Zbog Kine i Amerike neće proći ‘sin Kyota’

KOPENHAGEN - Mislim da je naša sposobnost da danas donesemo zajednički sporazum dvojbena - poručio je američki predsjednik Barack Obama s govornice u kongresnom centru Bella u Kopenhagenu posljednjeg dana velike UN-ove klimatske konferencije (COP15). Obamin govor, koji je danima očekivan s mnogo nestrpljenja, nade i strepnji, razočarao je mnoge delegate, posebno nevladine aktiviste.

Naime, unatoč činjenici da su se Amerikanci, nakon bojkota Protokola iz Kyota, vratili kao aktivni pregovarači, pokazalo se da SAD nije spreman pristati na veliko smanjenje emisije stakleničkih plinova sve dok obaveze ne preuzme i Kina. Ta mnogoljudna zemlja najveći je svjetski emiter stakleničkih plinova jer je prije tri godine prestigla SAD, ali kao država u razvoju nije dosad imala obveze u smanjenju emisije.

Odgovornost razvijenih

Najavljena kao najveći i najvažniji klimatski summit desetljeća, Konferencija ipak nije rezultirala snažnim i obvezujućim klimatskim sporazumom. Jedan od glavnih razloga zašto novi sporazum, popularno nazvan “Kyotov sin” jer treba naslijediti Protokol iz Kyota koji istječe 2012. godine, nije donesen je duboki jaz između razvijenoga i svijeta u razvoju.

UN-ova klimatska konvencija, donesena na Earth Summitu u Riju 1992. godine, te Protokol iz Kyota, koji je 2005. godine stupio na snagu, polaze od povijesne odgovornosti razvijenog svijeta za emisiju stakleničkih plinova. U skladu s tim, industrijske bi zemlje trebale smanjiti emisiju stakleničkih plinova od 25 do 40 posto do 2020. godine te od 85 do 99 posto do 2050. godine (u odnosu na baznu 1990. godinu). No, prema nacrtu novog klimatskog sporazuma, u kuloarima nazvanog Danski tekst jer je u njegovu stvaranju ključnu ulogu imala zemlja domaćin konferencije, obavezama u smanjenju emisije bile bi obuhvaćene i zemlje u razvoju.

132 zemlje su bijesne

To je snažno razbjesnilo blok od 132 zemlje u razvoju koji zajednički nastupa kao grupa 77 i Kina. Razvijeni i nerazvijeni ne mogu se dogovoriti ni oko visine financijske pomoći u procesu prilagodbe klimatskim promjenama koje će najteže pogoditi siromašne zemlje svijeta, posebice Afrike.

Procjene o težini godišnjeg financijskog paketa pomoći zemljama u razvoju kreću se od 100 do 500 milijardi dolara. U četvrtak je američka državna tajnica Hillary Clinton obećala 100 milijardi dolara godišnje za pomoć zemljama u razvoju ako se postigne sporazum koji će odgovarati i zahtjevima SAD-a.

Budući da u Kopenhagenu nije postignut novi i obvezujući klimatski sporazum, pregovori će se nastaviti i iduće godine na konferenciji (COP 16) u Meksiku.