Da svatko prisluškuje svakog, uopće nema dileme, ali da te ulove ovako naivno, gotovo dječje, to je naprosto glupo - prokomentirao je general Mate Laušić snimku slovenskog suca i službenice MVP-a s kojom je počeo skandal s Arbitražnim sudom za problem Piranskog zaljeva.
Sada već bivši slovenski sudac Arbitražnog suda u Haagu Jernej Sokolec očito je dulje vrijeme bio u vidokrugu obavještajnih zajednica, a profesor Vlatko Cvrtila sumnja da su ga snimali hrvatski obavještajci.
“Prije bih rekao da su to bili Amerikanci ili Britanci.”
Sokolec i Simona Drenik učinili su katastrofalnu pogrešku što su povjerljive razgovore vodili mobitelom, bez obzira jesu li bili kriptirani ili obični, kakve mogu prisluškivati i amateri.
“Trebali su se naći na nekom pustom mjestu, u parku ili šumi, na mjestima gdje nema mnogo ljudi, i tamo bi bili sigurniji. Iako ne posve sigurni”, kažu hrvatski stručnjaci za sigurnost.
“Sve što leti da se i uloviti”, tvrde, dok Laušić, čovjek koji je osiguravao Josipa Broza i Franju Tuđmana, otkriva da su najmanje oprezni političari, ljudi iz akademske zajednice, pravnog sustava i novinari.
“Za razliku od poslovnih ljudi, pogotovo iz većih kompanija, koji striktno poštuju procedure i znaju kako se koristi mobitel ili laptop. Najpovjerljiviji poslovni razgovori vode se na mjestima gdje je teško prisluškivati, a nikada mobitelom.”
Nema tome davno kako je Laušić pronašao na Jakuševcu brojne top-tajne dokumente koji su iz Ministarstva obrane završili na smeću.
“Nemojte imati iluziju, ni mi u Hrvatskoj nismo imuni na aljkavost kad je riječ o sigurnosnoj kulturi. Ali, to pouzdano tvrdim, u poslovnom svijetu ona je kod nas na izuzetno visokoj razini.”
Što je to krenulo po zlu za slovenskog suca i službenicu Ministarstva vanjskih poslova Simonu Drenik? Očito, krajnja aljkavost i potpuna naivnost, koja ih je skupo stajala. Bruxelleske institucije prepletene su mrežom obavještajaca koji striktno prate sve što se događa, pa su Slovenci lako mogli pretpostaviti da će i njih netko snimati. Pitanje je samo jesu li im i državne institucije dale prave savjete ili su naprosto obavještajci koji su snimili razgovore i prikupili razne podatke bili lukaviji i spretniji. Ako je suditi po raspravama koje se sada vode u Sloveniji o neefikasnosti njihove tajne službe, moguće je da su Sokolec i Drenik bili prepušteni sami sebi, što se pokazalo katastrofalno krivim potezom, koji će pokrenuti lavinu reakcija i dovesti do hrvatskog odustajanja od arbitraže.
Hrvatski stručnjaci za sigurnost, ali i obavještajci s kojima smo razgovarali tvrde da je u slučaju slovenskog suca i službenice u MVP-u učinjeno niz propusta, ne samo to što su povjerljive razgovore vodili preko mobitela. Na pitanje je li naš sudac imao upute kako se treba ponašati u sigurnosnom smislu, svi s kojima smo razgovarali kategorički su rekli “da”.
“Uvjereni smo u to.”
Laušić mi pokazuje mobitel na kojem sam snimao razgovor i objašnjava da svaka riječ, kada bi nekome to bilo zanimljivo, može doći do obavještajaca.
“Pa da ga i ugasite i držite u džepu, ista je stvar. Tehnika je otišla tako daleko da i mi koji smo u struci ostanemo fascinirani kada sve to vidimo.”
Ni kriptirani telefoni, kakve najčešće koriste političari, nisu posve sigurni. Sve ovisi, kaže Laušić, o tome koliko ste zanimljiva meta.
Dakle, slovenski duo onda i nije imao nekih velikih mogućnosti izbjeći blamažu? Laušić potvrđuje i kaže da je u svemu najvažnija sigurnosna kultura.
“Potpune zaštite nema, ali se mnogo toga može izbjeći. Najsigurnija je, recimo u Zagrebu, šetnja neobilježenim stazama u Maksimiru. A da samo znate koliko se tamo povjerljivih razgovora vodi...”
Protuprislušni pregledi
Slovenci su, tvrdi, sve to mogli izbjeći da su se držali jednostavog pravila prema kojem treba voditi računa što se govori, pred kim, kada i gdje. Objašnjava mi kako je u poslovnom svijetu u Hrvatskoj uobičajeno da šefovi kompanija šeću po skrivenim mjestima i tamo razgovaraju ili da se prije važnih sastanaka sve upozori da moraju ostaviti mobitele izvan konferencijske sobe. Kaže im se i da je u susjednoj prostoriji tim koji se brine za to da se izbjegne prisluškivanje i prati je li u sobi netko tko snima sastanak.
“Sve to puno košta, ali velike kompanije su spremne platiti. Isto tako, posve je uobičajeno da se s vremena na vrijeme rade protuprislušni pregledi radnih prostorija. Dolaze gospoda sa svojim koferima, nekoliko sati provedu u pregledu, sve istraže i podnesu izvješće.”
Ima i primjera kako kontrola upadne u prostorije visokorangiranih šefova u privatnim kompanijama, pregleda što se nalazi u košu, ali i kako se koristi kompjutor ili mobitel. Ako se nađu propusti, obavezna je novčana kazna. Postoji i jasna procedura kako se ponašati s laptopom kada ga se unosi u automobil.
“Nikako ga se ne smije samo ostaviti na stražnjem sjedalu, nego mora biti u prtljažniku i vezan sigurnosnim kabelom za podnicu. U slučaju nasilnog kidanja ili rezanja, šalje alarm i tako se sprečava da povjerljivi podaci dođu krivima u ruke.”
Ali, nije problem samo u komunikaciji mobitelom, mnogi su neoprezni i u rukovanju dokumentima i raznim papirima. Bacaju ih na smeće, obično samo potrgane, pa je lako glumiti sakupljača boca i doći do povjerljivih podataka. Da se ne bi sada samo okrivljivalo da su bili neoprezni, Laušić kaže da je i u Hrvatskoj mnogo primjera koji pokazuju nemarnost u čuvanju tajni. Prije nekoliko godina proveo je nadzor nad jednim kontejnerom koji je iz Ministarstva obrane završio na Jakuševcu, a smeće je dovezeno kamionom Čistoće.
Tajne na Jakuševcu
“Pet je puta pronađen materijal kojim se moglo napuniti pola sobe dokumentima koji imaju status državne ili vojne tajne iako postoji stroga zakonska regulativa što se u tim slučajevima radi. Na kraju su optužene tajnice za aljkavost, a siguran sam da sličnih primjera još ima. Volio bih da me se demantira”, govori Laušić.
General objašnjava da sigurnosno-obavještajni sustavi u svim zemljama djeluju gotovo isto, prikupljanjem podataka koji su javno dostupni od vlastitih informatora, ali i dolaženjem do tajnih podataka svim mogućim sredstvima.
“Uvijek postoji zainteresiranost za drugu stranu, bez obzira na odnose zemalja. Sjetite se samo kako su Amerikanci prisluškivali Angelu Merkel iako je Washington s Berlinom imao izuzetno harmonične odnose.”
Laušić se sjeća i Tuđmanova doba, kada je stvarana nova obavještajna zajednica, a korišteni su i ljudi iz bivšeg sustava.
“Ne treba se čuditi što je predsjednik Tuđman zadržao Perkovića i Mustača. To je zanat i trebalo je obučiti druge ljude tom zanatu. Kada sam kao kriminalist sedamdesetih godina počeo raditi u Đorđićevoj ulici, u Sekretarijatu javne sigurnosti grada Zagreba, sjećam se da je sa mnom radilo desetak kolega koji su bili kriminalisti i isljednici u vrijeme NDH. Bili smo u istim sobama i mi smo od njih učili zanat - kako hvatati provalnike, razbojnike, ubojice.”
Kristalno čista snimka
Zanat je i kod obavještajaca ostao isti, samo iz godine u godinu napreduje tehnologija. Mnogima je još u sjećanju snimka koju su napravili obavještajci bivše JNA s generalom Martinom Špegeljom u glavnoj ulozi. Upravo zbog tehničke nekvalitete mnogi su mislili da je riječ o montiranoj snimci, ali general Laušić potvrđuje da je ona autentična.
“Bilo je sumnji da se radi o namještaljci i zbog toga jer je ‘kasnio’ ton, a razlog je bio to što je kamera koja je snimala Špegelja u televiziji bila u regalu, a mikrofon ispod stola.” Danas, u tehničkom smislu, više nema prepreka, a to potvrđuje i kvaliteta snimke razgovora slovenskog suca i službenice MVP-a, koja je kristalno čista i čuje se i razumije svaka riječ.
“Svaka država na vlastitom teritoriju ima mogućnost prisluškivanja i kontrolu elektronskih komunikacija. Nemaju sve zemlje tu mogućnost u drugim državama, za razliku od Amerike, koja može prisluškivati, prikupljati i čuvati informacije bilo gdje u svijetu”, kaže dr. Vlatko Cvrtila, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka na području sigurnosti.
Cvrtila smatra da Hrvatska nema takve kapacitete pa je teško pretpostaviti da su njeni obavještajci snimili Slovence. Profesor tvrdi da Hrvatska u ovom času nema tehničkih kapaciteta da provodi kontrolu elektronskih komunikacija na daljinu.
“To ne znači da Hrvatska ne koristi klasične oblike špijunaže, kao što ih koriste i sve druge države, pomoću klasičnih špijuna ili da se određene prostorije stave pod nadzor i prisluškuju.”
Za sve te špijunske akcije potrebna je skupa i zahtjevna tehnologija koja nije na slobodnom tržištu. Njezinu prodaju kontrolira uglavnom SAD i za nju se mora dobiti odobrenje State Departmenta.
“Tvrtke koje u Americi proizvode takvu tehnologiju imaju obavezu izvijestiti nadležne službe o kupcima i često se dogodi da dobiju i zabranu prodaje”, kaže dr. Cvrtila i dodaje da je teško zamisliti da dio te visoke tehnologije može doći u ruke američkih partnera, pa tako i Hrvatske.
“To znači da nam je snimka najvjerojatnije ustupljena od nekog drugog?” pitam dr. Cvrtilu, koji kaže da nije posve jasno ni gdje je to snimljeno, na otvorenom prostoru ili u zatvorenom, pa je teško donositi zaključke. “Ali teško je pretpostaviti da bi hrvatski obavještajci prisluškivali i snimali razgovore na teritoriju neke druge države.”
Slovenske makinacije
Ako se sada uzme u obzir gotovo otvorena podrška Amerikanaca hrvatskom stavu da napusti arbitražu, nije isključeno da su upravo oni sve to pokrenuli kad su doznali za makinacije slovenske strane. Za Ameriku, koja se svim silama zauzimala da se dođe do rješenja graničnog spora Hrvatske i Slovenije, bilo bi krajnje kompromitirajuće da je tolerirala neprihvaćeno ponašanje slovenskog arbitra nakon što su snimljeni njegovi povjerljivi razgovori i dogovori.
Dr. Vlatko Cvrtila govori da su danas države najviše usmjerene na zajedničko djelovanje u suočavanju s terorizmom i drugim prijetnjama, ali to ne znači da su partneri i prijatelji.
“Oni i dalje koriste svoje kapacitete za prikupljanje informacija kako bi spoznali procese prije nego što dođu do javnosti. Države nisu izgubile vlastite interese i u ime njih uvijek pravdaju svoja ponašanja i na sigurnosno-obavještajnom polju.”
”Je li naš sigurnosno-obavještajni sustav danas zadovoljavajući, više profesionalan nego prije?” pitam. Cvrtila odgovara da je značajan. Postoje i sve veći zahtjevi i sustav mora biti krajnje profesionalan da bi efikasno djelovao.
“Nažalost, ima još nekih ostataka politizacije iz devedesetih, ali to je znatno smanjeno.”
Zanimalo me i koliko su veleposlanstva mjesta iz kojih se organizira obavještajni rad, a dr. Cvrila kaže da se to zadržalo sve do danas.
“Pogotovo kod velikih država, pa u njihovim veleposlanstvima diljem svijeta postoje ljudi koji se bave prikupljanjem podataka, a nisu registrirani kao pripadnici obavještajnih službi. Realno mi je i da Amerikanci u svojem veleposlanstvu u Zagrebu imaju cijeli sustav koji kontrolira regiju jer ne bi gradili takvu zgradu da nije tako.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....