STIH U REGIJI

TKO JE SVEN ADAM EWIN? Pjesnik skriven iza fotografije Walta Whitmana

Ovih dana u Zagrebu je živjela manifestacija “Stih u regiji”. Počela je u utorak, okruglim stolom u knjižnici “Milan Ogrizović”, straobalna naslova “Zašto poezija” i podnaslova “poezija u klopci kulturne politike”. Posrijedi je četvrto izdanje nekovrsne pjesničke revije što ove sezone ugošćuje četrdesetak pjesnika, kritičara i teoretičara. Svaki zbor pjesnika isti je: kazat će da su zapostavljeni i da nemaju novca. Tobože, za poeziju malo tko još mari… Ali nije baš tako. Veći je problem što je poezija kilava. Jer dobra poezija korozivna je ponajprije u svom vremenu, ona ne može proći nezapaženo. Osim u malim sredinama. Ovdje ponajprije zapaženost uživaju natprosječno preuzetni mediokriteti.

Pjesnici su među posljednjim fetišistima knjige. U većim europskim kulturama duga je tradicija štampanja umjetnički oblikovanih pjesničkih mapa, više artefakata nego knjiga. Mnogo žganaca pjesnik pozobati mora prije nego što shvati što od njegove robe zaslužuje da se tiska. Iznimka su, dakako, geniji, oni koji prozru životni ciklus čovjekov još kao tinejdžeri. U današnje vrijeme pjesničke zbirke trebale bi dakle biti delikatnije nego u dvadesetom stoljeću delikatne, s očitim integritetom, koliko otmjene toliko i suzdržane. U nas se pak tiska svašta. Dovoljno je biti uporan.

Čuvari i pronositelji

Prije svega, ne razumijem čemu tolika jagma za knjižarskim izlozima, u njima domaća poezija anonimnih ili manje anonimnih autora ionako osvanuti neće, a postoji internet. Objavite li koju zbilja dorečenu pjesmu gotovo bilo gdje na mreži, ona će naći svoje čuvare i prenositelje. Prenijet će je na blogove ili portale specijalizirane za poeziju, na svoje osobne profile, putevi njezini čudesno su novi i čudesno jaki. Ali nije internet jamac širenja kvalitete. I on je samo alat, dostupan svima. Ali bar ne troši papir.

Hrvatsku poeziju na internetu čitam relativno često, nađe se pokoja lijepa pojedinačna stvar, kao na malenom sajmu antikviteta. Većina je nepotrebna papiru. No eto i najslabija poezija ostavlja na ekranu gotovo dostojanstven dojam. Ukratko, papir ne trpi svašta a ekran prihvaća sve.

S vremena na vrijeme pojavi se kakva mlada nada u međumrežju, zatim splasne, razrijedi se pišući, rekao bih. Posljednji u nizu je nekakav Sven Adam Ewin. Ne bih zapazio njegov rad e da me nisu upozorili na njega kao na osobito važnog. Čak su i neki ugledni pjesnici i profesori nasjeli na tu buku. Lani je osoba s tim pseudonimom dala intervju Slobodnoj Dalmaciji, uz prigodan izbor stihova. U drugom članku najavljuju ga kao nasljednika Ivana Gorana Kovačića, dvotjednik za kulturu Zarez objavljuje poetski ciklus, gdje se pjesnik obraća Rimbaudu. Pseudonim sudjeluje na važnim natječajima, a objavio je, dakako pod pseudonimom, nedavno i prvu zbirku, “Zmijski car”, u nakladi Matice hrvatske. Još malo, pa će ga kandidirati za dopisnoga člana HAZU.

Nitko dakle ne zna tko je on, ni koliko godina ima, ali pred našim očima raste velika poezija iz pera samozatajna genija. Mislim da je posrijedi značajan kulturni događaj. Nikad se prije neki pjesnik nije nametnuo užoj i široj javnosti nadirući s mreže. Dakako, i on je fetišist knjige, što i jest problem. Jer ova što ju je objavio trebala je biti mnogo, mnogo tanja.

Zapostavljeni pjesnici

Naravno da su, primjerice u nas, pjesnici eto zapostavljeni, kad se ovakvi naivni stihovi na toj našoj nesretnoj sceni proglašavaju genijalnim:

Kod servisa drugog izdali me nervi:

Igrao sam aut. Mjesec je na servi.

Maznut će mu to Vjekoslava Huljić za novi hit bilo kojeg brkatog dalmatinskog pop-pjevača.

Ili:

Kaže li ugriz da nije zlatnik!

Da nije pjesnik - nego patnik.

Refren pogodan za tamburaše, najbolje za Zlatne dukate, u nedostatku bolje ideje za hit. Iz daljine se nazire da pjesnik Sven oponaša Ujevića, i neprestano on tako nekoga oponaša, od Cesarića do nesretnog Bukowskog, i ljuti se nešto na svijet grandioznim tonom, i svaki put kad sebe spomene, napiše “ja”. Ja ovo, ja ono, omiljene su mu konstrukcije. Često koristi riječcu plus u službi vezničkoj. Već ovoliko karakteristika dovoljno mi je shvatim tko se krije iza pseudonima. Plus, što bi rekao Sven, pseudonim sam. Isti je nadobudan, megalomanski, kao da sugerira: vidite ja sam jedan urban tip, Sven, sin prvih ljudi na zemlji, svojevrsni pjesnički Isus. Kajgod.

Kvarenje jezika

Dakle, učestala poraba riječce “plus” i osobne zamjenice zamjenice “ja” upućuje na kvarenje jezika engleskim, karakterističnom za mlađe osobe. Emfatičan lirski subjekt zamišljen u tobože herojskim situacijama odaje mladića, ne starijeg od 25 godina i ne zrelijeg od dvadesetogodišnjaka.

Izbor motiva, neprobavljena lektira i svojevrstan izvještačen purgerski ton, nepogrešivo upućuju na bivšeg ili sadašnjeg studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Neusklađenost svoje emocionalne i biološke dobi lirski subjekt manifestira starmalošću. Nju odaje, primjerice, pjesma u kojoj se tobože odriče, kako piše, Fejsa iliti Facebooka. Naime, objavio je nekakvu rimovanu gnjavažu o glinenim glubovima koju mu je “lajkao” jedino nekakav trgovac lovačkim puškama. A tko bi još i što nedostaje trgovcu? Neka mu bude zahvalan jer trebaš biti u najmanju ruku trgovac oružjem da te privuku sljedeći stihovi:

Kad dosjeti se jadu i dođe k meni amo, Pušku mu neću dati. Ali, uz malo sreće, On nabavit će novu, no pitanje je samo: Hoće li biti ikog… u nebo da uzlijeće?

A da je posrijedi post pubertetlija odaju i ove prijesne banalnosti:

Noćas u krevetu vrtim

u glavi neke slike kad

mi iznenada padne na

pamet jebeno dobar stih za novu pjesmu plus još jedan pa još…

Kakav nadobudan raspored stihova a koji ne sadrži nego ispresijecanu prozu. Guranje slova u drugi stih ovdje je ravno Sizifovu guranju kamena: ovako nikad polučiti neće rezultat.

Zagonetni dječak

A neće ga polučiti ni to što se naš zagonetni dječak predstavlja na internetu fotografijom Walta Whitmana. Dakako, možda sam posve u krivu, možda je citirane i ine stihove ispisao kakav posijedjeli djevac koji obožava Whitmana.

Ukratko, pseudonim je našem pjesniku prijeko potreban. Jer, ruku na srce, dok piše kako piše, ne samo da je svejedno tko je on nego je i bolje da se to ne zna. A svejedno je eto i zato što se ionako sam predstavio. Pisati genijalne stihove može dakle tinejdžer Rimbaud (pa čak i tinejdžer Krleža), i još masa genijalnih tinejdžera. Iz takvih stihova ne možeš za tri sekunde iščitati autorovu dob.

Iz ovih čitaš pak, kao liječnik laboratorijske nalaze, da su djelo nadobudne mlade osobe, kojoj bi sada bilo potrebnije da se druži s ljudima nego s knjigama. Prvi dakle sljedeći cilj: mora se lišiti snishodljive manire površnog obožavanja neprobavljene lektire. Zatim isključiti izvještačen ton mladosti, uzeti rječnike u ruke, putovati, makar Zagrebom, naučiti slušati, spaliti sve što je napisao.

Tada bi, eventualno, mogao početi razmišljati o drugoj knjizi. Pseudonim pak neka zadrži do daljnjega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 16:54