Tadeusz Mazowiecki jedan je od najuglednijih političara Europe koji iza sebe ima doista impresivnu i nadahnjujuću biografiju. Katolički publicist koji je u drugoj polovici sedamdesetih godina postao dijelom protukomunističke oporbe u Poljskoj bio je jedan od intelektualaca koji su se početkom osamdesetih godina priključili radničkom pokretu Solidarnost i tako stvorili općenarodni pokret koji je doveo do rušenja komunizma. Postao je prvi nekomunistički šef vlade iza “Željezne zavjese” 1989. nakon dogovora između komunista i Solidarnosti.
Premijerom Poljske bio je do 1991., a njegova vlada odradila je čitav niz važnih reformi s kojima je započela transformacija Poljske iz socijalizma u sustav višestranačke tržišne demokracije. U kolovozu 1992. Mazowiecki je postao specijalnim izvjestiteljem UN-a za ljudska prava na području bivše SFRJ. Na toj dužnosti podnio je pred tijelima UN-a 18 izvješća o stanju ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, koja su dobro dokumentirala zločine koji su se dogodili u ratu na ovim prostorima. Na mjestu izvjestitelja ostao je do srpnja 1995., kada je podnio ostavku na tu dužnost u znak protesta zbog pogrešaka međunarodne zajednice koje su dovele do genocida u Srebrenici.
U Zagrebu je Mazowiecki boravio u povodu proslave 20. obljetnice primanja Hrvatske u UN. Posljednji je put u Zagrebu bio 1995. Poljski političar nazočio je i koncertu Beogradske filharmonije u Lisinskom i rekao nam je kako je činjenica da sluša srbijanske glazbenike u glavnom gradu Hrvatske, s kineskim dirigentom i ruskim pijanistom u orkestru, za njega imala pozitivnu simboliku na više načina. Zagreb se, kaže, jako promijenio i to nabolje:
“Naravno, drugačije je jer nema više rata, nema susreta s ljudima koji plaču za svojim poginulim ili nestalim bližnjima. Ali, susreo sam ljude koji se sjećaju svih tragedija koje su pretrpjeli u to vrijeme. Ipak, život se vratio u svoj normalni tijek, događa se razvoj, koji je očit. Zagreb mi je ostavio dojam dinamičnog i uzbudljivog grada. Ukratko, čini mi se kako ste na putu razvoja i da će vam ulazak u EU biti novi poticaj na tom putu”.
Ponižavanje malih
Koliko je, prema vašem mišljenju, regija doista ostavila iza sebe traume rata?
- Situacija je drugačija od države do države. Ako govorimo o Hrvatskoj, očito je da vaša država ne živi više u ozračju traume, nego je krenula prema razvoju. Drugačije je u BiH. Daytonski sporazum, na kojem je utemeljena, bio je dobar za završetak rata, ali je loš za uspostavljanje odgovarajućih političkih institucija. Politička struktura i ustrojstvo koje je taj sporazum stvorio teško će preživjeti. To je očito, primjerice, i iz situacije povratka izbjeglica u njihove domove, koji se ili nije uopće dogodio, ili ako jest, ne u očekivanim razmjerima i na pravi način. BiH je još uvijek traumatizirana. Nisam siguran kakva je situacija u Srbiji, jer tamo dugo nisam bio, ali ovako gledajući sa strane, čini mi se da se taj proces raščišćenja s ratom i njegovim posljedicama dogodio samo djelomično.
Kako komentirate pobjedu Tomislava Nikolića i njegovu retoriku koja vraća u ratno vrijeme?
- Naravno, takva retorika me vrlo uznemiruje. Ako bi Nikolić nastavio s njom, to bi bilo vrlo loše za regiju. Pri tome treba ipak uzeti u obzir da političari govore jedno u predizbornim kampanjama, a drugo kada dođu na vlast. No, nastavi li se s takvim izjavama, one će sigurno zaustaviti razvoj Srbije i proces zacjeljivanja rana u regiji. Spomenuo bih samo još i Makedoniju, koja i dalje trpi s tim nesretnim konfliktom s Grčkom oko imena. Kada sam pisao svoja izvješća, uvijek bih za tu državu koristio ime Makedonija, zbog čega su Grci redovito prosvjedovali i tražili da se koristi naziv Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Za mene je taj grčki stav bio ponižavanje male i mlade države, koji se sigurno ne bi koristio da je u pitanju bila neka veća država. Takvo ponašanje jednostavno nije dobro.
Kada govorimo o ratnim traumama, vi ste mjesto UN-ova izvjestitelja napustili zbog pokolja u Srebrenici. Upravo taj događaj i danas izaziva rasprave i prijepore u regiji, a dojam je kako se Srbija još nije uspjela suočiti s posljedicama Srebrenice.
- Uspostavljanje “sigurnih zona” bio je jedan od glavnih postulata koje sam u to vrijeme postavio UN-u, kada se na terenu stvorila situacija u kojoj ljudi više jednostavno nisu imali kamo pobjeći od ratnih zbivanja, nego je za njih trebalo stvoriti sigurne uvjete tamo gdje su živjeli. Međutim, mandat UN-ovih snaga u svemu tome bio je potpuno ograničen i kao takav tu sigurnost nije mogao jamčiti, što je jedan od uzroka pokolja koji se dogodio. Sjećam se, bio sam na vojnom aerodromu u Tuzli i razgovarao sam s izbjeglicama koje su uspjele pobjeći iz Srebrenice i pričale mi o užasima koje su prošli. Nakon razgovora s njima donio sam odluku da je jedino kako mogu pomoći to da podnesem ostavku, i to na takav način da cijeli svijet dozna zašto. Bilo je onih koji su me kritizirali zbog toga, primjerice Dubravka Ugrešić, koja me je optužila kako sam ostavio te ljude. Ja mislim da nisam ostavio te ljude, i dalje sam bio povezan s njihovom sudbinom. Ali, u tome trenutku doista sam imao osjećaj kako je moja ostavka jedini način za pomoći im. I mislim da se to dogodilo. Ne želim precjenjivati svoj utjecaj, ali mislim da je ta ostavka dala neki doprinos ubrzanju procesa okončanja rata. A to što se Srbi još nisu suočili sa Srebrenicom, možda bi trebalo obrnuti pitanje i postaviti ono zašto se ratni zločinci poput Ratka Mladića još tretiraju kao ratni heroji. Takvi ljudi moraju biti razotkriveni i svijest o tome mora doprijeti do srpskog naroda.
Dolazak iz Sarajeva
Suočavanje s vlastitim zločinima očito je težak proces?
- Sigurno, za svaki narod. Kada sam pisao svoja izvješća, sva tri naroda su sebe doživljavala kao isključive žrtve. Sve strane u konfliktu su od mene tražile da u svojim izvješćima pišem kako suprotna strana čini genocid nad njima. Težina te riječi je, da tako kažem, u cijeloj toj situaciji bila potpuno obezvrijeđena. Zato sam tu kvalifikaciju izbjegavao koristiti u svojim izvješćima za vrijeme moga mandata. Očekivao sam da će istraživanja utvrditi istinu o tome. Što se suočavanja koje ste spomenuli tiče, mislim da tu odlučujuću ulogu igraju mediji i političari koji će imati hrabrost vlastitom narodu reći istinu.
Kakav je u to vrijeme bio vaš dojam o hrvatskom političkom vodstvu?
- Naravno, moji dojmovi su na neki način jednostrani, ja ne mogu suditi o tome kako je hrvatska vlast funkcionirala u cjelini. Ali, moj glavni kontakt s kojim sam razgovarao bio je Mate Granić, koji je u to vrijeme bio ministar vanjskih poslova. Moj dojam o njemu bio je da mogu biti siguran kako će učiniti sve da ono što smo se dogovorili bude i realizirano. Međutim, primjerice, susreti s generalima i vojnim zapovjednicima općenito bili su prilično teški i neugodni. Također moram reći da sam sa susreta s predsjednikom Franjom Tuđmanom često odlazio prilično nezadovoljan. Jednostavno, imao sam dojam da ja i predsjednik imamo potpuno drugačije poglede o svemu što se događalo. Imali smo i drugačije moralne procjene.
U čemu ste se razlikovali?
- Kada već inzistirate, dat ću vam jedan primjer. Bio je to moj prvi susret s predsjednikom Tuđmanom, bilo je to 1992. Sletio sam u Zagreb iz Sarajeva, na aerodromu me je dočekao poljski veleposlanik i rekao mi je kako Tuđman želi da se susretnemo. Otišli smo do Tuđmanova ureda, sjeli za stol i počeli razgovarati. Ja sam tada bio pod velikim dojmom užasa koji se događao u Sarajevu, pričao sam mu o tome. On me je u jednom trenutku pogledao i rekao: “Vi ste katolik, i ja sam također katolik. Ali, znate, ti muslimani....” Tada sam shvatio kako imamo potpuno drugačije poglede. Za mene su to prije svega bili ljudi u nevolji, ljudi koji trebaju pomoć, bili oni muslimani, katolici ili bilo koje druge vjere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....