Tito stopirao ubojstvo Ante Pavelića

Mossadov ubojica Zvi Malchin bio je rođeni Palestinac, a kad mu je bila šesta, otac je pronašao bolje plaćeni posao i poveo obitelj u Poljsku, u gradić Zolkiewku. No ostali su samo pet godina. Nisu mogli podnijeti sve pojačaniju netrpeljivost i mržnju kršćanskoga življa prema Židovima pa su se 1936. pokupili u Tel Aviv.

Zvijeva starija sestra Fruma, koja se udala u Zolkiewki, stisnula je zube i rekla da će nekako izdržati sve nevere. Odluka da ne ostavi tek podignuto ognjište u Poljskoj pokazala se životno kobnom. Poslije nacističke okupacije Frumu su s mužem i troje dječice odveli u Oswienczim (ponijemčeni Aushwitz) da ondje svi skončaju ugušeni u plinskim komorama. Zvi Malchin je ožalošćeno sabrao da je više od stotinu pedeset njegovih bliskih i daljnjih rođaka i prijatelja pomrlo u logorima.

U sjećanju je zacementirao protusemitske ožiljke iz Poljske. Nakon povratka u Palestinu odmetnuo se od kuće, skitao se i nametnuo za najmlađega vođu uličnih telavivskih gangova. To kratko poglavlje o sebi, sitnome tatu i golotrbome vucaralu Zvi bi rado izbrisao iz životopisa.

Sa zla puta izveli su ga u dvanaestoj godini, nakon što su ga primili u pomladak poluvojne organizacije Hagana (Obrana). Zaprepastio je šefove kad je, unatoč dječjoj dobi, pokazao zadivljujuću nadarenost u spravljanju eksploziva, otvaranju i obijanju i najčvršće zaštićenih sefova te u prerušavanju da ga ni mati nije prepoznavala.

Issar Harel zapazio je raskošnu svestranost dvadesetjednogodišnjega Zvija Malchina i 1950. uzeo ga u Šin Bet. A nakon što su ga postavili za Mossadova prvaka, nije dvojio nego ga je imenovao za pomoćnika. Likovni stručnjaci, pak, koji su vidjeli Zvijeve slikarije, pretrgli su se nagovarajući ga da se upiše na akademiju, govoreći mu da je pred njime picassovska budućnost. Nije vrijedilo. Zvi dugo i vrlo uspješno opstaje u poslu koji najčešće ne traje dugo.

“Ni za što ne bih mijenjao najuzbudljivije zvanje koje je ikada izmišljeno. Ovo u Mossadu! Misao vodilju otkrio sam u Talmudu i nje se uvijek podsjetim prije nego što krenem u akciju: Radije budi rep lava nego pseća glava. Zato uoči obračuna s nacistima, čija je zlovarna ideologija usmrtila moju sestru Frimu, njezina muža i mojih troje nejakih nećaka, znam da moram uspjeti. Jer pratit će me njihove usahle oči. I još šest milijuna pari očiju Židova ubijenih u ratu!” Siguran u to što govori, tako se Zvi tronuto zavjetovao Harelu uoči jedne od svojih prvih užarenih zadaća.

Harel je po običaju naprečac prekinuo sastanak.

“Vas dvojica džentlmena”, zanjirio se u Šamira i Malchina. “Povedite mladu gospođu Šulu u novi restoran Keton u Dizengoffovoj ulici, jer ondje još nije bila. Vlasnici Sara i Harry poslužuju domaću hranu kakvu su spravljale naše bake. Budući da je to radna večera, zato što ćete još mnogo pričati o Paveliću, uzmite račun, priznat ću ga. I budite pažljivi s damom, kameradi.”

“Da, ali što je s vama?” Šamir upitno pogleda Harela i Tabora.

Moše i ja ćemo još nešto razriješiti...”, odgovarao je Harel kad ga je trznulo telefonsko cangaranje. Kratko je porazgovarao s tajnikom. Poklopio je slušalicu i uperio prst k Šuli: “Javili su se tvoji momci iz Bagdada. Završili su posao...”

“Ni sekunde nisam sumnjala u njih, šefe. Do nevjerice su predani! A moja je riječ za njih zakon”, Šula je zasjaktalo primila potvrdu o povoljnome raspletu bagdadske egzekucije i drzovito bacila u zrak još jednu frazu iz arsenala prljavoga humora:

“Nadam se da onoga bijednika iz Stasija nije puno boljelo...”

“Neki su ljudi jednostavno predodređeni da umru!” Harel je ponovio svoju omiljelu fatalističku poštapalicu. I poručio Šuli: “Mala, dođi k meni sutra u podne.”

“Da, šefe!” potvrdi umiljato Šula i zavodljivo se pogleda u ovalno zrcalo.

“Sačuvala si djevojački stas, Šula” pohvali je Moše Tabor i upita: “Koliko ti je, doista, godina?”

“Dvadeset četiri!”

“I prije dvije godine si rekla da ih imaš toliko!” dočekao je Moše i pritom izbjegao pogledati Šulu.

Harel i Tabor mu nisu priuštili zadovoljstvo da se nasmiju njegovoj dosjetki.

“Pokvaren si do boli, pušimaglo!” ustukne Šula i zatrupivši vrata pred Mošinim nosom, mekim i gipkim mladenačkim trkom graciozno izleti s kavalirima.

* * *

Beograd, petak 7. prosinca 1956., u 16 sati, u uredu Slobodana Penezića Krcuna

Sedmorica, koje je tridesetosmogodišnji srpski ministar unutrašnjih poslova Slobodan Penezić Krcun pozvao na sastanak u svoj ured u Ulici kneza Miloša, stigli su u uročeno vrijeme. Osmi, Svetozar Stefanović Ćeća, pomoćnik Aleksandra Rankovića, javio je da ne može doći zbog nahrupjelih poslova.

Užičanin rodom, sin tkalje i birtaša, kome su prišili nadimak po jednome od crtanih likova Krcunu i Moci iz humorističkoga tjednika Ošišani jež, veoma mlad zgrabio je neograničenu moć. Slobodan Penezić je kao brucoš Poljoprivrednoga fakulteta u Beogradu prišao Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i prvih dana ustanka, u ljeto 1941., pošao u partizane. Istaknuo se u obrani kratkotrajne Užičke republike, kad je njegove vojničke i obavještajne sposobnosti primijetio i Tito, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Krcun je zatim postao politički komesar, a s jeseni 1944., samo s dvadeset šest ljeta, imenovan je za čelnika OZN-e za Srbiju. Čim su od 20. listopada komunisti zavladali Beogradom, pričalačke mašinerije u kavanskim zakutcima, obamrlim šapatima odašiljale su u čaršiju stvarne i izmišljene pripovijesti o hirovitome generalu Krcunu.

Patrijarh srpske policije Krcun Penezić na sjednicama je izbjegavao sjesti na izdvojeno, počasno mjesto, na čelu. I danas je, po običaju koji je nametnuo, izabrao stolac s krajnje lijeve strane duguljasta masivnoga stola. Do sebe je posjeo svoje vladike: Slobodana Krstića Uču, Boška Vidakovića i Stanimira Dinčića, a sučelice: Jovu Kapičića, Antona Kolendića, Voju Biljanovića i Slavoljuba Petrovića Đeru.

Svi znaju, zašto ih je Krcun okupio u svome uredu, iz kojeg se proslavio kad je Leki Rankoviću javio da je Draža Mihailović “u našim rukama” i da ga diverzanti, koje predvodi major Uča Krstić, upravo prevoze u Beograd.

Danas će razgovarati o atentatu na ustaškoga poglavnika Ante Pavelića.

“Drugovi Leka Ranković i Ćeća Stefanović neće doći, ali ćemo ih Jovo, Uča i ja večeras obavijestiti o čemu ćemo se ovdje dogovoriti”, počeo je Krcun.

“Je li drug Tito upoznat s temom našega sastanka?” upitao je ne bez razloga Boško Vidaković. Iz podruma svojih sjećanja izvukao je događaj od prije šest godina, dok je početkom 1950. dugo boravio u Buenos Airesu, ovlašten da pripremi otmicu Ante Pavelića. Nakon što su on i ambasador France Pirc već bili utanačili sporazum s unajmljenim američkim otmičarima, “ruka ruci”, iz Beograda su ih obavijestili da je Tito proglasio lovostaj. Odgodio je hajku za povoljnija vremena.

“S drugom Titom će razgovarati Leka”, rekao je Krcun.

“Što o ovome znaju drugovi iz hrvatske službe?” upleo se Đera Petrović, sadašnji ambasador u Argentini, koji je sinoć doletio iz Buenos Airesa.

“Za sada ne znaju ništa”, odmjerio ga je Krcun.

“Hoćemo li se povezati s njima? Za Pavelića bi, pretpostavljam, trebali biti zaduženi drugovi u Zagrebu... Ili ćemo zajedno raditi?” ponovno će Đera.

“Ako za to dođe vrijeme. Sada akciju vodimo mi...”, nedogledno će Krcun.

“Dobro da to imam u vidu!” podobno prihvati Đera izlizana glasa.

Boško Vidaković se kod Krcuna Penezića sjetio splitskoga razgovora pretprošloga ljeta s, toga poslijepodneva odsutnim, Svetislavom Ćećom Stefanovićem.

Tada mu je Ćećo rekao:

“Triput smo pacerski zlehudo previdjeli dobivenu partiju s Pavelićem. Prvi put, kad početkom 1946. nije bilo dopušteno da ga klepnu momci Stanimira Dinčića u Austriji. Drugi put, kad je drug Tito 1950. u posljednji čas raskinuo ambasadorov i moj dogovor s američkim mafijašima da ga otmu u Buenos Airesu i predaju nam ga. I treći, nakon moga preklanjskoga nesporazuma s Milanom Stojadinovićem. Budi siguran da se nismo bez potrebe tvrdoglavili, nego mu tada pustili brata iz Sremske Mitrovice, skinuo bih kao od šale Pavelića. Jednim udarcem zatukli bismo dvije muhe.”

“Podsjeti me...”, zamolio je.

“Najprihvatljivija zamisao, sjećaš li se što sam ti onda iznio, bila mi je da Pavelića ubijemo u vili Stojadinovićevih, iz vrta, kad bi došao predvečer sa ženom Marom u obiteljski posjet. Ništa lakše nego dokrajčiti ga dok opušteno razgovara, nešto gricka i pijucka. Tako bismo za sva vremena do smrti zavadili srpsku i hrvatsku emigraciju. Tko bi razuvjerio Hrvate da im poglavniku nije bila namještena klopka u vili Srbina Stojadinovića. A mi bismo i pustili glas da ga je baš on otipkao OZN-i.”

“Taj plan ti je bio sjajan...”, rekao je Vidaković.

Zato je sada odrješito progovorio:

“Nemojmo dopustiti, drugovi, da nas život četvrti put neugodno iznenadi i Ante Pavelić nam ponovno utekne u prhlu zemlju. Ovoga puta, ali stvarno, moramo uspjeti. Ako pred sobom ne želimo izgledati kao sprdnja od policije!”

Krcun, koji bi se naježio i na najmanje suprotstavljanje, sreže Vidakovića:

“Od sada je Pavelić u tvojim rukama. U Buenos Airesu će ti na pomoći biti Đera i njegov savjetnik Grabovac. Odavde će o akciji kao koordinator brinuti Uča Krstić. Čim sastaviš plan, javi nam se da se dogovorimo, a onda: putuj, igumane, ne brini za manastir.”

I izazovno ga upita: “Što još želiš čuti od mene, Boško?”

“Ništa više, druže Krcune.”

Ušutkani Vidaković zglobom desnoga svinuta kvrgavoga kažiprsta dvaput pokuca naviše s donje strane stola. Praznovjerno je zazivao sreću neka napokon uđe i na njegova vrata: “Da ne kvarimo.” Baka ga je naučila da neznalački kucaju oni koji to čine odozgo prema dolje:

“Valja obratno, odozdo prema gore. Kao što žito raste iz zemlje”, rekla je.

* * *

Na sastanku kod Krcuna Penezića, u petak, 7. prosinca 1956., Uča Krstić pitao je ambasadora Slavoljuba Petrovića:

“Tko je sada, Đero, kod tebe u ambasadi zadužen da prati Antu Pavelića?”

“Konce oko Pavelića i ustaša u Argentini drži prvi savjetnik Grabovac.”

“Znam ga, on je iz Sinja, je li? U diplomaciju je ušao iz službe. Bio je ovdje prošloga mjeseca, na tri dana, na konzultacijama u ministarstvu vanjskih poslova.”

“Da. Vrlo je temeljit. Proširio je mrežu naših obavještajaca u ustaškim organizacijama. Predrag Grabovac je najviše na meti ustaša, više od svih nas u ambasadi. Okrivljuju ga da je kao partizan sudjelovao u ubojstvu u selu Neoriću kod Sinja, 1944. Istaknuti ustaški, kako ga oni nazivaju, dužnosnik, neki vikač Božo Veić, nedavno se javno predstavio Argentincima kao jedan od nekolicine preživjelih u tome masakru. Otisnuo je i letak i nazvao Grabovca velikim zločincem i komunističkim krvolokom. Razaslao ga je u redakcije listova te ministarstva pravde, vanjskih i unutrašnjih poslova...

Grabovcu ustaše povremeno otvoreno prijete smrću putem pisama, telefonski, u svojim novinama i emisijama na radiju. Zato smo mu, kad mora izaći, dodijelili stalnoga čuvara, našega mladog druga iz osiguranja ambasade.”

“Jesu li te prijetnje ozbiljne?” dalje će Uča Krstić.

“Ha, pa baš nisu ugodne kad ih čitaš, a osobito ne kad ih čuješ s radija.”

“Kako Grabovac podnosi takve pritiske?”

“Ne djeluje zastrašeno, ali sada je puno oprezniji.”

“Je li Grabovac štogod načuo da i u Zagrebu pripremaju nešto oko Pavelića?”

“Ne vjerujem da hrvatska služba bilo što radi na organiziranju atentata na Pavelića ili da ga ulove. Da je nešto saznao, Grabovac bi mi to svakako prenio.”

“Na koji način Predrag Grabovac održava veze sa svojim informatorima iz ustaških udruženja?”

“Nalaze se na neupadljivim mjestima i u njegovu stanu. Ili mu oni šifrirano javljaju što su saznali, obavještenjima koje negdje doture, i telefonskim porukama.”

“Plaća li ambasada te obavijesti ustašama?”

“Ne, nikada nikome nismo isplatili ni pesosa. I s hrvatskim i sa srpskim emigrantima radimo po ustaljenome načelu: usluga za uslugu. Grabovac im je zajamčio da im nećemo uznemirivati rodbinu u zemlji, a nekima od njihovih bližnjih sredi i da dobiju pasoš kako bi ih posjetili u Argentini. Druge pak preporuči našim pasoškim uredima da ih puste na rad u Njemačku. A oni zato uredno i korisno špijuniraju za nas o događanjima u izbjegličkim organizacijama...”

“I umalo da zaboravim”, prenuo se ambasador, “Grabovac mi se pohvalio da je zavrbovao još dvoje informatora. To su neki Slovak, ljevičar i obožavatelj druga Tita, kojega doduše plaća, i mlada Hrvatica, koju još obrađuje, zgodna žena bogatoga biznismena, ustaškoga simpatizera, koja ne traži novac. Zamislite drugovi, ona je u Jugoslaviji bila članica Partije. S njome se Predrag sastao u svome stanu. Ona je u strahu da je netko od poznatih ne vidi s njime i oda je mužu.”

“Da Predrag možda nju ne...”, vragolasto namigne Uča, poput svakoga muškarca kad se uplete u opipljivu priču o tijesnim odnosima s ljepšim spolom.

“Među nama, i ja sam posumnjao da među njima ima nečega... Ali kad mi on nije ništa spomenuo, nisam ustrajavao da mi kaže: ima ili nema”, Đera se šeretski nasmijao: ”Iako mi je kao ambasadoru dužan prijaviti svaki kontakt sa strancima.”

“Zar baš svaki?”

“Svaki. Pa i onaj.”

Uča Krstić sačeka da se stiša žamor uzvitlan poslije spomena lijepe neznanke, ponovno vrati najozbiljniji izraz na lice i nastavi propitkivati Petrovića:

“Kakve su veze naše ambasade s argentinskim listovima i radijima?”

“I za njih je zadužen Predrag Grabovac, prije svega zato što je Hrvat i govori španjolski.” Ambasador Petrović skine sunčane naočale i nakon što je snažno huknuo u ljubičasta stakla, obriše ih žutom kožnom krpom koju je izvukao iz futrole, a potom ih lagano položi na uha i nos. Namjernom stankom želio je upozoriti na istinu koju će upravo izreći:

“Ali mada mi ovo nije ugodno priznati, ipak sam vam dužan reći da su u medijima ustaše daleko zastupljeniji. Agresivniji su od nas. Njihove veze s ministrima i ostalim najvećim autoritetima iz političkoga, gospodarskog, kulturnog, društvenog i sportskog života neusporedivo su jače od naših. Igraju na sigurnu protukomunističku kartu, a ona im otvara argentinska vrata.”

Đera je predosjetio da će ga Uča pitati nešto neuobičajeno. Bio je u pravu:

“Možeš li predvidjeti, Đero, u kakvome bi raspoloženju novine i radio u Argentini dočekali vijest o otmici ili ubojstvu Ante Pavelića?”

“Današnja Argentina izmijenila se, i to nabolje, prema nama. Omekšala je u usporedbi s tvrdokornom Argentinom iz doba vladavine Juana Perona, a osobito ozračja prije Evitine smrti. Sada, nakon Peronova pada, ubojstvo ili otmica Ante Pavelića bili bi samo ultra senzacija, kojoj bi se najviše razveselili novinari. Naravno da bi i za vrijeme Perona, a i danas svi, bez daljnjega, zaključili kako je to djelo Titove tajne policije. Ali dok bi ranije peronistička propaganda iz tisuću tenkova i topova napala komunističku Jugoslaviju zato što ubija ili otima svoje neprijatelje neovlašteno vršljajući slobodnom argentinskom državom, tvrdim da bi ova vojna hunta s osjetnim olakšanjem dočekala rastanak s Pavelićem.”

“Kako to objašnjavaš?” želio je saznati Krcun Penezić.

“Time što bi Argentina laganim kirurškim zahvatom, a bez trunčice svoga truda i zauzimanja, Pavelića skinula s vrata i prestala se gnjaviti i izmotavati pred nama i svijetom nakon naših sve češćih zahtjeva da nam ga izruči...”

“Misliš li da poslije akcije vojna hunta ne bi izazivala i potpirivala diplomatske skandale i zaoštrila odnose s nama?” dobacio je Ćeća Stefanović.

“Do diplomatskih skandala i poremećenih međudržavnih odnosa jamačno ne bi došlo. To mi je, istina u neslužbenome ćaskanju, potvrdio ambasador Ruis Moreno, najjači pravni ekspert u argentinskome Ministarstvu vanjskih poslova.”

Đera Petrović je osjetio da mu je glas, izmakavši kontroli, uzdrhtao pa je zato dva-tri puta glasno pročistio grlo kako bi ga smirio:

“Molim vas, drugovi, nemojte me proglasiti za defetista zato što ću biti prvi koji će na ovome sastanku pokušati pronaći odgovor i na manje dražesno pitanje. Ono glasi: a što ćemo ako nam atentat ili otmica ne uspije i atentator ili otmičar bude otkriven pa policija, bilo silom bilo milom, iznudi njegovo priznanje da smo ga mi unajmili? Mislim da bismo se trebali pripremiti i za takvu, najgoru mogućnost...”

Krcun Penezić je iskričavim pogledom križao ambasadora:

“A kakav je tvoj odgovor na tvoje pitanje, druže Đero?”

Đerin odgovor bio je unaprijed sastavljen:

Početkom ove godine, putem posrednika - a taj je, i to znajte, porijeklom istarski Hrvat, Jose DiFranceschi, dugogodišnji predsjednik Društva Jugoslavena u Argentini - ambasadi se ponudio neki Crnogorac, emigrant, četničke prošlosti, Blagoje Jovović. Poručio je da bi bez novca, jedino uz našu pomoć u oružju, ubio Pavelića iz uzvišenih osvetničkih razloga. Zato što poglavnika smatra najvećim zlotvorom srpskoga naroda. Rekao sam DiFranceschiju da tome Jovoviću obzirno prenese neka se malo strpi dok se ne izjasnimo...”

“Jesi li se izjasnio?”

“Naravno da nisam!”

“Zašto nisi?” zanimalo je Krcuna.

“Ovo što ću vam sada reći, drugovi, shvatite uvjetno. I isključivo kao moje osobno, još nedovoljno sazrelo razmišljanje. A smatram da nisam od fele ljudi koje kad pitaju: Je li gore neznanje ili nezainteresiranost? - odgovore: Ne znam i ne zanima me! - Prema tome, kad bih ja birao otmičara ili atentatora, nipošto ne bih bio za to da taj odabranik bude Jovović ili ma koji Srbin ili Crnogorac, nego bih se najprije odlučio za Hrvata i, k tome, osobi sklonoj komunistima...”

Zašto baš Hrvata, a ne Crnogorca?” nesusretljivo se uzvrpoljio Crnogorac Jovo Kapičić.

“Stoga što je to operacija najvišega rizika, s čime smo, vjerujem, svi suglasni. I što bi, u slučaju neuspjeha i otkrivanja identiteta budućega otmičara ili atentatora - ali naglašavam: Hrvata i pristašu komunista - pritisak na Jugoslaviju bio manje težak, a čin pokušaja otmice ili atentata na Pavelića najbezbolnije pospremljen u povijest.”

“Ne razumijem što time želiš reći, druže Đero?” pobunio se Stanimir Dinčić.

“Da me tema koju sam načeo” nastavio je Petrović. “Neodoljivo odvlači na ubojstvo Lava Trockoga, kolovoza 1940. u Coyocanu, selu pored Ciudad Mexica. Trockoga je, to znate, po Staljinovu nalogu ubio Španjolac Jaime Ramon Mercader. No kako je Mercader bio fanatični komunist, u svijetu je glatko prošla varijanta koja ga je branila i dijelom obranila. I spasila mu glavu. Stoga što nije bio profesionalni ubojica - nego je svoju žrtvu raskolio planinarskim pijukom iz idealističkih ideoloških pobuda - nisu ga osudili na smrt, kako se predviđalo, nego na kaznu od dvadeset godina zatvora, koju Mercader, eno i danas, još izdržava negdje u Meksiku...”

“Đerino razmišljanje zavređuje pozornost!” upao je Anton Kolendić.

“Nije loše, nije loše”, poslije kraćega dumanja priklonio mu se Penezić i pitao: “Imaš li, Đero, nekoga Hrvata, s kojim bi dogovor o tome bio moguć? Mada mi je, najiskrenije, teško povjerovati da bi se među Hrvatima u Argentini našao i neki komunist, stručnjak za brzo ubijanje koji bi se prihvatio ovakvoga opasnog zadatka.”

Do sada nisam razgovarao ni s jednom osobom takva profila. Upoznao sam ih, doduše, nekolicinu, koji su projugoslavenski i protitovski opredijeljeni, ali oni nisu komunisti, nego isluženi prijeratni građanski političari. I prestari su za rizične pothvate. Složite li se, o tome ću izmijeniti misli s Grabovcem. Možda se među njegovim jezicima u ustaškim redovima i nađe neki dasa sigurne ruke, jakih živaca i hladne glave, koga bismo visoko stimulirali i još mu omogućili da se najprije negdje skloni i onda se vrati u zemlju nakon što se bura stiša. Netko tko bi ono učinio za novac, ali i za doživotno osiguranu budućnost. Koji bi, ako mu se ne posreći da uspije, argentinskoj policiji i sudu čvrsto izjavio da je krenuo smaknuti Pavelića iz patriotizma. Dakle, nipošto ne u dogovoru s jugoslavenskom tajnom policijom i ne za novac. Ipak, ovo je samo moje nagađanje, drugovi. No valja nam pokušati...”

Ćeća Stefanović ga prekine:

“Do odlaska Boška Vidakovića u Buenos Aires ostaje nam dosta vremena da sabrano sredimo sve zamisli. Tvoje rasuđivanje, Đero, nije za odbacivanje, štoviše, genijalno je. Predlažem zato, dok Boško ne dođe tamo, u međuvremenu ispitaj druga Predraga Grabovca: postoje li izgledi da snajperista ili otmičara ne šaljemo odavde? To jest, može li ga on pronaći među Hrvatima u Argentini...”

“Čim se vratim u Buenos Aires, razgovarat ću s Predragom”, obećao je Đera.

Od šestorice okupljenih u Krcunovu kabinetu, jedino Uča Krstić nije bio za prijedlog ambasadora Đere Petrovića kako je najidealnije rješenje da Hrvat otme ili ubije Pavelića. Ipak, sačuvao se od glasnoga očitovanja da je protivan.

Nikada dosad Uča nije zažalio zato što se nije rodio kao Hrvat. Večeras jest. Opsjedala ga je i izjedala luda i slatka požuda da poslije generala Draže Mihailović on bude taj koji će uloviti i poglavnika Antu Pavelića.

I proslaviti se kao najlegendarniji srpski i jugoslavenski policajac.

Ali od danas će sanjani drugi pobjednički lovorov vijenac biti samo nedosanjana želja pusta.

Na pozornici, dotle punoj glumaca, Uča je odjednom ostao sam.

* * *

Zagreb, ponedjeljak, 10. prosinca 1956.

Dan prije polijetanja za Buenos Aires, Đuro Milić je po suhoburici svratio u brijačku zadrugu Bratstvo, u dvorištu Felbingerove zgrade, na Trgu Republike 15, da mu njegov stalni brijač Štuka podštuca brkove i bradu. Iako je na zidu visio vidljivi natpis: Ne primamo napojnicu koja je nedostojna radnika, neopazice mu je u duboki džep bijele kute ubacio papirnatu novčanicu od dvadeset dinara. Brzim pogledom i kratkim trzajem glave Štuka je zavjerenički bez riječi zahvalio na izdašnoj nagradi, uslužno mu pridržao teški plavi pukovnički šinjel i dohvativši ga prisno ispod lakta ispratio do izlaza. Onda se osvrnuo i uvjerivši se da su dovoljno odmakli, toliko da ga ne mogu čuti ni s dva metra udaljenosti, uz zadovoljni fakinski osmijeh, tiho rekne:

“Nemojte me krivo razumjeti, gospon Šiljo, ali sada ste mi, s ovako upicanjenom bradicom i brcima, pljunuti Ante Pavelić... Mislim, kao s one slike u prošlome Vjesniku u srijedu, kužite, kad se prerušen i s krivotvorenom putnicom u brodu prošvercao u Argentinu... Ma bili biste isti poglavnik da još stavite naočale...”

Šiljo se naglo usprednuo. Kosti su mu ustreptale, želudac se stisnuo poput zelene fige, a čelo orosilo.