Tomaž Pandur: 'Nisam skup. Skupe su moje ideje, ali za njih ovdje ne mogu dobiti realnu cijenu'

Tomaža Pandura španjolski kazališni kritičari zovu “Uno de los mas grandes directores de nuestro tiempo”. Laskava titula. Pandur sad živi i radi u Madridu, a istovremeno u još nekoliko europskih gradova, među kojima je i Zagreb. U Hrvatskom narodnom kazalištu, nakon prošlogodišnje dubrovačke “Medeje” priprema “Michelangela” po motivima Krležina “Michelangela Buonarrotija”. Usput je, prije dva dana, u zagrebačkoj galeriji Lauba otvorio izložbu slika. Redatelj Pandur postavlja u teatru djela klasičnih autora u novom, blistavom ruhu. Za to dobiva mnoštvo nagrada, koje vrlo rado prima jer su potvrda i poticaj novom radu. Kažu da je skup, on tvrdi da nije. Talentiran je i iznimno vrijedan. Workaholic.

Teatar je resničnost, stvarnost ili je - čudo?

- Teatar je čudo. Čarolija. To je najmanje resničnost.

Gdje je vaš dom?

- Tamo gdje se “uselim” sa svojim kreativnim procesom - to je moj teatar, moj dom. Sada je to Zagreb. Zanimljivo je neprestano biti na putu. To osvježava i dušu i tijelo. Putovanja i nove predstave - to je moj život. Ja vrijeme mjerim i označavam predstavama, a ne mjesecima i godinama: prije “Hamleta”, poslije “Medeje”, za vrijeme “Rata i mira”. Tamo gdje radim, gdje ostavljam tragove, to je dom. Tako ide moje vrijeme.

Ne zaustavlja se?

- Nikad se ne zaustavlja. Zovu me, spremim kofere i putujem.

Slovenac ste, ali vaša kazališna domovina je Europa?

- Da. Prihvatili su me. Živim već sedmu godinu u Madridu, tamo mi je baza. U Barrio de las Letras, u središtu grada. Tamo je živio Lope de Vega, tamo je tiskan prvi Don Quijote, tamo je kultura.

Madrid je zanimljiv.

- Strašno je zanimljiv, fantastično lijep, ima puno neba iznad Madrida. Ali, ima on i svoju “tamnu stranu”...

Tamnu stranu?

- Da, to je jedina metropola koja ima spomenik “Palom anđelu”.

Najpoznatiji pali anđeo je - Sotona.

- Da, Sotona. U Madridu je spomenik “El Angel Caído” uz fontanu u parku Buen Retiro. Predstavlja Lucifera. To je jedni spomenik Đavlu u cijelom svijetu.

Zašto je tamo?

- Ne znam. Ali tamo je. Zanimljivo, ne?

Prije deset dana imali ste u Ljubljani jedan novi trujumf. Ne kazališni.

- Mislite na koncert Severine?

Da. Čujem da su bile ovacije.

- To je moj novi izazov. To mi je, na početku, izgledalo kao luđački izlet u nešto nepoznato, u nešto izvan svih konotacija.

Tko je koga izabrao? Vi Severinu ili Severina vas?

- Severina je izabrala mene. Mi se već dugo poznajemo, prijatelji smo. Nekoliko puta mi je već rekla: ajmo, Ljube, nešto radit zajedno.

Ljube?

- Da, ona me zove Ljube. Haaahahaa...

Ljube dolazi od - ljubavi?

- Pa da. No, pristao sam. Napravio sam njenu predstavu/koncert u četiri čina. Šest mjeseci sam se time bavio, što je malo vremena. Uspjeli smo. Njena turneja “Dobro došao u klub” upravo traje. Sad se spremamo u Dubrovnik, krajem ovog mjeseca. Dan prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Koncert će biti na Stradunu.

Hoćete li se i dalje baviti režijom koncerata pop-zvijezda?

- Ne znam. To je bio unikatni izlet u mojoj karijeri. Moram reći da je to veliki umjetnički izazov. To je novi žanr koji spaja i mjuzikl i kabare i klasičan koncert i kazališnu predstavu i filmsku umjetnost. To je neki novi oblik predstave koja je dostupna ogromnom broju gledatelja.

Publika?

- Publika je bila jako zadovoljna, čak i nekim hermetičnim scenama za koje smo i mi bili u nedoumici hoće li ih narod prihvatiti. Ali, bio sam nepopustljiv. Mi smo toj publici - koja nije čest posjetitelj niti kazališta, niti izložbi, koja rijetko ulazi u prostore umjetnosti - približili barem djelić te umjetničke ljepote. Bio je to kao neki misionarski posao. Prihvatili su nas.

Ljubljanska publika je mirnija od naše, južnjačke?

- Da, mirnija je. No, bilo je nevjerojatno kako su moji Slovenci reagirali. Počeli su gledati koncert kao da je to kazališna predstava. Zatim su polako počele padati sve predrasude. Led se polako topio i raslo je oduševljenje.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista