TKO JE POSLAO UBOJICE ĐUREKOVIĆA? Ekspertno mišljenje

Pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu, kojim predsjeda sudac Manfred Dauster, traje “hrvatsko suđenje stoljeća u tuđini”.

Pred njemačkim sudom pojavili su se nekadašnji “prvaci” jugoslavenske/hrvatske tajne službe SDS, poznatije po starom nazivu Udba (Uprava državne bezbednosti), Josip Perković i Zdravko Mustač. Njima dvojici, koji su nakon raspada Jugoslavije ustrojavali i radili u hrvatskim obavještajnim službama, sudi se zbog suučesništva, odnosno organiziranja i naručivanja ubojstva jednog od najpoznatijih hrvatskih prebjega iz vremena komunizma, Stjepana Đurekovića. Misterij oko razlog bijega tog nekadašnjeg partizana, ratnog člana SKJ i jednog od direktora Ine te pogotovo njegova ubojstva u maloj emigrantskoj tiskari u Wolfratshausenu ostaje i danas predmet nagađanja.

Ključni svjedok

No, suđenje je počelo s još jednom kontroverznom osobom: osuđenim Udbinim likvidatorom Vinkom Sindičićem koji bi u sporu - barem kako se sada čini - trebao biti ključni svjedok njemačkog tužiteljstva. Obrana Perkovića i Mustača sve je snage već usmjerila na diskreditaciju Vinka Sindičića, pokušavajući dokazati da je on lažni svjedok, da ga je instruirala njemačka tajna služba BND, odnosno da je na njezinu platnom popisu još od 1972. Sindičić je brutalni balkanski državni “killer” kodnih imena “Mišo” i “Pitagora”. Odležao je u britanskom zatvoru deset od dosuđenih 15 godina jer je svježeg škotskog jutra 20. listopada 1988., dan nakon utakmice Škotska - Jugoslavija na kojoj je navodno bio, pucao u tada poznatog hrvatskog političkog emigranta Nikolu Štedula. Iako je ispalio šest metaka, od kojih su dva pogodila Štedula u glavu, Štedul je preživio, a Sindičića je britanska policija zaskočila na londonskom aerodromu Heathrow kada je namjeravao pobjeći.

Odležao je do 1998. kada je izručen Hrvatskoj gdje mu se sudilo zbog ubojstva poznatog hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu 1978. godine. Sud ga je oslobodio, a mnogi ljudi iz bivših emigrantskih krugova govorili su da je to “lažno suđenje” jer Sindičić nije bio povezan s tim ubojstvom, a nije mu se sudilo, primjerice, za likvidaciju obitelji Ševo u Italiji 1972. godine (ubijeni su Stjepan Ševo, njegova žena i devetogodišnja kći) s kojim ga povezuje puno više indicija. Već tada se pričalo o moćnim zaštitnicima koji sjede negdje u potaji visokih državnih struktura. No, na prvom suđenju za Đurekovića u Njemačkoj Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor na osnovi svjedočenja nepouzdanog Vinka Sindičića koji je tada optužio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača kao nalogodavce i organizatore atentata. Doduše, kasnije je u jednom pismu odvjetniku Anti Nobilu sve porekao, ali njemačko pravosuđe i dalje ga tretira kao vjerodostojnog krunskog svjedoka.

Jutarnji je list u posjedu stručnog mišljenja poznatog hrvatskog povjesničara Hrvoja Klasića Tko su naručitelji i izvršitelji ubojstva Stjepana Đurekovića o iskazu Vinka Sindičića pred bavarskim Zemaljskim kriminalističkim uredom 1. siječnja 2008. te na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 1. veljače 2008., u postupku protiv Krunoslava Pratesa. Hrvoje Klasić je u Sindičićevu svjedočenju našao puno rupa, kontroverznih i nedosljednih izjava. Tu ekspertizu vjerojatno će na sudu koristiti i obrana Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Neočekivani bijeg

- Ja sam povjesničar, nisam istražitelj ni odvjetnik pa da procjenjujem njegove moralne i druge karakteristike, ali me zanima govori li on točno ili ne. Njegova svjedočenja su faktografski pogrešna - ističe Hrvoje Klasić.

Doduše, dok hrvatska javnost očekuje da se dozna istina o udbaškim likvidacijama u Njemačkoj te eventualno imena nekih udbaša i suradnika te zloglasne službe, koji se još skrivaju pod kamenom ili se nalaze u vrhu hrvatske vlasti od 1990., postoji i druga strana suđenja koja želi otkriti ne samo je li na djelu politički obračun (komunistička država se rješava aktivnog i neugodnog političkog emigranta), nego i krije li se iza svega velika kriminalna afera u Ini iz vremena Jugoslavije u koju su bili umiješani sinovi dvojice najviših državnih dužnosnika: Mišo Broz, Titov sin, te pogotovo Vanja Špiljak, sin najutjecajnijeg hrvatskog komunističkog dužnosnika nakon Titove smrti, Mike Špiljka.

Je li Đureković neočekivano pobjegao zbog toga jer je otkrio malverzacije “zlatne mladeži” u najjačoj jugoslavenskoj - ne samo hrvatskoj - naftnoj tvrtki ili pak zbog neslaganja s političkim režimom u tadašnjoj Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Klasić kaže kako je proučavajući slučaj Đureković došao do saznanja da se u kontekstu malverzacija u Ini, kojim se bavilo hrvatsko sudstvo u Jugoslaviji, Đurekovićevo ime nigdje ne spominje, ni kao osumnjičenika ni kao svjedoka.

- Osim toga, on je prvi put počeo govoriti o Ini tek godinu dana nakon bijega - rekao nam je Klasić.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista