Stotine tisuća izbjeglica iz Ukrajine slijevaju se posljednjih dana u susjedne zemlje. Mnogi od njih drže djecu u jednoj ruci, a stvari u drugoj, a srdačno ih pozdravljaju čelnici zemalja poput Poljske, Mađarske, Bugarske, Moldavije i Rumunjske.
No, iako takvo gostoprimstvo zaslužuje sve pohvale, ono također naglašava goleme razlike u postupanju prema migrantima i izbjeglicama s Bliskog istoka i iz Afrike, posebno Sirijcima, koji su zbog rata u toj zemlji 2015. godine masovno krenule put Europe. Neke od izjava čelnika tih zemalja vrlo su uznemirujuće, pa i uvredljive za njih, prenosi AP.
"Ovo nisu izbjeglice na koje smo navikli... ti ljudi su Europljani", rekao je bugarski predsjednik Rumen Radev novinarima ranije ovog tjedna, govoreći dakako o Ukrajincima. "Ovi ljudi su inteligentni, oni su obrazovani ljudi. ... Ovo nije izbjeglički val na koji smo navikli, ljudi za koje nismo bili sigurni u njihov identitet, ljudi nejasne prošlosti, koji su mogli biti čak i teroristi...", rekao je Radev. "Drugim riječima", dodao je, "sada nema niti jedne europske zemlje koja strahuje od trenutačnog vala izbjeglica".
Sirijski novinar Okba Mohammad kaže da je ta izjava "mješavina rasizma i islamofobije". Mohammad je pobjegao iz rodnog grada Darae 2018. godine. Sada živi u Španjolskoj, a s drugim sirijskim izbjeglicama osnovao je prvi dvojezični časopis na arapskom i španjolskom. Rekao je da nije iznenađen primjedbama Radeva i nekih drugih.
Opisuje osjećaj déjà vua dok prati događaje u Ukrajini. Poput tisuća Ukrajinaca, i on se morao skloniti ispod zemlje kako bi se zaštitio od ruskih bombi. Također, morao se izboriti da se ukrca u prepun autobus kako bi pobjegao iz svog grada. I on je također na granici odvojen od svoje obitelji. "Izbjeglica je izbjeglica, bila ona europska, afrička ili azijska", kaže Mohammad.
Kad je riječ o Ukrajini, drugačiji ton nekih od najekstremnijih europskih vođa protiv migracija bio je upečatljiv - od "Nećemo pustiti nikoga unutra" do "Puštamo sve unutra".
Takve je komentare u razmaku od samo tri mjeseca dao mađarski premijer Viktor Orban. U prvom, tijekom prosinca, obratio se migrantima i izbjeglicama s Bliskog istoka i Afrike koji preko Mađarske žele ući u Europu. U drugom, ovoga tjedna, obratio se ljudima iz Ukrajine.
I nije stvar samo u političarima. Neki novinari također su kritizirani zbog toga kako izvještavaju i opisuju ukrajinske izbjeglice. "Ovo su uspješni ljudi srednje klase", rekla je voditeljica Al Jazeere English. "Ovo očito nisu izbjeglice koje pokušavaju pobjeći iz područja na Bliskom istoku... u sjevernoj Africi. Izgledaju kao svaka europska obitelj iz vašeg susjedstva".
Taj TV kanal se ispričao zbog ovog, rekavši da su komentari voditeljice bezosjećajni i neodgovorni. Kada je 2015. godine više od milijun ljudi prešlo u Europu, potpora izbjeglicama koje su bježale od ratova u Siriji, Iraku i Afganistanu bila je mnogo veća. Naravno, bilo je i primjera neprijateljstva - kao kada je mađarska snimateljica saplela migrante kod granice sa Srbijom.
Ipak, tada je njemačka kancelarka Angela Merkel izrekla danas poznate riječi "Mi to možemo", a švedski premijer je pozvao građane da "otvore svoja srca" za izbjeglice.
Volonteri su se okupljali na grčkim plažama kako bi spasili iscrpljene obitelji koje su na krhkim plovilima prešle iz Turske. U Njemačkoj su ih na željezničkim i autobusnim kolodvorima dočekivali pljeskom.
No, topla dobrodošlica ubrzo je završila, nakon što se zemlje Europske unije nisu složile oko toga kako podijeliti odgovornost, a glavni otpor došao je iz zemalja srednje i istočne Europe, poput Mađarske i Poljske. Jedna po jedna, vlade diljem Europe pooštravale su migracijsku politiku i politiku azila, drastično pojačavajući nadzor granica.
Upravo prošlog tjedna, Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice osudio je sve veće "nasilje i ozbiljna kršenja ljudskih prava” na europskim granicama, posebno upirući prstom u Grčku.
A prošle godine stotine ljudi, uglavnom iz Iraka i Sirije, ali i iz Afrike, zaglavile su na ničijoj zemlji između Poljske i Bjelorusije, a EU je optužila bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da je namamio tisuće stranaca na svoje granice u znak odmazde za sankcije. U to je vrijeme Poljska blokirala pristup humanitarnim skupinama i novinarima. Više od 15 ljudi umrlo je na hladnoći.
U međuvremenu, na Mediteranu je EU žestoko kritizirana zbog financiranja Libije da presreće migrante koji pokušavaju doći do njezinih obala, potpomažući tako njihov povratak u nasilne, a često i smrtonosne, pritvorske centre.
"Ne postoji način da se izbjegnu pitanja o duboko ukorijenjenom rasizmu u europskim migracijskim politikama kada vidimo koliko su različite reakcije nacionalnih vlada i elita EU-a na ljude koji pokušavaju doći do Europe", napisala je Twitteru Lena Karamanidou, neovisna istraživačica migracija i azila iz Grčke.
Jeff Crisp, bivši visoki i odgovorni dužnosnik UNHCR-a, složio se da su rasa i religija utjecale na to kako se postupa s izbjeglicama. Kao i mnoge druge, i njega su pogodili dvostruki standardi.
"Zemlje koje su bile stvarno negativne po pitanju izbjeglica i koje su Europskoj uniji znatno otežale razvoj koherentne politike prema izbjeglicama tijekom posljednjeg desetljeća, sada iznenada imaju daleko pozitivniji odgovor", istaknuo je Crisp.
Velik dio protivljenja mađarskog premijera Viktora Orbana migracijama temelji se na njegovom uvjerenju da zemlja ne bi trebala prihvaćati izbjeglice iz različitih kultura i religija kako bi "očuvala kulturnu i etničku homogenost".
Članovi poljske konzervativne nacionalističke vladajuće stranke također su dosljedno ponavljali Orbanovo razmišljanje o migracijama kako bi zaštitili identitet Poljske kao kršćanske nacije i zajamčili njezinu sigurnost, kažu, tvrdeći da bi velika muslimanska populacija mogla povećati rizik od prijetnji terorizma.
No, nijedan od tih argumenata nije primijenjen na ukrajinske susjede, s kojima dijele povijesne i kulturne veze. Dijelovi današnje Ukrajine nekada su bili dijelovi Poljske i Mađarske. Više od milijun Ukrajinaca živi i radi u Poljskoj, a stotine tisuća ih je raštrkano diljem Europe. U zapadnoj Ukrajini također živi oko 150.000 etničkih Mađara, od kojih mnogi imaju mađarske putovnice.
"Nije posve neprirodno da se ljudi osjećaju ugodnije s ljudima koji dolaze iz blizine, koji govore (sličan) jezik ili imaju (sličnu) kulturu", rekao je Crisp.
No, kako je sve više ljudi pokušavalo pobjeći pred ruskim napredovanjem, pojavilo se više izvještaja o nebijelcima koji su živjeli u Ukrajini, uključujući Nigerijce, Indijce i Libanonce, koji su zaglavili na granici s Poljskom.
Videozapisi koji se dijele na društvenim mrežama objavljeni pod hashtagom #AfricansinUkraine navodno prikazuju afričke studente koji su spriječeni da se ukrcaju na vlakove iz Ukrajine kako bi bilo mjesta za Ukrajince.
Indijski volonter u Poljskoj, Ruchir Kataria, rekao je za AP da su njegovi sunarodnjaci zapeli na ukrajinskoj strani graničnog prijelaza koji vodi u Medyku u Poljskoj. Rečeno im je da idu u Rumunjsku, stotinama kilometara dalje, nakon što su već prošli duga putovanja pješice do granice, ne jedući tri dana.
Drugoj skupini indijskih državljana koji su uspjeli prijeći u Poljsku uskraćivali su smještaj u skloništima koje su postavile poljske vlasti i dobrotvorne organizacije, kaže njegova supruga Magdalena Barcik, koja sa suprugom pomaže onima koji bježe. Barcik navodi kako je indijskoj skupini rečeno da je pomoć rezervirana za Ukrajince.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....