‘Zna se dokad Kina želi vratiti Tajvan, ali otok štiti nešto puno jače od oružja. Bila sam u njihovim tvornicama...‘

Danas možda i najopasnija geopolitička situacija na svijetu počela je bijegom.

Prije gotovo 75 godina, pred sam kraj krvavog građanskog rata u Kini, vođa Kuomintanga Čang Kaj-šek bio je de facto poražen. Njemu mrski komunisti preuzeli su vlast nad Kinom, a Mao Zedong je 1. listopada 1949. godine na Vratima Tiananmen u Pekingu trijumfalno proglasio osnivanje Narodne Republike Kine. Čang Kaj-šek našao se pred zidom - ili preciznije, pred tjesnacem.

Nekadašnji lider Kine imao je još jednu odstupnicu, udaljenu 130 kilometara preko mora. S milijunima vojnika i pristaša pobjegao je na otok Tajvan i tamo proglasio Taipei privremenim glavnim gradom Republike Kine.

S Maom se nikad nije pomirio, a usprkos razdobljima nešto toplijih odnosa, ni Tajvan i Kina nisu razriješili odnose. Štoviše, tijekom posljednjih nekoliko godina cijela se situacija pretvorila u tinjajući sukob koji bi za koju godinu mogao planuti punom žestinom. I pritom u otvoreni rat uvući i dvije najveće vojne i ekonomske sile svijeta - SAD i Kinu.

Kako je došlo do toga? Koji su to ključni događaji, osobe i politike formirali današnji odnos Narodne Republike Kine (dalje u tekstu: Kine) i Republike Kine (Tajvana)? Kako je na sve utjecao ekonomski i politički razvoj obje zemlje, koje su uloge odigrali SAD i SSSR i kako bi se u eventualnom sukobu mogli postaviti kineski i tajvanski susjedi? I konačno, koji to faktori daju prednost Kini, a koji Tajvan štite možda i više od oružja?

O svim tim pitanjima u specijalnoj epizodi podcasta "Prva linija" razgovarali smo sa Zoranom Baković, dopisnicom Dela za Aziju i vjerojatno najvećom stručnjakinjom za Kinu na ovim prostorima, koja je desetljećima živjela i radila u toj zemlji.

Cijelu epizodu podcasta "Prva linija" pogledajte ispod

- Odnos Kine i Tajvan je višeslojan jer u obje zemlje imate vrlo različite osjećaje i izgrađeni identitet onoga što Kinezi zovu "kineštvo". Kinezi smatraju Tajvan svojim teritorijem, a Tajvance svojim sunarodnjacima. S druge strane, Tajvan je već 75 godina fizički, politički i sigurnosno jako odvojen od Kine i tamo se razvio identitet i kultura Tajvanaca čiji je vrlo bitan dio postala i demokracija - kaže Baković na početku emisije.

Kako bismo bolje razumjeli sve okolnosti koje su dovele do odvajanja Kine i Tajvana, osvrnuli smo se odmah i na Kinu u prvoj polovici 20. stoljeća, naročito na razdoblje od 1920-ih pa sve do prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata.

- Bile je to iznimno dramatično razdoblje u Kini i zapravo prekretnica u njihovoj povijesti. Kao prvo, 1911. okončano je carstvo, a godinu dana poslije Kina postaje republika čime usvaja sebi vrlo stran zapadni koncept. Netom prije propala je posljednja dinastija Qing, čiji su carevi u ratovima s Japanom, između ostalog, izgubili i Tajvan koji je tako ostao izvan tih velikih previranja i političkih pokusa u Kini. S druge strane, Kuomintang i Komunistička partija imali su svoja razdoblja velikih sukoba, ali i suradnje tijekom otpora japanskom okupatoru. Kad je Japansko Carstvo kapituliralo, Kuomintang je kao jedan od američkih saveznika bio prvi koji je dobio priznanje Zapada pa se tako i smatrao strankom koja legitimno vodi zemlju. No, Komunistička partija je pod vodstvom Mao Zedonga jačala, otvorila nove fronte te iz krvavog građanskog rata 1949. izašla kao pobjednica. Kuomintang je već dvije godine prije toga došao na Tajvan (s četiri milijuna ljudi) i pritom napravio najveći masakr u povijesti Tajvana, poznat kao "incident 28. veljače", zbog čega nisu bili baš dobro primljeni među tamošnjim stanovništvom - tumači naša sugovornica.

Strateški važan otok

Mao je taj strateški važan otok, bitan za projiciranje sile u Tihi ocean, htio staviti pod svoju vlast te je već 1950. pripremao napad, ali je njegove planove spriječilo izbijanje Korejskog rata. To je, objašnjava Baković, zakuhao Staljin koji je nagovorio Kim Il-sunga da napadne Južnu Koreju.

- Bilo je jasno da će se u taj sukob morati umiješati Amerikanci, a nakon toga i Kinezi. Oni su sve svoje sile vratili i poslali više od milijun trupa na Korejski poluotok. Nakon toga su se presložili odnosi velikih sila: Mao više nije uopće vjerovao SSSR-u, od Amerikanaca je napravio neprijatelje, a napad na Tajvan je odgođen. Umjesto toga, Kina je napadala tajvanske otoke koji su bliži kopnu, što je 1950-ih rezultiralo i s dvije velike krize u Tajvanskom tjesnacu.

No, samo petnaestak godina poslije dolazi do velike promjene i političkog zbližavanja SAD-a i Kine, a NR Kina dobiva mjesto u UN-u, odnosno Vijeću sigurnosti.

- Čini se da je to bio projekt Henryja Kissingera koji je shvatio da Americi treba saveznik u hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Kina pritom i dalje nije bila u dobrim odnosima sa SSSR-om te su napetosti 1969. čak došle do oružanog sukoba. Zbog toga je Mao bio sklon uspostaviti bliže odnose s Amerikancima. Sve je počelo poznatom "ping-pong" diplomacijom, nastavilo se prvo tajnim posjetom Kissingera Kini, da bi kulminiralo susretom Maa i Nixona 1971. godine. Nixon je tada komentirao da su promijenili svijet, a Mao je primijetio kako se "svijet već promijenio pa zato možemo ovako razgovarati" - kaže Baković i dodaje kako je nekoliko godina poslije uslijedilo uzajamno priznanje NR Kine i SAD-a.

- Amerika je ipak ostala strateški uz Tajvan te se 1979. godine obvezala dobro ga naoružavati i štititi od potencijalnog napada NR Kine - ističe naša sugovornica.

Topliji odnosi

U idućem desetljeću polako dolazi do otopljavanja odnosa s obje strane tjesnaca. U Kini umire Mao i vlast de facto preuzima Deng Xiaoping, a na Tajvanu nakon smrti Čang Kaj-šeka i kraćeg interregnuma na vlast dolazi njegov sin Čang Čing-kuo kojem je dosta izvanrednog stanja i ratne ekonomije. Štoviše, počinje razmišljati i o demokraciji.

- Pod njim su se odvili prvi parlamentarni izbori na Tajvanu. Što se tiče Deng Xiaopinga, on je bio skeptičan prema demokraciji. No, shvaćao je da treba ojačati Kinu, gospodarski pa vojno, i kupiti vrijeme, zbog čega imamo i njegovu doktrinu "sakrij svjetlosti, skupljaj snagu". Neriješene granične sporove ostavio je po strani "dok ne dođe vrijeme za njih", a posljedično s tim počelo je i trgovanje Kine i Tajvana. Uspostavlja se komunikacija, tajvanski kapital ulazi u Kinu, mnoge obitelji sastaju se prvi put nakon 1949. godine i stvara se normalna atmosfera iznad tjesnaca. Treba napomenuti da su se 1992. u Singapuru Kuomintang i Komunistička partija Kine dogovorili da postoji samo jedna Kina, samo što su i jedni i drugi svojatali cijelu Kinu.

Stvar se opet zahuktala s prvim predsjedničkim izborima na Tajvanu 1996. kada je izabran Lee Teng-hui.

- On je već bio čovjek koji je nazivao Kinu - Kinom, a Tajvan - Tajvanom. Njegov izbor Kina je dočekala vrlo nervozno, opkolivši Tajvan na vojnim vježbama tijekom kojih su koristili i bojevo streljivo. Opet su reagirali Amerikanci i poslali nosač aviona da smiri situaciju. A sve to vrijeme Kina se najviše plašila demokratizacije na Tajvanu i mogućnosti da netko pokrene i referendum o odcjepljenju od NR Kine, što bi Peking, iz njihove perspektive, dovelo u situaciju da odmah mora krenuti u rat.

Odnosi dviju zemalja opet su se primirili u vrijeme Hu Jintaa, a još više 2008. izborom Ma Ying-jeoua za predsjednika Tajvana. On je bio kandidat Kuomintanga koji je čak i došao u Peking te tako indirektno priznao poraz Kuomintanga, ali i činjenicu da je Kina sada dominantan faktor u odnosu s Tajvanom.

Dolazak Xija na vlast

Konačno, 2012. na čelo KP-a Kine dolazi Xi Jinping koji iduće godine postaje i predsjednik Kine, a vrlo brzo dao je do znanja da su njegove ambicije zapravo mnogo veće.

- On je, kako Kinezi znaju reći, "šef svega". On je vođa koji želi nastaviti nedovršene poslove koji su planirani i za razdoblje od 100 godina. Kako je Kina osnovana 1949., to znači da do 2049. Tajvan mora biti vraćen. Tako je u Kini već 2012. donesen zakon koji Tajvanu zabranjuje odcjepljenje. Ukratko, prema Xiju Tajvan će "biti naš pošto-poto".

Dosta neugodan moment za Kinu je bio dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a 2017. godine, a s njim i nova zora protekcionističkih politika.

- Kina je tada već druga ekonomska sila svijeta koja ima dva doista bitna tržišta s kojima ostvaruje suficit: SAD i EU. A kada je Trump počeo s carinama, bilo je jasno da će i EU morati to slijediti u neku ruku. Istovremeno na Tajvanu na vlast dolazi umjerena Tsai Ing-wen koja zapravo niti jednim potezom nije izazivala napetosti s Kinom.

I dok na otoku nije bilo želje za sukobom, carine u pitanje dovode kinesku viziju globalizacije i Xijev omiljeni projekt Pojas i put, koji je koncipiran kao svojevrsna obnova Puta svile uz goleme infrastrukturne projekte diljem Euroazije.

- To je jedan od razloga zbog kojih Kina postaje posebno osjetljiva na pitanje Tajvana jer se skreće fokus s razvoja i prebacuje na sigurnost. To je bilo vidljivo i na Trećem plenumu Centralnog komiteta, održanom ovaj mjesec, gdje je sigurnost naglašena kao jako bitna. A kad Kina kaže sigurnost, zapravo misli - Tajvan.

Kina je pritom i u velikim gospodarskim problemima, ponajviše zbog rasprsnutog nekretninskog balona i kroničnog malog udjela potrošnje domaćinstava u BDP-u.

- Nekretnine su Kinezima zapravo ključni vid štednje i ulaganja, a to je sada dovedeno u pitanje. A kad se to dogodi, prestaje i domaća potrošnja, zbog čega Kina i dalje uvelike ovisi o izvozu. Pritom je Kina razvijala nova tržišta globalnog juga, ali ona zaostaju za Amerikom i EU.

Prosvjedi u Hong Kongu

Našu sugovornicu upitali smo i kako su prosvjedi u Hong Kongu 2019. i 2020., koje je vlast u Pekingu nemilosrdno ugušila, utjecali na stav Tajvanaca o mogućem povezivanju s Kinom po principu jedna država, dva sustava.

- Hong Kong je bio svojevrsni pokus, da vidimo može li unutar kineskih granica biti moguće ostaviti točku s kakvom-takvom demokracijom. A 2019. to se poklopilo s tim da su svi rubovi Kine postali vrlo osjetljivi i nesigurni - od Tibeta preko Xinjianga do Korejskog poluotoka, s kojeg je dolazio velik broj ilegalnih korejskih izbjeglica, Tajvana i konačno Hong Konga. Upravo u Hong Kongu Kinezi primjećuju, kako oni to zovu, "djelovanje neprijateljskih stranih sila". Dakako da je Zapad podržavao prodemokratske aktiviste, ali Kineze je silno zabrinulo to što je oko 20 posto mladog stanovništva imalo prijedlog povratka u status kolonije Velike Britanije, nadajući se da će tim putem doći do neovisnosti iz drugog pokušaja. Peking to nije dopustio, a onda je došla pandemija covida-19 što je iskorišteno kao razlog za zabranu svih okupljanja i demonstracija te je uveden propis po kojem se ljude moglo privoditi zbog sumnje veleizdaje - govori Baković pa objašnjava kako je Tajvan sve to promatrao, počevši od netransparentnosti Kine kad je u pitanju bilo što vezano uz covid-19.

- Uz to, gledali su i što se događa s Hong Kongom te su tada i oni Tajvanci koji su se dotad izjašnjavali kao Kinezi postali Tajvanci koji ne žele ujedinjenje s takvim sustavom.

Novi predsjednik Tajvana

Konačno, prije nekoliko mjeseci Tajvan je dobio novog predsjednika, Williama Laija. Naša sugovornica bila je na njegovu inauguracijskom govoru koji se pozorno pratio diljem svijeta.

- On je eksplicitno rekao da postoji Kina i da postoji Tajvan te eksplicitno naglasio da ni jedna od tih zemalja nije podređena drugoj. Sasvim dovoljno da se Kina unervozi - tumači Baković i dodaje da je Lai izabran na pravim demokratskim izborima, što znači da je većina stanovništva za to glasala. To dokazuje da ujedinjenje s Kinom nije želja Tajvanaca.

Da Peking misli drugačije, pokazuje niz sve masovnijih i sve većih vojnih vježbi kineske vojske oko Tajvana i u Tajvanskom tjesnacu, što je za Baković dokaz da je Kina gotovo odustala od mirnog ujedinjenja.

- Tajvan je sad neovisna država koja ima sve atribute neovisnosti, razvijena zemlja s obrazovanim stanovništvom među kojim nema velikih socijalnih razlika. Iz mojih razgovora s njima jasno je da im ne pada na pamet ujedinjenje s Kinom. No, oni ne očekuju da će ih Peking napasti jer misle da je Kina puno naučila iz ruske invazije na Ukrajinu koja nije išla kako je to Moskva zamislila. Oni prije očekuju da će Kina nastojati podrivati jedinstvenost Tajvana, i to preko zastupnika Kuomintanga, što se već osjeti. Ja ipak mislim da se neće sve završiti na tome, nego je neka vrsta oružanog ishoda izvjesna, samo je pitanje u kojem trenutku. A to će dosta ovisiti o signalima koje Kina dobiva iz Pentagona, to jest o interesu koji SAD ima za uključenje u oružanu obranu otoka.

Spremnost za invaziju

Osim vojnih vježbi oko Tajvana, primjetno je i znatno jačanje vojnih kapaciteta kineske mornarice i zračnih snaga, a zapadne obavještajne službe smatraju da je Xi od Kineske narodnooslobodilačke vojske zatražio da do 2027. bude spremna za veliki oružani sukob.

- On nije eksplicitno rekao kao napad na Tajvan, ali svi znaju da je to - to. Treba imati na umu da kineska vojska, sasvim sigurno druga najjača na svijetu, ipak ima golem problem s korupcijom. U samo pola godine smijenjena su dva ministra obrane, među kojima je jedan bio i šef raketnih snaga, a čiji su komandanti završili u zatvoru zbog prodaje tajni, vjerojatno Amerikancima. To postavlja pitanje može li Xi Jinping računati na vojsku u eventualnom pohodu na Tajvan - ističe Baković i napominje kako su se u kineskoj vojsci činovi, čak i oni generala, dugo - kupovali.

- Nisam sigurna da je kineska vojska u puno boljoj poziciji nego ruska, a pritom bi potencijalno trebala izvršiti puno kompliciraniji zahvat kao što je osvajanje otoka.

Baković također tumači kako je u eventualnom ratu Kine i Tajvana vrlo bitan moment u kojem će se kapacitetu uključiti Amerikanci, ali nije jedini koji će odlučiti što će se događati.

- Već sad se puno država u regiji stavlja pred izbor jesu li saveznici SAD-a ili Kine. No, neke zemlje ne mogu si priuštiti da Kina stavi Tajvan pod kontrolu, a to je prije svega Japan. Oni moraju uvoziti gotove sve energente i velik dio sirovina, a to ide pomorskim trasama koje prolaze pokraj Tajvana. Zato je gotovo važnije i opasnije kako će se postaviti Japan u slučaju invazije na Tajvan. Što se tiče Amerike, dojam je da Trumpove glasače Tajvan baš i ne zanima previše.

"Obrana čipovima"

Tajvan se pritom ne brani samo oružjem, primjećuje naša sugovornica.

- Oni računaju na dvije ključne stvari. Prvo, ističu da su demokracija te tako traže i podršku demokratskog svijeta da očuvaju načela kojima svi stremimo. No, puno učinkovitiji oblik zaštite su mikročipovi. Naime, više od 90 posto onih najmodernijih i najsofisticiranijih mikročipova proizvodi se na Tajvanu i za to nema zamjene nigdje, pa ni u Americi, a i Kina je još dosta daleko od te razine. Tajvan se nada da će svijet, koji jako ovisi o tim mikročipovima, voditi o tome računa. Ja sam sada bila u nekoliko tvornica tih čipova na Tajvanu i one već imaju programe za samouništenje u slučaju okupacije. A k tome već izmještaju proizvodnju iz Tajvana zbog moguće oružane intervencije Kine - kaže Baković.

Na kraju zaključuje da pokretanje oružane intervencije Kine protiv Tajvana ovisi o nekoliko faktora.

- Najviše ovisi o tome hoće li u Kini doći do neke velike krize samog režima. Kada pozicije vođe u Kini nisu stabilne, pokazuje nam to povijest od 1949. do sada, dolazilo bi do ekstremnih poteza. Xi Jinping sada izgleda nedodirljiv, ali ako se to promijeni, onda možemo opet razgovarati - zaključuje Baković.

Prethodne epizode podcasta "Prva linija" možete pogledati OVDJE.