EKSPANZIJA TRANSPLANTACIJE ORGANA

U Hrvatskoj se na godinu obavi 400 transplantacija organa. Drugi smo u Europi po broju darovatelja organa

 Neja Markicevic / CROPIX

Bila sam uvijek zdrava. Sportašica. Reprezentativka u rukometu. No, nevolje su počele na prvoj godini faksa. Aritmije, tahikardije, gubljenje svijesti... Moje srce nije slušalo. Nisam se previše brinula, ali su moji roditelji kod svakog srčanog napada bili u velikom strahu. Za početak otpao je rukomet, a ja sam sve češće morala kardiologu. Nekako sam naviknula na tablete, na liječenje, na česte posjete liječniku...

Čak sam dobro i izdržala, rodila moju Lucu, ali u 42. morala sam pod nož. Dobila sam Sašino srce koje u mojim grudima kuca i deset godina poslije. Tako ekonomistica Mirela Pandžić opisuje svoj put od vlastitog bolesnog do doniranog srca koje joj je omogućilo da živi te da i dalje bude majka svojoj Luci koja je imala samo 11 godina kad joj je majka morala na kompliciranu i neizvjesnu operaciju.

Mirela je samo jedna od onih kojima dobri ljudi doniranjem svojih organa pomažu da žive. Transplantacija organa u Hrvatskoj posljednje je četiri godine doživjela nevjerojatnu ekspanziju. Mnogi će teško povjerovati da je mala Hrvatska sa 33 donora na milijun stanovnika druga u Europi. Ispred nje samo je Španjolska. Imamo gotovo tri puta više donora od Švedske, Švicarske, Poljske, Nizozemske...

Postoji i Kuća života

- I ne samo to, prvi smo u svijetu po broju transplantacija bubrega i jetre na milijun stanovnika, a po ukupnom broju svih transplantacija (srce, gušterača, bubreg, jetra...) njih 90 na milijun stanovnika, na trećem smo mjestu u svijetu - kaže dr. Mirela Bušić, glavna državna koordinatorica za transplantacijski program u Ministarstvu zdravstva. Ističe da su presudni za podizanje broja donora i broj transplantiranih pacijenta u Hrvatskoj bili kvalitetna organizacija i posebno financiranje transplantacijskog programa od 2006. kao i naše članstvo u Eurotransplantu. Naravno, i to što se o donorstvu u javnosti počelo govoriti puno češće podiglo je svijest građana koji pristaju na donorstvo organa svojih najbližih nerijetko uz rečenicu - kad već njemu (njoj) ne možemo pomoći, neka žive neki drugi ljudi. Oni koji su primili dar vječno su zahvalni nepoznatim dobrim ljudima. Ponekad čak i saznaju tko su. Tako i Mirela zna da je dobila srce mlade Šibenčanke i kako kaže svakog dana pomisli na to kako je zahvalna za dobiveno vrijeme koje joj je pružila Saša.

- Svakog 24. svibnja, kad sam 2003. dobila novo srce, organiziram misu za moju dobročiniteljicu kao i za sve ostale donore i njihove obitelji. Od početka prihvatila sam to kao Sašin dar meni i nikad nisam razmišljala kao da u mojim grudima kuca tuđe srce. Ono je sad moje i jako se brinem da traje što dulje - kaže Mirela. I sama danas pomaže ljudima kojima treba novi organ kao i onima kojima treba pomoć nakon transplantacije. U Kući života Hrvatske udruge transplantiranih udomljavaju se oni koji nemaju smještaj u Zagrebu dok prolaze razne preglede ili čekaju na novi organ.

Godine na dar

Dijeli savjete iz vlastitog iskustva. Uostalom, tko bi mogao bolje znati je li to što muči osobe koje su prošle transplantaciju, ali i njihove obitelji, zabrinjavajuće ili pak prolazna pojava.

- Udebljala sam se nakon operacije zbog kortikosteroida, ali i to je prošlo. Danas sam već toliko informirana da mogu prema nalazima regulirati vlastitu terapiju jer ne treba zaboraviti da dnevno popijem više od dvadesetak tableta potrebnih da se spriječi odbacivanje organa ili pak neka druga komplikacija. No, čovjek se navikne. A budućnost? Vidjet ćemo - zaključuje Mirela, ali ne bez optimizma u glasu.

- Već sam dobila deset godina na dar. Ne želim biti nezahvalna. Svjesna sam da i ovo srce ima vijek trajanja, no tko zna, možda ponovno budem imala sreće.

A sreća treba svima koji čekaju novi organ, odnosno treba se poklopiti niz sretni zvijezda i pravih ljudi na pravom mjestu. Naime, kad se objavi vijest da je “na zagrebačko Rebro stigao bubreg za transplantaciju”, malo je onih koji znaju što sve prethodi. Koliko koordinacije, znanja, ali i emocija stoji iza jedne istodobno tužne i sretne priče. Na žalost, da bi netko nastavio živjeti, mora dobiti organ nekoga čiji je život naglo prekinut.

Emotivne situacije

- Transplantacijska medicina puna je emocija. Dugo radim posao koordinatora i nekako mislim da će vrijeme na neki način učiniti svoje, ali to ne ide. Ne može se ostati imun na ljudske sudbine koje su pune emocija. Ne može se ne suosjećati s obitelji koja gubi dragu osobu, a istodobno smogne snage biti plemenita. Jednako tako ponese osjećaj pomaganja onima čiji život ovisi o novom organu - kaže dr. Jasna Brezak Stoić, koordinatorica za transplantacije na KBC-u Zagreb.

Inače, po zanimanju anesteziologinja, dr. Brezak Stoić nerijetko mora objašnjavati obitelji zašto je njihova majka, otac, dijete u stanju tzv. moždane smrti te da pomoći više nema. I premda hrvatski propisi imaju odredbu tzv. pretpostavljenog pristanka, što znači da liječnici ne bi trebali tražiti pristanak obitelji ako se pacijent za života nije pismeno protivio doniranju organa, ipak ih obzrivo pita bi li darovali organe.

- U njihovoj boli uvijek suosjećam. Ne možete biti imuni na ljudske tragedije. Ovih dana jednoj je mladoj ženi zastalo srce. Liječnici su na Rebru 40 minuta pokušavali spasiti njezin život, ali nisu uspjeli. Zbog duge reanimacije njezin je mozak trajno oštećen, ali još nije bilo došlo do moždane smrti, što je uvjet za moguće donorstvo organa. Suprug i sinovi shvatili su nakon nekoliko dana da nema povratka, odnosno da je njezino oštećenje nespojivo sa životom. Fasciniralo me jedinstvo te obitelji i njihova plemenitost pored ogromne tuge. S njima su bili i drugi članovi obitelji i svi su ti dobri ljudi odlučili pomoći drugima - kaže dr. Brezak Stoić.

Ističe kako je procedura proglašavanja moždane smrti nakon koje je moguća eksplantacija organa vrlo zahtjevna i stroga.

- Primjerice, kod ove je Zagrepčanke proglašena moždana smrt tek tri dana nakon odluke obitelji o doniranju organa jer je u jednoj maloj krvnoj žili još uvijek bio protok krvi, istina nedovoljan da se njezin mozak vrati u funkciju, ali dovoljan da liječnici i obitelj moraju čekati. Na kraju pet je osoba dobilo njezine organe, i to bubrege, jetru i rožnice. Jedno od najstresnijih iskustava dr. Brezak Stoić dogodilo se prije godinu dana. Morala je roditelje petogodišnjaka zamoliti za donaciju organa.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 03:30