Njemačka vanjska politika od početka ruske invazije na Ukrajinu pod povećalom je svjetske javnosti jer su mnogi u nedoumici vodi li Olaf Scholz, nasljednik Angele Merkel na mjestu kancelara, konzistentnu njemačku politiku, uzevši u obzir osjetljivo nasljeđe nacističke prošlosti i pokušaja osvajanja cijele Europe ili se novi kancelar gubi, razapet između više strana i interesa.
Jedan od njih je svakako ruski plin, zbog čega sada mnogi u Njemačkoj 'čupaju kosu' jer je zemlja sebi dozvolila da joj gospodarstvo maltene posve ovisi o ruskom energentu. Sam Scholz, pak, nedavno je počeo držati i satove povijesti, no nažalost po njega, to su pogrešni satovi, navodi utjecajni portal Politico, koji je posljednjih dana objavio dvije velike analize o vanjskoj politici koju vodi Olaf Scholz te međunarodnim posljedicama te politike po Berlin.
"Ja nisam car Wilhelm!", Scholz je, misleći na njemačkog cara Wilhelma II., posljednjih tjedana više puta izjavljivao iza zatvorenih vrata, što je izazvalo navalu češanja po glavi i pretraživanja Wikipedije.
Wilhelm, inače unuk kraljice Viktorije, izvan Njemačke se najviše pamti po svojim brkovima, šiljastim pokrivalima za glavu i - od strane britanske više klase - po tome što je u Cowesu nosio pogrešne cipele za jahte.
U Njemačkoj je, međutim, to čovjek čija je nespretna vanjska politika, posebice savez s Austro-Ugarskom, potaknula Prvi svjetski rat i posljedično katastrofalan uspon Adolfa Hitlera. Za Nijemce, Wilhelm je manje karikatura, a puno više opomena.
U vrijeme kada su zapadni saveznici sve više zbunjeni njemačkim 'mučeničkim' objašnjenjima zbog čega Ukrajini ne šalju snažniju vojnu pomoć, Scholzova fiksacija na Wilhelma pomaže objasniti zašto je kancelar, kako kaže Andrij Melnik, ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj, ostavio njegovu zemlju "na cjedilu".
Pozivajući se na Wilhelma, Scholz Nijemcima daje do znanja ne samo da neće riskirati širi sukob, već također implicira da ih spašava od nuklearnog rata. "Ne smije doći do nuklearnog rata", rekao je Scholz za Der Spiegel u travnju. "Posljedice pogreške bile bi dramatične", dodao je.
Nije iznenađujuće da se 'bauk' nuklearnog holokausta pokazao učinkovitom taktikom kako bi se 'zamutila voda'. Iako većina Nijemaca, njih 58 posto, podržava slanje teškog naoružanja u Ukrajinu, polovica također vjeruje da je Scholz, koji je cijelo vrijeme bio ambivalentan po tom pitanju, dobro upravljao krizom. I dok ne manjka njemačkih mirovnih inicijativa, pa čak i proruskih demonstracija, Nijemci tek trebaju izaći na ulice kako bi podržali slanje tenkova u Ukrajinu.
Ide u Afriku, u Ukrajini ga nema: 'Ne želi da Kijev pobijedi'
Njemački je parlament u travnju donio rezoluciju o isporuci teškog naoružanja Ukrajini, ali Scholz još nije poslao ništa osim obećanja i proturječnih signala. Ministarstvo obrane kaže da će isporučiti 15 protuzračnih tenkova do kraja srpnja i još 15 do kraja kolovoza. Problem je u tome što Nijemci imaju vrlo malo streljiva za tenkove Gepard, koje je Bundeswehr postupno izbacio iz uporabe prije više od deset godina.
No, ironija je u tome što Ukrajina nije zapravo ni tražila Geparde jer oni mogu biti od ograničene koristi u njezinoj trenutačnoj borbi da potisne ruske snage iz zemlje. Ono što je Kijev tražio da kupi od Njemačke su borbena vozila pješaštva Marder, tenkovi koji se koriste za prebacivanje trupa na bojišnicu.
Ukrajina je 24. ožujka podnijela zahtjev za nabavu povučenih tenkova od Rheinmetalla, njemačkog proizvođača oružja, za što je potrebno odobrenje vlade, prema dokumentaciji u koju je Politico imao uvid. Rheinmetall je 14. travnja ponudio Ukrajini prodaju do 100 obnovljenih Mardera i 1,5 milijuna komada streljiva za 153 milijuna eura, prema dokumentima. Rečeno je da bi prva serija mogla biti spremna "u roku od nekoliko tjedana".
Šest tjedana kasnije, dok su Rusi sve jače napredovali u ukrajinskoj regiji Donbas, Berlin je tek trebao dati zeleno svjetlo za prodaju. No, umjesto toga, Scholz je u utorak najavio sporazum o zamjeni oklopnih vozila s Grčkom, prema kojem se tenkovi Marder šalju u Atenu, dok grčka vojska zauzvrat šalje svoja vrlo stara borbena vozila pješaštva BMP-1 iz sovjetskog doba Ukrajini. Nema naznaka da će Kijev uskoro dobiti neko od modernijih vozila marke Marder.
U međuvremenu Scholz, koji je prošli tjedan obišao žarišta sukoba u Maliju i drugim dijelovima Afrike, ne želi zakoračiti u Ukrajinu. Također, uporno odbija reći kako želi da Ukrajina "pobijedi" u ratu, govoreći tek da treba "preživjeti" te da "Rusija ne smije pobijediti".
Sve je to uslijedilo nakon prošlomjesečne zabune oko Scholzovog sažetka razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na Twitteru, u kojem je naveo da zahtijeva hitan prekid vatre, bez da je inzistirao da ruske snage prije toga napuste Ukrajinu. Prošlog vikenda, Scholz je posijao još više sumnje u njemačku odlučnost, kada je podijelio svoja razmišljanja o tome može li rat riješiti sukob.
"Može li se nasiljem boriti protiv nasilja?", oglasio se na Twitteru. "Može li se mir postići bez oružja?". Njegova retorička gimnastika navela je neke promatrače do zaključka da Scholz iz nekog razloga doista strahuje od ukrajinske pobjede.
"Kancelar ne želi da Ukrajina dobije rat", rekao je prošlog tjedna Roderich Kiesewetter, istaknuti konzervativni zastupnik i umirovljeni pukovnik njemačke vojske. Na pitanje Politica slaže li se s tom ocjenom, ukrajinski veleposlanik je rekao kako više ne zna što bi mislio. "Ne želim vjerovati da on ne želi da pobijedimo, ali mi zapravo ne znamo", rekao je.
Uvriježeno je mišljenje u Berlinu da Scholz ne želi "provocirati" Putina, s kojim i dalje vodi redovite telefonske razgovore. No, pitanje je samo, isprovocirati ga na što točno? Ono što se čini kao definitivni poraz za većinu Nijemaca je osjećaj da su izloženi Putinovom gnjevu bez obzira šalju li svoje stare tenkove u Kijev ili ne iz jednog jednostavnog razloga - njemački saveznici u NATO-u šalju sve što Berlin ne želi. Samo je Poljska poslala stotine borbenih tenkova.
Zamjenik njemačkog ministra obrane izazvao je pomutnju prošlog tjedna opravdavajući embargo Berlina na teško oružje lažnom tvrdnjom kako se NATO složio da u Ukrajinu neće slati borbene tenkove i borbena vozila pješaštva zapadne proizvodnje. Ta tvrdnja je ubrzo razotkrivena.
Kao i car Wilhelm prije njega, čini se da Scholz pokušava zaštititi Nijemce od manje ugodnih stvarnosti, a glavna među njima je da Putinova stvarna nuklearna opcija kada je Njemačka u pitanju nije raketni napad, već da joj uskrati pristup jeftinom prirodnom plinu koji pokreće njemački gospodarski motor.
Unatoč svim pričama u Njemačkoj o izgradnji više vjetrenjača i plutajućih terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG), što je pothvat koji će trajati godinama, gubitak ruskog plina, koji je znatno jeftiniji i lakši za distribuciju od svih alternativa, značio bi rušenje temelja njemačke industrijske baze. Prirodni plin čini četvrtinu njemačkog energetskog miksa. Od toga, industrija troši lavovski udio, a samo proizvođači kemikalija čine više od 15 posto potrošnje plina.
Scholzova plinska panika
Mnogi od najvećih njemačkih poslodavaca, kao što je kemijski div BASF, koji u svojoj glavnoj tvornici troši jednaku količinu električne energije kao cijela Danska, ne mogu nastaviti s radom bez plina. A bez otapala, ljepila i plastike koje BASF proizvodi, velik dio ostale njemačke industrije, od farmaceutskih proizvoda do automobila, našao bi se u neredu.
Njemačka se zalagala za embargo Europske unije na uvoz ruske nafte, koji je Vijeće i odobrilo ovoga tjedna, ne zato što vjeruje da će naštetiti Rusiji, već zato što zna da neće. Rusija će prodavati naftu negdje drugdje, vjerojatno po nižoj cijeni, ali financijske posljedice za Moskvu bit će ograničene. Nedavni skok cijena nafte Putinu je već priskrbio golemu dobit, čineći naftu za Rusiju znatno unosnijom stavkom od prirodnog plina.
Ljepota EU-ove zabrane ruske nafte za Njemačku je u tome što je to vrlo simboličan potez koji će Berlinu olakšati nastavak otpora onome od čega najviše strahuje - embargu na prirodni plin. I Putin i Scholz znaju da će Njemačka u doglednoj budućnosti više ovisiti o Rusiji nego obrnuto. U tom kontekstu, Scholzov stav prema pitanju Ukrajine posve ima smisla.
Njemu se ne sviđa ono što se događa u Ukrajini ništa manje nego ostalim europskim čelnicima, ali može živjeti s tim. Baš poput Scholza i njegovih socijaldemokrata, Angela Merkel i njezini kršćanski demokrati mogli su živjeti s ruskom invazijom na Gruziju 2008. godine, aneksijom Krima, ratom u Donbasu, rušenjem MH-17, trovanjem Alekseja Navaljnog i tako dalje.
Umjesto da jednostavno prizna da djeluje u smjeru onoga za što vjeruje da je najbolji interes Njemačke, Scholz, inače bivši ministar financija, odgovara na kritike njemačkog pristupa Ukrajini kao 'šibicar'.
Nema sumnje da je Njemačka značajno doprinijela Ukrajini, kako u smislu financijske, tako i u pogledu humanitarne pomoći. No, također nema sumnje da bi kao najbogatija europska zemlja i istaknuta politička snaga trebala učiniti mnogo više da pomogne Kijevu da se obrani, ocjenjuje Politico.
To je pogotovo istina kad se uzme u obzir to da je upravo njemački blag pristup prema Putinu tijekom godina pridonio trenutačnoj krizi, šaljući poruku da se neće suočiti s prevelikim posljedicama ako krene na Ukrajinu.
Scholzov pristup ne samo da je štetan za Ukrajinu, on također potkopava ionako slab položaj Njemačke u NATO savezu. Zato bi njemačkom kancelaru bilo bolje da se manje usredotoči na problematičnu povijest cara Wilhelma, a više na nasljeđe Drugog svjetskog rata. U ljeto 1941. njemačke su trupe projurile euroazijskom stepom, urezavši duboki ožiljak razaranja u Ukrajini koji je pretvorio europsku žitnicu u zemlju prolijevanja krvi.
Dok Ukrajina sada iznova krvari, Scholzova Njemačka se pamti po tome što je učinila upravo ono što je obećavala u desetljećima nakon što se otarasila nacizma da će činiti - dakle ništa.
Istovremeno, njemačka politika prema istočnoeuropskim zemljama, politika normalizacije odnosa nakon strahota Drugog svjetskog rata, nazvana Ostpolitik, navodi Politico u drugoj analizi, postala je 'Lostpolitik', odnosno pogubljena politika, ako uopće ikakva politika.
Njemačka, kako se ocjenjuje, gubi utjecaj u i na EU dok istočna Europa okreće leđa Rusiji. Berlin više nije ni blizu tako moćan nakon odlaska Angele Merkel u mirovinu i frustracija koje izaziva na Zapadu, pa i kod velikog dijela svojih građana, svojim ukrajinskim ratnim politikama.
Dramatični gubitak utjecaja: 'Ne trebamo njemačku zaštitu'
Godinama je Njemačka bila neprikosnoveni vođa najmoćnijeg bloka unutar europskog bloka - bila je i glas i mišić zemalja srednje i istočne Europe u EU koje su tražile od Berlina pokroviteljstvo, vodstvo i ponekad čak i eksplicitne upute. Često, kada je Bruxelles trebao udariti šakom o stol, Njemačka je bila ta koja je nagovarala Poljsku, Mađarsku i druge da se drže programa.
No, niz nedavnih, ranije navedenih događanja, nagrizao je autoritet i utjecaj Berlina u srednjoj i istočnoj Europi i - što je ključno - među čelnicima za stolom Europskog vijeća. To uključuje odlazak dugogodišnje kancelarke Angele Merkel, formiranje složenije trostranačke vladajuće koalicije u Berlinu, a posebno niz politički pogrešnih koraka i nedosljednih poruka vezanih s ruskom politikom i ratom u Ukrajini.
Rezultat je bilo izrazito slabljenje utjecaja Berlina i povećana spremnost drugih zemalja da krenu svojim putem te, u nekim slučajevima, otvoreno izazivaju francusko-njemački savez, koji je dugo bio središte moći i donošenja odluka EU-a, prema brojnim dužnosnicima i diplomatima EU.
“Ne trebamo njemačku zaštitu. Povijest je dokazala da je na krivoj strani povijesti", izjavio je jedan istočnoeuropski diplomat, misleći na dugogodišnju blagu politiku Berlina prema Moskvi. "Poljska je pokazala pravo vodstvo, što se tiče Rusije, prihvaćanja (ukrajinskih) izbjeglica, postupnog odbacivanja (ruskog) plina. Baltik ima pametno vodstvo. Bugarska ima novu vjerodostojniju vladu. Rumunjska je stabilna", rekao je taj diplomat.
Urušavanje njemačkog autoriteta jasno se vidjelo ovog tjedna, kad su se čelnici država i vlada EU-a trudili postići sporazum o embargu na rusku naftu i prevladati tvrdoglavo protivljenje mađarskog premijera Viktora Orbana.
U prošlosti, kada je Orban postavljao prepreke pred prijedloge EU-a, Merkel je često bila pozivana da ga natjera da se pokori. Ovih je, pak, dana vrlo otvoreno pitanje jesu li Merkeline nagodbe s Orbanom i drugima - kako unutar, tako i izvan europskog bloka - dugoročno služile interesima EU-a. U svakom slučaju, nije bilo sumnje u utjecaj Merkel i Berlina unutar EU-a.
A sada je Njemačka bila optužena da pokušava izvući prednost predloženim izuzećem od embarga na rusku naftu koja stiže naftovodom. Berlin je u više navrata zanijekao bilo kakvu umiješanost u taj prijedlog te se na kraju obvezao da će prekinuti s bilo kakvom kupovinom ruske nafte do kraja godine.
No, činjenica da su druge zemlje članice EU-a, uključujući i neke istočne, uopće bile toliko sumnjičave, pokazuje koliko je narušen kredibilitet Berlina.
U međuvremenu, posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen - bivše njemačke ministrice obrane i 'učenice' Angele Merkel - Budimpešti, nije doveo do pomaka u sukobu oko zabrane ruske nafte. Istovremeno, tekući spor Mađarske o vladavini prava s EK otežava postizanje kompromisa.
Umjesto toga, prepušteno je predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, bivšem belgijskom premijeru, te francuskom predsjedavanju Vijećem EU-a, da naprave kompromis koji je Mađarska na koncu prihvatila, otvarajući tako put za uvođenje ne samo zabrane nafte, već i donošenje šireg, šestog paketa sankcija. Nasljednik Angele Merkel, Olaf Scholz, tu nije imao ključnu ulogu.
"Scholz je pravi problem", rekao je jedan europski diplomat. "Ponaša se isključivo kao njemački trgovac, a ne kreator kompromisa kakav je bila Merkel. Nije bilo preuzimanja njezine uloge".
Kaže da se Scholz u najboljem slučaju može opisati kao tipični član Vijeća za ekonomska i financijska pitanja, sastavljenog od nacionalnih ministara financija, što je dužnost koju je Scholz prethodno obnašao. Jedan njemački dužnosnik, pak, odbija te ocjene, tvrdeći kako "činjenica da postoje kritike iz toliko zemalja, samo pokazuje da Njemačka igra vodeću ulogu" u posredovanju kompromisa na razini EU-a u ovim teškim trenucima.
Sam Scholz je u utorak ustvrdio da je dvodnevni summit "potvrdio veliko jedinstvo i solidarnost Europe prema Ukrajini" - postignuće za koje je njemačkoj strani također nastojao pripisati zasluge, navodeći financijsku pomoć Berlina Ukrajini, prihvat izbjeglica, kao i dodatnu vojnu pomoć Kijevu koju kancelar želi omogućiti sporazumom o zamjeni tenkova s Grčkom.
Kancelar se u srijedu osvrnuo na napore svoje vlade da preuzme veću ulogu u brizi za europsku sigurnost zahvaljujući golemom, 100 milijardi dolara 'teškom' fondu za modernizaciju vojske, za koji je rekao da Njemačkoj donosi veliko poštovanje u europskim prijestolnicama od Pariza do Varšave. "Svi su jako impresionirani ovim korakom. Napokon, kažu, Njemačka preuzima sigurnosnu odgovornost koju ima u 21. stoljeću", izjavio je Scholz u njemačkom parlamentu.
Merkel nema nasljednika
No, taj bivši gradonačelnik Hamburga pokazuje znakove borbe s time da napravi korak više u obnašanju funkcije kancelara i vodeće europske političke osobe. U ponedjeljak ga je kamera uhvatila u ne baš državničkoj poziciji dok je kolutao očima kada su mu novinari po dolasku na summit dobacivali pitanja. Na domaćem planu, Scholz se posljednjih dana našao na udaru kritika zbog bizarnih komentara o klimatskim aktivistima koji su ga iznervirali, zbog čega je glasnogovornika vlade morao odbaciti optužbe da ih je usporedio s nacistima.
Iako niti jedan europski šef države ili vlade nije preuzeo ulogu moći Angele Merkel, talijanski premijer Mario Draghi, bivši čelnik Europske središnje banke poznat po tome što je izjavio da će ta institucija učiniti "što god treba" tijekom krize u eurozoni, čelnik je koji sada vrlo dobro kotira. No, Italija nosi politički teret mnogih desetljeća nestabilne politike i lošeg financijskog upravljanja, što ograničava doseg talijanskog utjecaja bez obzira tko je premijer.
U međuvremenu, smatra se da je nedavno reizabrani francuski predsjednik Emmanuel Macron nesposoban ostaviti po strani svoj ego i teatralnost, kako bi postao osoba koja svojim tihim utjecajem može voditi proces donošenja politika i odluka konsenzusom.
Smanjenje njemačkog utjecaja bilo je u tijeku već u posljednjim godinama 16-godišnjeg mandata Angele Merkel, ali je prvi put postalo jasno vidljivo prošlog lipnja kada su ona i Macron predložili održavanje summita EU-a s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, samo da bi ih čelnici Poljske, Estonije, Latvije i Litve grubo odbili. Činilo se da su Macron i Merkel namjeravali držati korak s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, koji je ranije tog mjeseca održao svoj summit s Putinom u Ženevi, a istočnoeuropske države upozorile su da bi pretjerano blag pristup EU-a prema autoritarnom ruskom vođi mogao potkopati Bidenove napore da stvori novu geopolitičku ravnotežu.
Njemački i francuski kredibilitet već su bili narušeni dugotrajno neuspjelim naporima da se provedu mirovni sporazumi iz Minska o prekidu vatre, čiji je cilj bio okončati sukob Kijeva s proruskim separatistima koje podržava Moskva u istočnoj ukrajinskoj regiji Donbas.
Putinova velika invazija na Ukrajinu samo je dodatno potvrdila istočnoeuropskim državama da je Njemačka napravila tešku povijesnu grešku stavljajući ekonomske interese ispred obuzdavanja i izolacije ratobornog ruskog diktatora. Invazija je uslijedila nakon višemjesečnih upozorenja Washingtona da je rat neizbježan, na koja su i Berlin i Pariz odgovorili s otvorenim skepticizmom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....