ZAGREB - Sjedam na pustu terasu lokalne birtije Feeling. Nisam ni sam siguran što radim ovdje. Bilo mi je usput pa rek’o da svratim i pogledam što se tu događa.
Jedva da sam izustio narudžbu, a onda ispaljuje: “A vi niste odavde, jel’ tako? Ne poznam vas. Mora da ste novinar. Jeste li? Došli ste tražiti našega varana?” Pitanja se redaju tako brzo da ni ne stignem odgovoriti. Ne, nisam odavde. Da, novinar sam. I da, došao sam tražiti varana. Komodo zmaja. Nalazim se u Kominu, trenutno najpoznatijem hrvatskom selu.
“E, ispričat ću vam ja sve što vas zanima. Puno se toga dešavalo ovdje zadnjih par dana”, hvali se konobarica. E pa super, ako toliko žele pričati, da čujemo što imaju reći. I odmah prvi šok od konobarice. “Ali odmah da vam kažem. Ne radi se ovdje ni o kakvom varanu. To vam je krokodlak!” Kako, molim? “Da, da. Krokodlak. To je ta naša beštija.” Čekajte, nemojte se šaliti sa mnom. Zvuči mi kao kombinacija krokodila i vukodlaka. “Ae, to vam je to. U ovom našem kraju stari ljudi za sve beštije kažu da su vukodlaci. A ovaj izgleda kao krokodil, pa ga zovemo krokodlak.”
Ukleto selo
Dobro, vidim odmah da će ovo biti avantura. Poziva me da uđem u kafić, tamo će mi ljudi sve ispričati. Malo mi je to sumnjivo jer ulazimo u potpuno praznu kavanu. Tek iza stupa primijetim dvojicu naslonjenih na šank. Sjedam na fotelje iza njih. Valjda će i oni biti podjednako otvoreni za razgovor. I bome su bili. Njihovo prvo pitanje, a i doslovno svake mušterije koja je ušla u birtiju je: “A jesi i ti došao tražiti varana?”
Svaka nova njuška koja se pojavi njima je zanimljiva. Poslije će mi reći da u Kominu živi 1300 ljudi. Magistrala prolazi pokraj sela. Treba sići s nje i voziti još pet-šest kilometara da bi se stiglo do Komina. Malo koji turist ovdje zaluta, a još ih manje dođe s namjerom. U kafiću pričam s Morisom, vlasnikom jedinog kitesurf kluba na ušću Neretve u more, upravo o toj problematici.
“Ma ovdje ti ljudi žive uglavnom od poljoprivrede. Ali di će hiljadu ljudi na ova polja. Tu ima mjesta za par sto ljudi. Ali šta ćeš, nema drugog. Evo, ja sam počeo s turizmom. Ali ne možeš turiste dovest. Nemaju gdje spavati. Nemaju što jest.”
I malo se stvari događa u Kominu. Svi se znaju, svi su si već dosadni. Nemaju kuda pobjeći jedni od drugih. S jedne strane rijeka i cesta uz nju. Kuće su nagurane na uski prolaz između ceste i planina povrh sela.
Ovdje se djeca igraju na cesti i susjedi ćakulaju. Cijeli život sela odvija se na ovom malom komadu asfalta između rijeke i dvorišta. Auti su parkirani u trakama jer znaju da ovdje neće proći pauk. Ako se pojavi, nema zašto dizati aute jer rijetko kad netko prođe.
Kojih desetak kilometara od Komina je Rogotin. Ovo zeru veće selo djeluje mnogo optimističnije. Magistrala prolazi gotovo kroz samo središte. No to se samo čini. “Ovo je ukleto selo”, kaže mi konobar. Nismo se ni pozdravili, a on već govori o ukletosti. A kako i ne bi jer i Rogotin se posljednjih tjedana provlačio kroz novine. Završili su na naslovnici 24 sata s naslovom koji ponavlja cijelo selo - mi smo ukleti.
Selo uz cestu
Seljani, koji su podjednako razgovorljivi kao i u Kominu, kunu mi se da je sve počelo krajem Prvog svjetskog rata. Navodno je u selu trudnicu pregazio vlak. Otada u selu umiru ljudi. Da, ni mene nije šokirala činjenica da ljudi u selu umiru. Umiru i u drugim gradovima. No stanovnici se kunu da su česte bizarne smrti i tragične nesreće.
Kako je moguće da ta dva sela, toliko blizu jedno drugome, u tako kratkome roku završe u svim novinama i dnevnicima u zemlji? Javio se nedavno čovjek iz Komina koji je rekao da je upravo on izmislio varana. Poslije mi kažu ljudi u kafiću da ga je izmislio da ne bi Rogotin pobrao svu slavu. Htjeli su i oni malo u medije. “Možda je izmislio”, priča mi lokalac u kafiću. “Ali jesi čuo što je bilo? Pred trgovinom je davao izjavu za RTL. I kaže u kameru da je sve izmislio, baš u trenutku kada iz trgovine izlazi žena koja je vidjela varana. Ajme kako ga je napala.”
U Kominu sam tek kojih sat vremena i vidio sam sve što se ima vidjeti. Ovdje nema ničega osim kuća. Povrh kuća je groblje i crkva. U mjestu jedna otvorena birtija, jedna zatvorena i omanja trgovinica. Vidim imaju i poštu, ali koliko zabave ona može pružiti. U kafiću su dva televizora. Jedan, koliko sam shvatio, služi isključivo da bi pratili rezultate kladionice na teletekstu, a drugi je očito seoski bicikl.
Svaka osoba koja uđe promijeni program. Čemu kladionice na teletekstu u ovako malom selu? Pa nije valjda moguće da se imaju gdje kladiti. O bome imaju. Birtija je opremljena sva dva automata za live klađenje. Novine, klađenje i televizija. To su glavne zanimacije posjetitelja kafića Feeling. Ali kada se priča o varanu, nema ničeg važnijeg.
To mi kaže i Moris. “Ma ajde, ovo je nama zabava. Malo se šalimo.” Prihvaća mogućnost da je netko vidio nešto. Ali otkud baš varana? Vjerojatno je to bio neki veliki gušter. Ili zmija. “Ovdje ima hrpa zmija”, ubacuje se sumještanin. Prije 10-15 godina ovdje su se pojavila dva pitona. Bila je neka čudna i topla zima pa su preživjeli. Valjda su bili nečiji kućni ljubimci pa ih nije mogao više držati. A drže li ljudi u kraju čudne kućne ljubimce? “Mali, ovdje su ljubimci oni koje ćeš poslije moći pojesti.”
Eto malo zabave
Svi pričaju u isti glas. Svatko mi pokušava uvaliti neku priču o varanu. A ja nekako najviše slušam Morisa. Jedini mi se čini da me ne zafrkava previše. “Gledaj, reka sam ti. Šta ćemo mi ovdje cijele godine? Netko je vidio guštera i priča je krenula. Dajte nam ovo malo zabave i svi smo sretni. Evo, recimo, u subotu imamo Varanus Kominus party. Idemo svi na brod, najbolji house DJ-i iz kraja i rasturit ćemo se.
Radit ćemo i nogometni klub. Sada imamo NK Gusar, a osnivamo i NK Varan pa ćemo imati seoske derbije. Eh, da smo samo mi Amerikanci. Napravili bismo pravi biznis od ovog. Štampali bismo majice, ljudi bi dolazili na čeke tražiti varana, kao onog na Loch Nessu. Di je to ono. U Škotskoj?” Da, u Škotskoj je.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTRANJEG
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....