaudium et spes). I sv. Ivan Pavao II, koji jamačno nije bio neki liberal, smatrao je da je odvajanje od države bilo spasonosno za evanđeosko poslanje Katoličke crkve.

Kada su neki među većinskim protestantima izražavali 1960 bojazan da će katolik John Kennedy, bude li izabran, biti marioneta Vatikana, Kennedy je u Houstonu rekao: "Nisam katolički kandidat za predsjednika. Ja sam kandidat Demokratske stranke za predsjednika, koji je, eto, katolik. Ne govorim o javnim poslovima u ime Crkve, niti Crkva govori u moje ime."

To je, otprilike, vrijedilo i za druge američke predsjednike, bez obzira na njihovu kršćansku denominaciju. Naravno da je njihov svjetonazor, oblikovan kroz obiteljski i crkveni vjeronauk, utjecao na njihove stavove - ali zašli bismo u prostor bogohuljenja kad bismo Nixonove prevare pripisali kvekerima ili za Trumpove laži okrivili bilo prezbiterijance, bilo reformate (koje je redom napuštao), ili ako bismo Trumanovu odluku o bacanju atomske bombe na isključivo civilno područje motivirali njegovim religijskim relativizmom. S druge strane, tako je ljudski svoje opačine pripisivati vlastitom Bogu.

U tom pogledu stav američkih biskupa ima malo striktne veze s vjerom, a mnogo s politikom. Nisu li, napokon, mnogi od njih podržavali Donalda Trumpa koji je serijalno gazio barem sedam od Deset zapovijedi Božjih?