Odnosi između Erevana i Moskve dosegli su novu nisku razinu. Dana 18. rujna armenske sigurnosne snage objavile su da su spriječile navodni pokušaj državnog udara, optužujući Rusiju za umiješanost u njegovo planiranje. U međuvremenu, armenski premijer Nikol Pašinjan oštro je kritizirao Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), tzv. ruski NATO pod vodstvom, naravno, Moskve, upozorivši da se Erevan približava točki bez povratka u svojim vezama s tim vojnim savezom.
Napetosti između Erevana i Moskve eskaliraju u trenutku kada se Armenija okreće od Rusije prema Zapadu, što je pomak koji je započeo nakon što je Azerbajdžan prošle godine silom preuzeo punu kontrolu nad regijom Nagorno-Karabah. Armenija se politički sve više udaljava od Rusije, a u međuvremenu postupno smanjuje prisutnost ruskih snaga sigurnosti na svom teritoriju. istovremeno, utjecaj Zapada u toj zemlji je u porastu. Položaj Erevana kao bojnog polja u geopolitičkom ‘potezanju konopca‘ između velikih sila nosi rizik od destabilizacije Armenije i šire regije, što se na postsovjetskim prostorima već događalo.
Prije godinu dana prestala je postojati samoproglašena Republika Nagorno-Karabah, kada je u rujnu Baku silom riješio svoj dugogodišnji teritorijalni spor s Erevanom. Toga je dana Azerbajdžan pokrenuo i završio svoju munjevitu vojnu operaciju na visoravni u roku od 24 sata, stekavši kontrolu nad posljednjim preostalim područjima pod armenskom kontrolom, koja su bila naseljena Armencima nakon završetka Drugog karabaškog rata 2020. godine.
Baku je postigao svoje ciljeve u ovom trećem ratu. Artsakh, što je armenski naziv za nepriznatu Republiku Nagorno-Karabah, više ne postoji. Sada je Karabah dio Azerbajdžana, kao što je to cijelo vrijeme priznavala međunarodna zajednica, a iz regije su pobjegli gotovo svi Armenci, njih oko 100.000.
Trenutačno je u tijeku proces ponovnog naseljavanja regije, kako piše ruski neovisni medij The Insider. U proljeće je azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev predao ključeve stanova u obnovljenom gradu Hojali. Ranije su doseljenici stigli u Lačin i Agali. Ove jeseni najavljeno je preseljenje Stepanakerta, sada zvanog Hankendi, bivše prijestolnice samoprozvane republike. Azerbajdžanski mediji opširno su pratili dolazak studenata i profesora sa Sveučilišta Karabah u Hankendi. No, unatoč naporima Azerbajdžana da naseli to područje, ulazak u Karabah ostaje reguliran - da bi se posjetilo regiju, potrebno je dobiti dopuštenje putem portala Yolumuz Qarabağa (Put u Karabah).
Rusija kao posrednik, a ne jamac sigurnosti
Vojna pobjeda Bakua postala je svojevrsna prekretnica u već zategnutim odnosima između Armenije i njezinog tradicionalnog, ali pokazalo se i navodnog, jamca sigurnosti - Rusije. Ruske snage nisu uspjele intervenirati protiv napada Azera unatoč prisutnosti ruskih mirovnih snaga u Karabahu od 2020. godine, a Erevan je optužio Moskvu za nedjelovanje. "Mirovne snage Ruske Federacije raspoređene su u Nagorno-Karabah odlukom Savezne skupštine Ruske Federacije, a u toj odluci stoji da su ruske mirovne snage tu da zaštite civilno stanovništvo. Gdje je sada civilno stanovništvo Nagorno-Karabaha?", upitao je retorički armenski premijer Nikol Pašinjan u intervjuu prošlog prosinca, tri mjeseca nakon što je Azerbajdžan zauzeo Karabah.
Ruski mirovni kontingent bio je raspoređen u regiji u skladu s trilateralnim sporazumom, koji su u Moskvi u studenom 2020. potpisali Pašinjan, Alijev i Vladimir Putin. Taj je dokument zapravo zaustavio ofenzivu Azerbajdžana u Karabahu u to vrijeme jer je, da nije bilo protivljenja Rusije, Baku mogao u potpunosti preuzeti kontrolu nad regijom još te godine. Međutim, mirovne snage nisu imale formalni mandat jer strane nisu mogle postići dogovor o njihovoj ulozi. Zbog toga su ruske aktivnosti uglavnom bile ograničene na dokumentiranje incidenata, o kojima se izvještavalo u informativnim izvješćima.
Kada je Baku izveo operaciju u rujnu prošle godine, ruske mirovne snage nisu poduzele nikakav ozbiljan korak da zaustave azerbajdžanske snage. No, mirovnjaci su ipak pretrpjeli gubitke - nekoliko vojnika je ubijeno, za što su se azerbajdžanske vlasti ispričale Rusiji. Ovoga ljeta mirovne snage su napustile regiju i to je bio jedini primjer dragovoljnog povlačenja ruskih mirovnih snaga iz zone sukoba na postsovjetskom prostoru. Gruzijsko-osetijski i gruzijsko-abhaški sukobi završili su tako što je Rusija priznala neovisnost tih teritorija i zadržala svoje snage u tim područjima, a ruske mirovne snage i dalje se nalaze u moldavskoj regiji Transnistriji (Pridnjestrovlje) bez ikakvih jasnih planova za odlazak.
Prošlogodišnjoj operaciji Azerbajdžana u Karabahu prethodili su drugi sukobi između Erevana i Bakua. U svibnju 2021. došlo je do oružanih obračuna na granici, a azerbajdžanske su snage zauzele strateški važne uzvisine na teritoriju Armenije. U rujnu 2022. situacija je ponovno naglo eskalirala, izbile su petodnevne borbe, a ljetovalište Jermuk bilo je granatirano. U tim sukobima, koji su bili među najvećima u nizu incidenata, ubijene su stotine ljudi s obje strane.
Iako je Armenija, kao članica CSTO-a, službeno vojni saveznik Rusije, Moskva je odlučila djelovati kao posrednik, a ne kao jamac sigurnosti Erevana. Zbog toga su armenske vlasti počele otvoreno i glasno kritizirati Rusiju i CSTO, ustvrdivši da je organizacija propala.
Suspenzija članstva u ‘ruskom NATO-u‘
Nakon što je izgubio cijeli Karabah, Erevan je započeo sa strateškim pomakom prema Zapadu, preoblikujući tako svoj politički, geopolitički i sigurnosni krajolik. Pašinjan je namjerno zahladio odnose s Moskvom krajem prošle godine, odbivši prisustvovati listopadskom summitu Zajednice neovisnih država (ZND) u Biškeku, gdje je Putin bio prisutan. Umjesto toga, 5. listopada armenski premijer je bio na summitu Europske političke zajednice u Granadi u Španjolskoj.
Pašinjan je također preskočio summit CSTO-a u Minsku krajem studenog. Ipak, našao je vremena da se pojavi na Pariškom mirovnom forumu, fokusiranom na pitanje Ukrajine, 10. i 11. studenog. Tijekom tog posjeta, osim susreta s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, razgovarao je i s Karimom Khanom, tužiteljem Međunarodnog kaznenog suda (ICC), koji je već ranije izdao nalog za uhićenje Vladimira Putina zbog deportacija ukrajinske djece.
Odnosi Erevana i ICC-a postale su nova točka napetosti u armensko-ruskim odnosima. U listopadu 2023. armenski parlament ratificirao je Rimski statut, čime se obvezao priznavati nadležnost suda. Kremlj je reagirao na taj potez, ranije upozoravajući Armeniju da bi to naštetilo bilateralnim odnosima. Ipak, Erevan se nije obazirao na upozorenja i od 1. veljače Armenija je punopravna članica Međunarodnog kaznenog suda.
Pašinjan je ipak posjetio Rusiju pred kraj prošle godine, kada je sudjelovao na neformalnom summitu ZND-a u Sankt Peterburgu 27. prosinca. No, to nije otoplilo ledene odnose dviju zemalja, a u veljači je Pašinjan najavio da će Armenija suspendirati svoje članstvo u CSTO-u. "Prema našoj procjeni, Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti nije ispunila svoje obveze prema Republici Armeniji u sigurnosnoj sferi, posebice 2021. i 2022. godine. To nije moglo ostati bez posljedica za nas. U praksi, posljedica je da smo zamrznuli naše sudjelovanje u CSTO-u", objasnio je armenski premijer.
Pašinjan je sugerirao da bi Armenija u konačnici mogla potpuno napustiti CSTO. Dana 18. rujna izjavio je da je Erevan suspendirao svoje članstvo "ne samo zato što CSTO ne ispunjava svoje sigurnosne obveze prema Armeniji, već i zato što predstavlja prijetnju sigurnosti Armenije, njenom daljnjem postojanju, suverenitetu i državnosti". Naglasio je da će se Armenija "svakom minutom i svakom sekundom sve više udaljavati od CSTO-a", dodajući da "postoji koncept koji se zove ‘točka bez povratka‘. A ako je još nismo dosegli, velika je vjerojatnost da uskoro hoćemo"., rekao je.
Ovako oštru kritiku vojno-političkog bloka predvođenog Rusijom nikad prije nije izrekla niti jedna njegova država članica. No, Armenija nije poduzela samo simbolične, nego i konkretne korake udaljavanja od Rusije. Na inzistiranje armenskih vlasti, ruski graničari, koji su tri desetljeća radili u erevanskoj zračnoj luci Zvartnoc prema rusko-armenskom sporazumu iz 1992., napustili su objekt ovog ljeta, a armenske vlasti sada raspravljaju o budućnosti ruskih graničara stacioniranih duž armenskih granica s Turskom i Iranom.
U novom društvu
Usred zahlađenja odnosa, Nikol Pašinjan sve se češće sastaje sa zapadnim čelnicima. Njegovo društvo sada su američki državni tajnik Antony Blinken, njemački kancelar Olaf Scholz, Macron, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i administratorica USAID-a Samantha Power.
Unatoč tome što su još uvijek formalno dio CSTO-a i Euroazijske ekonomske unije (EAEU), armenske vlasti izrazile su želju za približavanjem Europskoj uniji, čak nagovještavajući moguće članstvo. Ranije ovog mjeseca, tijekom sastanka u Erevanu s Margaritisom Schinasom, potpredsjednikom EK-a i povjerenikom za promicanje europskog načina života, armenski premijer je izjavio da se u odnosima Armenije i EU-a bilježe "značajne promjene". Istaknuo je početak pregovora o liberalizaciji viznog režima i odluku o pružanju pomoći Armeniji kroz European Peace Facility, što se, kako je rekao, visoko cijeni u Erevanu.
Armenski čelnik također je priznao da tema ulaska Armenije u EU "nije jednostavno pitanje, ali je postalo dio armenske političke agende". Naglasio je također da "ovom pitanju moramo pristupiti temeljito i sveobuhvatno. Bit će važno čuti zapažanja i savjete naših partnera iz EU".
Armenija ne samo da produbljuje svoje političke veze sa Zapadom, već i širi sigurnosnu suradnju, ističe Insider. Tamošnje vlasti sada gledaju na svoje ranije oslanjanje samo na Rusiju kao na pogrešnu sigurnosnu strategiju. "Ovisiti ili biti vezan samo za jedan izvor sigurnosti samo je po sebi strateška pogreška", rekao je Pašinjan u intervjuu za talijansku La Repubblicu prije godinu dana.
Francuska se pojavljuje kao glavni partner Armenije po tom pitanju. Prošle godine Pariz je Erevanu isporučio seriju oklopnih vozila i radara Bastion te obećao isporuku raketnih sustava zemlja-zrak Mistral. Ranije je Rusija bila ekskluzivni dobavljač oružja Armeniji. Francuski ministar vanjskih poslova Stéphane Séjourné, koji je sredinom rujna posjetio Erevan i sastao se ne samo s armenskim šefom diplomacije Araratom Mirzojanom, već i s Pašinjanom, izjavio je da će Pariz nastaviti pružati potporu.
"Održavat ćemo obrambenu suradnju s Armenijom. Armenija mora biti u stanju zaštititi svoj integritet, teritorij i stanovništvo", naglasio je Séjourné, a spomenuo je i Rusiju. "Unatoč prijetnjama Rusije, očitom neprijateljstvu i žudnji za ugnjetavanjem, Armenija nastavlja svoj put prema demokraciji i slobodi, napredujući korak po korak. Znajte da uvijek možete računati na nas kada su u pitanju demokratske vrijednosti", poručio je.
I ruski saveznik Indija također je obrambeni partner Armenije. Prema nedavnom članku u The Printu, armenska strana se nada pomoći New Delhija u modernizaciji svojih zračnih snaga, točnije zrakoplova Su-30. Indija je ranije opskrbljivala Armeniju višecijevnim raketnim bacačima i drugim oružjem.
Dok su se ruski graničari povlačili iz erevanske zračne luke, a Armenija suspendirala svoje sudjelovanje u CSTO-u, EU je ojačala svoju prisutnost u zemlji. Krajem 2023. EU je rasporedila civilnu misiju u Armeniji (EUMA) za praćenje situacije duž armensko-azerbajdžanske granice. Kasnije su se obje strane složile o povećanju broja osoblja misije sa 139 na 209. Moskva je ranije predložila slanje promatračke misije CSTO-a, ali su armenske vlasti umjesto toga odlučile surađivati s EU-om.
Nemoćni Pašinjanovi proruski protivnici
A tu je i financijski aspekt suradnje. Ove je godine Bruxelles Armeniji počeo pružati potporu putem Europskog instrumenta za mir koji je uspostavljen prije tri godine. Iz ovog se fonda također pomaže Moldaviji, Ukrajini i Gruziji u rješavanju sigurnosnih pitanja. Ove tri zemlje održavaju posebne veze s EU-om. Kišinjev i Kijev već su započeli pregovore s Bruxellesom o članstvu u EU, a Tbilisi je ove godine dobio status kandidata, iako je proces pauziran u srpnju zbog usvajanja zakona o "stranim agentima", koji neodoljivo podsjeća na kremaljski.
Proračun fonda za razdoblje od 2021. do 2027. iznosi pet milijardi eura. Erevan je dosad dobio samo 10 milijuna eura, ali i ta svota ima prilično simboličnu težinu. Moldavija, Ukrajina i Gruzija mogu dobiti europsku pomoć u puno većim iznosima, ali nijedna od njih nije involvirana u savezništvo s Rusijom.
Armenija je započela sa svojim okretanjem Zapadu deset godina nakon što se odlučila integrirati u gospodarske strukture koje uključuju Rusiju. U drugoj polovici 2013. pregovori između EU-a i Ukrajine, Moldavije i Armenije o sporazumima o pridruživanju i uspostavi dubokog i sveobuhvatnog područja slobodne trgovine bili su pri kraju. Moskva je, pak, nastojala to spriječiti. Vladimir Putin osobno je odvraćao Kijev i Erevan od tješnjeg povezivanja s EU-om i u tome je tada uspio barem djelomično. U rujnu 2013. tadašnji predsjednik Armenije Serž Sargsjan najavio je da će se njegova zemlja pridružiti Carinskoj uniji, što je proces koji je kulminirao pridruživanjem EAEU-u predvođenom Rusijom.
U Ukrajini, tadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič slijedio je Sargsjanov primjer. No, Ukrajinci su se tome opirali, što je dovelo do osnivanja prosvjednog pokreta koji je prisilio Janukoviča da pobjegne u Rusiju u veljači 2014. Nakon toga odnosi između Rusije i Ukrajine krenuli su posve nizbrdo.
Trenutačni koraci Armenije očito iritiraju Kremlj, ali ne do te mjere da bi se sila činila vjerojatnom. Umjesto toga, rusko ministarstvo vanjskih poslova i državni mediji samo kritiziraju Pašinjana, forsirajući narativ da armenske vlasti rade protiv interesa armenskog naroda. Moskva podržava oporbu u Erevanu, ali protivnici Nikola Pašinjana nikako ne uspijevaju u tome da predstavljaju značajniji izazov njegovoj vladi.
Masovni prosvjedi 2020., nakon poraza u ratu u Karabahu, pa ponovno prošle godine nakon potpunog gubitka Karabaha te posljednji ove godine zbog demarkacije granice s Azerbajdžanom zbog teritorijalnih ustupaka, imali su malo stvarnog učinka. Unatoč svemu tome, Pašinjan je i dalje na vlasti, dok oporba, koju prvenstveno predstavljaju bivši dužnosnici, uključujući bivše predsjednike Roberta Kočarjana i Serža Sargsjana, ima sve manju potporu javnosti, navodi Insider.
S druge strane, politički razdor između Moskve i Erevana nije osjetno utjecao na trgovinske odnose dviju zemalja. "Brojke i činjenice govore više od riječi. U 2023. međusobna trgovina između Rusije i Armenije porasla je za 55,8 posto na 7,4 milijarde dolara. Ove godine rast je ubrzan. Samo u prvoj polovici ove godine robna razmjena naših zemalja dosegla je 8,4 milijarde dolara. Potencijalno bismo mogli doseći 14 do 16 milijardi dolara do kraja godine. U 2020. naša je trgovinska razmjena iznosila 2,3 milijarde dolara", rekao je potpredsjednik ruske vlade Aleksej Overčuk tijekom nedavnog posjeta Erevanu.
Manevarski prostor koji se ne smije zlorabiti
Moskva bi mogla pokušati izvršiti ekonomski pritisak na Erevan, no njezina povijest uvođenja sankcija na postsovjetskom prostoru nije donijela značajnije uspjehe. Zabrane uvoza vina i druge robe u Rusiju nisu odvratile Moldaviju ili Gruziju od integracija u EU, a teško da bi sankcije potaknule u Armeniji nekakvu dobru volju prema Moskvi. Ankete ukazuju na izrazito negativnu promjenu u stavovima javnosti prema Rusiji nakon nedavnih događaja u Karabahu.
Prema proljetnom istraživanju IRI-ja, samo 34 posto Armenaca smatra Rusiju svojim najvažnijim političkim partnerom, dok to za Francusku misli 61 posto, a za Sjedinjene Države 56 posto. Također, 40 posto ispitanika Rusiju doživljava kao najveću političku prijetnju, a samo se Azerbajdžan sa 86 i Tursku sa 82 posto smatra većom. K tome, 51 posto smatra Rusiju gospodarskom prijetnjom, dok se jednako za Tursku izjašnjava 54, a za Azerbajdžan 50 posto.
Tu je i pitanje formalnog savezništva Armenije s Rusijom. Nametanje sankcija jednoj od država članica EAEU-a imalo bi negativan učinak na samu organizaciju u trenutku kada se želi proširiti. Kažnjavanje nekog člana zbog političkog spora poslalo bi jasan negativan signal i postojećim saveznicima i onima koji razmišljaju o članstvu. Ova situacija ostavlja armenskim vlastima određeni manevarski prostor, ali su oprezne u tome da ga ne zlorabe, posebno ne u sadašnjoj još uvijek neizvjesnoj fazi u njihovim odnosima sa Zapadom. S obzirom na gospodarsku stvarnost, malo je vjerojatno da će Armeniji EU uskoro zamijeniti tržište EAEU.
No, sve to no ne znači da je Moskva izabrala put potpune pasivnosti. Erevan je dao naslutiti, pa čak je i izravno rekao, da armenska oporba dobiva potporu iz Rusije, da bi 18. rujna armenski istražni odbor objavio da je spriječio pokušaj državnog udara koji su navodno planirale osobe s Nagorno-Karabaha koje su prošle posebnu obuku u Rusiji, točnije u Rostovu na Donu.
Moskva već dugo izražava nezadovoljstvo prkosnim vodstvom u Armeniji. Sergej Lavrov čak je vladu Nikola Pašinjana nazvao "privremenom upravom". Ruski državni mediji posvećivali su čitave televizijske emisije Pašinjanu, u kojima su sudjelovali gosti koji se nisu suzdržavali dati vrlo kritičke primjedbe o njemu - jasno je da bi Moskva radije imala posla s drugačijom vladom u Armeniji.
Drugi izvor rizika za Armeniju je susjedni Azerbajdžan. Iako se Erevan i Baku nalaze u pregovorima o trajnom mirovnom sporazumu, takav sporazum tek treba potpisati. Kao rezultat toga, situacija u regiji ostaje neizvjesna. Neriješeno je i pitanje deblokade prometnih pravaca, a za Baku je ključno povezivanje eksklave Nahčivan s ostatkom Azerbajdžana. Ta bi se veza mogla ostvariti koridorom kroz Armeniju, no četverogodišnji pregovori dosad nisu dali rezultate.
Ukratko, potencijal za ponovni sukob i dalje postoji. Rusko-armenski odnosi pogoršavaju se u isto vrijeme dok veze između Moskve i Bakua cvjetaju. A s obzirom na to da suvereni teritoriji postsovjetskih država koje slijede prozapadni put često postaju žarišta vojnih sukoba, jasno je da se armenske vlasti upuštaju u vrlo riskantan eksperiment dok odmiču sve dalje od ruke Moskve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....