Tomislav Ivić: Miljenko Smoje nije me puštao u Hajduk

Deveti ožujka 2005. godine! Na Stamford Bridgeu “rodio” se Jose Mourinho, Chelsea je pobijedio Barcelonu 4-2. Iako, tu će utakmicu svijet pamtiti po čudesnom golu Ronaldinha. Gol vrhom kopačke! U utrobi stadiona Chelsea, u press-dvorani, u kutu sam stajao s Tomislavom Ivićem, stisnut među stotinama engleskih novinara. A Special One je, poput orla, šarao očima. Kada je spazio Ivića, prvi put mu je s lica nestala napetost. Mahnuo je: “Vidimo se poslije!”

- Kada sam bio trener Porta, Mourinho je bio tek student na trenerskoj školi. On pripada Sportingu iz Lisabona, njegov je otac u tom klubu igrao nogomet. Često je dolazio u Porto i gledao moje treninge. U Portu smo se i upoznali, ali samo kurtoazno. Kad smo se vidjeli u Londonu, nakon što je zgazio Barcelonu, poklonio mi je knjigu i napisao posvetu: ‘Ovu knjigu poklanjam najvećem treneru, u želji da imam toliko pobjeda kao i on!’ U međuvremenu je ostvario veće rezultate i od mene...

Nije li se u međuvremenu i izobličio?

- On je impulzivan, nagao, ali dobar čovjek! Zna planuti. No, sjećam se njegove zadnje utakmice u Portu, prije nego što će osvojiti naslov prvaka. Porto je vodio 2-0, a on je deset minuta prije kraja ustao, pretrčao cijelo igralište, popeo se na tribinu i izljubio ženu za svoju prvu titulu. Čudak, mogao je u tih deset minuta izgubiti utakmicu.

Razbojnik Ivić

Od Poljuda ste udaljeni manje od kilometra, a desetljećima vas nema u Hajduku. Zašto?

- Pitao me to i bivši predsjednik Hajduka Joško Svaguša. Predsjednik, pa pita: ‘Zašto vi, Ivane, ne možete u Hajduk?’ Jedan čovjek, koji se zakvačio sa mnom u Intercontinentalu u Zagrebu prije 25 godina, rekao je: ‘Ivane, zapamti, od sada tvoja noga 25 godina neće prijeći Hajdukov prag!’ I gradio je svoje prokletstvo, govoreći po Splitu: ‘Ma koji Ivić!’ I ako ne znate tko je Ivić, a stalno se provlači da je razbojnik, u očima svijeta Ivić će biti - razbojnik. O meni se vrlo ružno pričalo, ali ne samo o meni nego i igračima koje sam vježbao. Oni su bili ‘ivićevci’, a to je bilo rečeno u vrlo ružnom kontekstu. I danas ih se tako slika, i njih i mene, to još nije umrlo u Hajduku, tamo još živi prokletstvo, a toga ima čak i u nogometnom savezu. Netko radi protiv protiv mene i Hajduka.

Nije želio imenovati čovjeka koji ga je prokleo u Intercontinentalu, iako se kasnije moglo iščitati njegovo ime.

- Zato sam stalno bježao u inozemstvo, a Hajduk nikad nije tražio pomoć, makar sam mogao pomoći. I danas sam mu mogao pomagati.

Nije li čudno da ste bili izbornik hrvatske reprezentacije samo na jednoj utakmici, protiv Italije u Palermu? Jednoj od najslavnijih...

- Mladen Vedriš i Duško Grabovac su željeli da ja budem izbornik! Ali, ja nisam želio biti selektor, smatrao sam da sam korisniji kao direktor nacionalne momčadi. Borio sam se za to da Blažević bude šef u svlačionici. Bila je to posebna situacija, jer je Blažević prijateljevao s obitelji Tuđman, a Vedriš i Grabovac su pokušali odmaknuti politiku od reprezentacije. Bila je to nemoguća misija, a ja sam bio svjestan - ne podržim li Blaževića, ja ću stradati!

O tome se razgovaralo kod Tuđmana. Bili ste tamo?

- Jesam! Kad sam shvatio da je pored Ćire direktor reprezentacije nepotreban, jer ja živim u Splitu, a sve se događa u Zagrebu, dobio sam ponudu Monaca. Molio sam Antu Pavlovića da me puste u Monte Carlo. I onda me Ćiro jednog jutra odveo kod Tuđmana. Popili smo kavu i pitao sam predsjednika: ‘Mogu li ja otići u Monaco?’ Odgovorio je: ‘Gospodine Iviću, samo idite...’

Uzbudljivo prijepodne

Srijeda, 19. siječnja, puno godina kasnije. Kroz gustu ličku maglu probijam se s Mladenom Frančićem prema Splitu, da čujemo “riječ uzvišenu”. Oko jedanaest, stižemo na Kaskade, otmjeni dio Splita. Tomislav Ivić nas čeka, susret je pun emocija. Uvijek sam uzbuđen kada susrećem velikane svjetskog nogometa. Nije više u velikoj formi, ne osjeća se najbolje, muče ga kukovi, glasnice su se istrošile na raznim kontinentima, ali blagi glas i kolači gospođe Regine bude nadu da će ovo biti uzbudljivo prijepodne. Bio sam već ovdje, stoga i ne zastajem pred fotografijama Tomislava Ivića i velikana svjetskog nogometa i politike. Kao da uđete u Maradonin apartman i on vam pokazuje fotografije s Fidelom Castrom.

Ivić se spremao za ovaj intervju. Donosi bilježnicu u kojoj su skice kako igraju Barcelona, Real Madrid i njegov ljubimac Mourinho, kako igra Hajduk, kojega vodi Goran Vučević, prema kojemu je vrlo kritičan, ali to ne želi otvoreno pokazati. Iako neće izdržati, i na pitanje o Hajduku će reći: “Zašto je Hajduk s pripremama počeo sedam dana kasnije od svih? Čak i od superiornog Dinama?”

Za start sam, novinarski pokvareno, pripremio nevina pitanja. Znam da moram razigrati Ivića, razbiti oklop nepovjerenja, makar smo već godinama u sjajnim odnosima. Što mi povremeno zamjera i trener svih trenera, koji teško podnosi kada mi se “omakne” rečenica da je Ivić najveći hrvatski trener. Neka mi svi oproste, ali to nije moje mišljenje, tako misli cijeli nogometni svijet.

Tko ga je inficirao trenerskim poslom?

- Kada sam završio trenersku školu u Beogradu, postao sam trener Splita, barba Luka Kaliterna je Split iz zone uveo u drugu ligu. Uzeo sam Split i na kraju smo bili peti. Zadovoljna publika, zadovoljna uprava i igrači, jedino ja nisam. Osjetio sam da nešto fali, previše je bilo onoga iz ‘teke’. Shvatio sam da to nije to, a nisam znao gdje griješim. Hajduk je tih dana raspisao natječaj za trenera juniora i ja sam ostavio Split, sigurnu plaću i sve to zamijenio za slobodu u juniorskom pogonu. Tamo sam mogao kreirati. Kada sam shvatio nogometne postulate barba Luke Kaliterne, to je bila odskočna daska. Njegov je osnovni princip bio - ponavljanje. Kasnije sam to shvatio iz jednog novinskog članka u kojem je australski tenisač Rod Laver opisivao kako se pripremao za meč u Davis cupu, u pet setova. Od njega sam pokupio intenzitet, razmišljanje i koncentraciju. Treći moj uzor bio je Rinus Michels, trener Ajaxa. Četvrti je bio Hoeness Weissweiller, tada trener Borussije Moenchengladbach.

-U njegovoj nogometnoj filozofiji ima čak i elemenata koje je pokupio na konjskim trkama - dobacit će gospođa Regina.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju nedjeljnog Jutarnjeg