Ukrajina nije Hrvatska iz 1991, niti je Rusija Srbija

Beč, 12. rujna. Sav u crnoj odeždi, sa crnom vladičanskom kapom, što nalikuje klobucima patuljaka iz Grimmovih bajki, sa sjajnim krstom na kapi, držeći se objema šakama za svoj pastirski štap, leđima naslonjen na staklenu stijenu iza koje je uzletna pista, ispred kapije H17, na koju će za pola sata izlaziti putnici na letu za Lavov, sjedi u miru gospodin Filaret, patrijarh Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskoga patrijarhata. Do njega mlad i visok, riđobradi monah koji mu nosi prtljagu, i diskretno ga štiti od okolnog naroda. A okolo se, ispred kapije H17 gužva neki domaći ukrajinski svijet, raspituju se kod zemaljskih stjuardesa, glasni i oznojeni, nadglasavaju se na ukrajinskom i ruskom jeziku, dok oni drugi, očito stranci na letu za Lavov, šutljivo stoje sa strane, i ne plaše se da neće ući u avion za koji imaju uredne ukrcajne propusnice.

To je najočitija razlika između europskog istoka i zapada, vidljiva na svim europskim aerodromima, prije leta na istok: čine je ljudi koji još uvijek sumnjaju da bi se moglo dogoditi nešto što će ih zaustaviti da se sa svojim urednim propusnicama ukrcaju u zrakoplov, i ljudi koji više ni u što ne sumnjaju, jer sve u njihovom svijetu ide po svome ustaljenom redu, koji, možda, može poremetiti samo kakav zamaškarani muhamedanac koji će im usred bliskoistočne pustinje po pravdi Boga i na očigled svevidećeg međumrežja odrubiti glavu.

Uspravan, kako mu određuje njegovo visoko dostojanstvo, Filaret znatiželjno gleda ljude. Čini to s otvorenošću djeteta, nijednom ne sklonivši pogled, blago nasmiješen i lijep. Kasnije, u autobusu u kojim prelazimo pistu, oniži mladić prilazi riđobradom pomoćniku, neka mu dozvoli da se obrati patrijarhu. On ga bez riječi, ali dovoljno srdačno propušta, mladić njegovoj svetosti nešto govori na uho, na što se starac široko osmjehne, i samo klimne glavom. Namjernik je spustio ruku na šaku kojom se Filaret drži za svoj štap, pola na rukav, pola na golu kožu, u čemu ima nečega što djeluje prisno.

Na sjedalu sam 4f, i nema zastora da dijeli ekonomsku od business klase. Monah dovodi vladiku do njegova sjedala, koje je dijagonalno mom pogledu, pa se vraća na mjesto negdje u dubini zrakoplova, naravno u ekonomskoj klasi. Prije nego što će sjesti, Filaret učini nešto posve prirodno, o čemu ću misliti, i što će mi biti kao neki stih po Nikoli Šopu. Otvara pretinac iznad sjedala, i u njega s obje ruke, da nekog slučajno ne zakači, odlaže svoje žezlo. Drvo i metal veselo udaraju po plastici, dok se štap kotrlja u dno pretinca. Filaret spušta poklopac, kao da tu stvar često čini. Zatim sjeda i s glave skida svoj neobični klobuk.

Tada vidim da je ćelav. Iznenadio sam se, ni na jednoj fotografiji nije gologlav, i sad mu nešto nedostaje. Ili je sve na svom mjestu, samo što se nastavio Šopov stih. Kada se zrakoplov pokrene prema pisti, patrijarh Filaret će se prekrstiti, onim vrlo sporim pokretima, kakvim se laici ne krste, široko, dodirujući vrhovima prstiju lijevi pa desni caput humeri, onako kako to čine pravoslavni, ne stišćući svoj krst u njedra. Poslije će s tekom jesti šarena jela iz business klase, piti vodu i vino. Ljubazan prema austrijskim stjuardesama, osmjehuje se široko dok odgovara na njihova pitanja. Tako čuva za sebe svoju mrzovoljnu, ponaša se, barem na aerodromu i u zrakoplovu, kao da je vjera vedra stvar, ili je od Boga dočuo neke dobre vijesti.

Ispred zrakoplova, na pisti aerodroma koji nosi ime po osnivaču Lavova, kralju galicijskom Danilu, Filareta dočekuje luksuzni kombi, i domaćin u svečanoj vladičanskoj odeždi. Rukuju se i zamiču mi za pogled dok koračam prema modernoj staklenoj građevini, podignutoj pred Svjetsko prvenstvo u nogometu. Filaret Kijevski često će mi dolaziti u pamet na ovom putu.

Mlada policajka zagleda u moju putnicu, uspoređuje fotografiju sa živim likom, starijim i ne tako bradatim; pita:

- Prvi put u Ukrajini?

- Da.

- Have a nice day! - kaže, i pripušta me na drugu stranu.

Lijepa su sva četiri lavovska dana. Dok je na Balkanu pljuštala kiša, prijeteći novim poplavama, i sve je već godinama uobičajeno sivo, u glavnome gradu Galicije sja i grije kasnoljetno sunce, i sve se naoko šareni u hiljadu boja nailazeće jeseni. Dvije temeljne boje su plava i žuta: po kućama i na crkvenim tornjevima vihore se plavo-žute ukrajinske zastave, promakne pokoji automobil sa zastavicom kakve se po zadrtim europskim provincijama vješaju kada igra nacionalna reprezentacija, a oni drugi, umjereniji, vezuju, kao za svadbu, plavo-žute vrpce o radijske antene, ili ih diskretno zataknu u zapučak. Vidjet ću tako i gospođu srednjih godina kako središtem grada šeta dva svoja psa. Oba uz ogrlicu nose diskretno svezane plavo-žute vrpce, osvjedočenje svoga ili gazdaričinog patriotizma.

Hotel je u bivšem židovskom kvartu, na uglu Starojevrejske i Serbske ulice. Vesele me, naravno, imena ulica. Kasnije čujem da su Nijemci, okupiravši 1941. Lavov, Srpskoj promijenili ime u Hrvatska ulica.

U Lavov su me pozvali da sudjelujem na Litfestu (International Literary Festival), koji se, zajedno sa sajmom knjiga, svakoga rujna održava u organizaciji Foruma izdavača. Odazvao sam se i iz osjećaja dužnosti: idete bez skanjivanja, zovu li vas u zemlju koja je napadnuta; iako nerado putujem, i tegobno mi je sudjelovanje u književnim ceremonijalima.

Osim toga, privlače me gradovi, skoro da ih svojima doživim, koji su 1945. prelazili s jedne na drugu stranu državne granice, i iz kojih su se, po diktatu velikoga povijesnog trenutka, iseljavali njihovi stanovnici, da bi se u njihove stanove, mentalitete, sudbine i naravi uselili drugi, odnekle također iseljeni ljudi. Tako sam išao u Wroclaw, prijašnji Breslau, u koji su došli Poljaci, da bi otišli Nijemci, a sada sam u Lavovu iz kojeg su otišli Poljaci, da bi došli Ukrajinci. Naravno da u tome postoje razlike, i da je sudbina svakoga grada jedinstvena, pa je tako Lavov bio ukrajinski i dok je bio poljski, a još je bio židovski, njemački, armenski, ruski... tko zna čiji sve nije Lavov bio, u tome svom neusporedivom galicijskom šarenilu. I bio je naš, bosanski, jer se tu, tačno prije stotinu godina ginulo za cara i domovinu, i izginulo je svijeta na tri bosanska rata, u prvoj bici za Lavov. Ime Galicije, daleke i tajanstvene zemlje, koje nije ni bilo na zemljopisnim kartama, provlačilo se zatim kroz cijeli naš nesretni dvadeseti vijek, da bi se na kraju, evo, stvarna Galicija pojavila pred mojim očima.

Lavov je grad koji za radnoga dana ima skoro milijun žitelja. Stanovnika je dvjestotinjak tisuća manje. Stari grad veći je, širi i viši nego Zagreb. Gradili su ga Habsburzi, očito s ambicioznijim zamislima i planovima. Iako na samoj granici imperija, austrijski Lemberg ne doima se kao bedem i karaula, kao kula stražara prema istoku. Grad je otvoren, pun raskoši i metropolitanskog duha, kao da i nije na granici, nego svud oko sebe zrači širinom, prostranstvom bez granica. Ako bi Europa za duže vrijeme tražila svoju kulturnu prijestolnicu, umjesto da je svake godine okolo seli kao cigansku čergu, Lavov, onaj austrijski i poljski, kao i ovaj današnji ukrajinski, bio bi idealno mjesto. Umjesto da svoje europejstvo temelji na bankovnim kamatama, na intergalaktičkom raketnom štitu Georgea Busha Seniora, i njegovih nasljednika, možda bi ga mogla temeljiti na kulturi i na kulturnoj memoriji.

Velika je i raskošna zgrada Opere, koju je njezin zlosretni graditelj Zygmunt Gorgolewski naumio, u lakomislenom i svemogućem duhu belle epoque, podići na živoj vodi, rječici Poltavi, koja i danas protječe negdje ispod operne pozornice, pa je postavio betonske temelje, prve takve u Europi, ali za nevolju, čim je dovršena, zgrada je počela tonuti. Gorgolewski je postupio prema kodeksu graditeljske časti: odlučio se ubiti, i tu je odluku u miru, premda ne bez sentimentalnih dodataka, i proveo, ali nekim je čudom preživio.

Čim ga je, malo nakon toga, prekinulo srce, Opera je prestala tonuti.

Zabrinuti graditelj počiva tu, u blizini, na Lyczakowskom groblju.

Nakon Velikog rata Lavov je ušao u sastav moderne poljske države. Ambiciozne planove Habsburga zamijenili su još ambiciozniji planovi onih kojima je ovaj grad tokom stoljeća bio kulturna, znanstvena i duhovna metropola. Nastavilo se doba velike gradnje, jedan povijesno-kulturi sloj naslagivao se na drugi, a kada su, nakon skoro dvogodišnje sovjetske okupacije, u srpnju 1941. Nijemci ušli u grad, nisu ga rušili kao druge gradove po istoku, nego su ga, takvog kakav jest, naumili sačuvati za sebe. Lavov je od rušenja spasio austrijski graditeljski duh, imponiralo je nacistima ono nešto bečko i francjozefovsko, kako svojom veličajnošću, tako i samom naravi vedute. Pomalo bi se moglo reći da su bečki akvareli Adolfa Hitlera spasili i ovaj grad, ako pod gradom smatramo kuće, ulice i trgove a ne ljude. Ljude su, lavovske Židove, šezdeset tisuća njih, pogubile Einsatzgruppen, već u prvome ljetnom naletu. (Između svjetskih ratova, Lavov je bio po brojnosti treći židovski grad u Poljskoj.) Pogrom se nastavio do kraja rata, uz jednako krvave epizode unutrašnjega ukrajinsko-poljskog rata, koji se, uglavnom, svodio na paljenje sela i ubijanje nenaoružanih ljudi, djece i žena. Pomirenje i katarza toga rata proteći će tiho, mimo očiju svijeta i volje političkih elita, tokom devedesetih i dvijetisućitih, pod građanskim geslom: "Opraštamo, oprostite nam!" Danas, Ukrajinci u Poljacima nalaze najodanije i najpouzdanije zagovornike svoje stvari pred Europom.

Gotovo nedirnute naslage različitih povijesnih, stilskih i političkih epoha vidljive su, možda kao nigdje drugdje na europskome istoku, na lavovskim fasadama, po spomenicima, crkvama i parkovima. U međuvremenu još nisu stigli ni novi osvajači sa zapada, da podignu svoje staklene tornjeve a knjižare pretvore u dućane mobilne telefonije, tako da je Lavov, valjda, i posljednje mjesto Srednje Europe koje, doista, i izgleda kao Srednja Europa u vlastitim svojim srednjoeuropskim predodžbama.

Sovjetski tragovi su u središtu grada nekako najmanje vidljivi: poneki žuti zaporožac, moskvič ili volga koju je njezin vlasnik, taksist, premazao nekom neobičnom srebrnom bojom, koja podsjeća na ono srebro kojim su svakoga proljeća, kad završi sezona loženja, premazivane kraljice peći, i predivni modri kamionet gradskog vodovodnog poduzeća tipa GAZ (Gorkovskij Avtomobilnij Zavod). Nekoliko kilometara od centra, vidljive su ružne socijalističke novogradnje iz sedamdesetih i osamdesetih, a još dalje, u ulici koja je do 1991. nosila ime strašnoga utemeljitelja Čeke Feliksa Dzierzynskog, zlokobna je i grandiozna zgrada u kojoj je nekada bio KGB. Ali tko bi tu izlazio iz auta, njuškao okolo i premjeravao sovjetsku arhitekturu? Za razliku od habsburških kuća, sovjetske ružno stare, ne zadobivaju novi smisao, ne pretvaraju se u žive muzeje, iz čega bi se, možda, mogla uspostaviti metaforična razlika između dva velika iščezla imperija. Onoga koji je svoju memoriju utiskivao u fasade, i drugog u kojem je, uglavnom, sve bilo tajno i zabranjeno, pa nije ni mogao ostavljati javna sjećanja.

Ali ja sam ovdje i zbog Ukrajine, velike i široke kakva jest, a ne samo zbog Lavova. Tu sam kao privatni istražitelj, špijun za svoje potrebe, agent tajne službe Bruna Šulca, koji nastoji istražiti vjerodostojnost medijskih tvrdnji i diplomatskih aksioma o ratu u Ukrajini. Ima li taj rat veze s jugoslavenskim ratovima početkom devedesetih? Ili s Velikim ratom i devetsto i četrnaestom? Jesu li Ukrajinci fašisti, kao što s visokog mjesta tvrdi Vladimir Vladimirovič Putin, jesu li Ukrajinci nacionalisti s kojima treba biti vrlo oprezan, kao što agitiraju ostaci ostataka europske ljevice, jesu li Ukrajinci Hrvati a Rusi Srbi, kao što se govori na HTV?

Do odgovora na ovako postavljena pitanja ne može se doći. Pitanja su kriva, i pojednostavljuju stvari do razine koja bi bila razumljiva onima koji o Ukrajini misle usputno, dok u vrijeme velike nužde čitaju jučerašnje novine. Prava bi se pitanja, bit će, mogla postavljati samo kada bi se, pred sljedeću zimu, Europa odvažila solidarizirati s Ukrajincima, pa kao što s njima dijeli odbojnost prema Vladimiru Vladimiroviču, da podijeli i svoje energente, i da nam svima, kada stisne mraz i padnu snjegovi, bude jednako toplo i mrzlo kao Ukrajincima. Tek iz te bi se situacije mogla izlučiti neka pametna i korisna pitanja.

Na ukrajinskom Lavov se kaže, otprilike, Ljviv. Rusi govore Ljvov, što je skoro kao Lavov, ali nikome nije na um palo da me ispravlja ili da me uvjerava kako bih mogao, kao lijepu gestu prema domaćinu, prihvatiti njihovo Ljviv ili barem Lviv. Oni koji govore mojim jezikom, svejedno jesu li ga studirali na lavovskoj ili kijevskom slavistici, ili su ga učili u živome govoru po selima i gradovima moga jezika, neopterećeno za mnom ponavljaju Lavov, koliko god između sebe govorili Ljviv, i ne osjećaju se ugroženi od južnoslavenske jezične posljedice ruskoga imperijalizma. Važno je i dobro što je tako.

Po turističkome središtu grada, oko kavana, slastičarni i čokolaterija, vrebaju šarene, rječite i napasne prosjakinje, pripadnice onoga naroda koji je raširen po cijelome svijetu, i jedini svojim identitetom povezuje i cementira Europu. Nakon što su u naše ime pobijeni europski Jevreji, Cigani su nam ostali kao posljednji Europljani. A one, dakle Ciganke, Romkinje, bliske su mi i po tome što su iste kao naše, pa ih u Lavovu susrećem i odbijam ih od sebe kao najrođenije, jer u neku ruku to i jesu. One mi, nehotice, otkrivaju nešto što je dragocjeno za moje putničko iskustvo. Daš li im grivnju-dvije, možeš od njih čuti i poljsko dziekuje, i ukrajinsko spasibi, i sasvim rusko spasibo. Govore one sve jezike ovoga svijeta, kada treba i koliko treba, s nepogrešivim osjećajem za pogrešnu i tuđu riječ. Pa bez obzira na to što je rat, ne pazeći govore ruski. Ako ne paze, to znači da ne osjećaju pritisak na svoj govor. A ako takav pritisak u Lavovu ne osjećaju prosjakinje, tada ruski ne samo da nije zabranjen, nego nije ni na zlu glasu. Na ozloglašenom se jeziku ne izmoli milostinja.

T., mlada volonterka, zadužena da svo vrijeme pazi na gospodina pisca, rođena je nakon raspada Sovjetskog Saveza. Za nju ta smiješna i strašna velika zemlja kao da nikada nije ni postojala. Prije nego što se rodila, njezin otac služio je kao sovjetski oficir u DDR-u. Obitelj se selila iz grada u grad, onako kako je njega vodila služba, dijeleći sudbinu obitelji armijskih oficira diljem istočne Europe. I naravno, našao je ženu druge narodnosti, našao je Ruskinju, a T-ina baka, njena babusja, koja živi s njima, tu u Lavovu, nikada nije naučila ukrajinski. A i one riječi koje zna, izgovara s tako jakim ruskim naglaskom da nitko ni ne pomisli da su ukrajinske. Priča ona to u društvu, za večerom u gostionici, pred svojima i pred gostima. I svi imaju ponekog takvog, pa prepričavaju anegdote o onima koji govore i koji ne govore ukrajinski.

Ne, zaboravi, dragi moj, ništa ovdje nije usporedivo sa srpskom agresijom na Hrvatsku. Koja bi to cura u Zagrebu 1991. ovako priznala da joj je mama Srpkinja, i da joj bakica po Dolcu sa kumicama i dan danas priča na beogradskoj ekavici?

Stepan Bandera bio je, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kvisling i borac za nezavisnu Ukrajinu, predvodnik otpora i ratni zločinac, njemački ratni zatvorenik, zatočenik iz logora Sachsenhausen, čija su dva brata pogubljena u Auschwitzu, koji je 1944, kada je sve već bilo gotovo, nenadano prihvatio njemačku ponudu da stane na čelo Ukrajinske ustaničke armije i Organizacije ukrajinskih nacionalista, i da se bori protiv Sovjeta i Poljaka... Dakle, bio je slojevita i proturječna pojava, kakvih se nalazilo posvuda, diljem okupirane Europe. Stepana Banderu radikalni su ukrajinski nacionalisti uzeli za vlastitu ikonu, što je za rusku propagandu, ali i za dio medija na Zapadu, zoran dokaz o narastajućem ukrajinskom fašizmu.

Dok sam se u Zagrebu spremao za put, bilo mi je na umu da moram provjeriti koliko je Stepana Bandere u Lavovu. Takve stvari lako se vide, nemoguće ih je sakriti, jer one izviru van i kada ih politički režim nastoji zatajiti, pojavljuju se na najneočekivanijim mjestima, po uličnim grafitima, u zapišanim haustorima, na naslovnicama knjiga, a najvidljiviji su na uličnim štandovima sa suvenirima.

Tri sam dana, međutim, uzaman tražio Stepana Banderu, da bih ga tek četvrtog dana, nekoliko sati pred let, našao na prostranoj tržnici sa krijumčarenom robom, antikvitetima, navijačkim rekvizitima i narodnim rukotvorinama. Na jednoj ili dvije tezge prodavale su se šalice s likovima ukrajinskih zaslužnika, i među njima, konačno, i šalica sa Stepanom Banderom. (Konačno, jer bih, valjda, pomislio da netko ide ispred mene i sakriva sve ono što je za Vladimira Vladimiroviča očigledno.) Na trenutak sam dvojio da li da kupim šalicu s Banderinim likom, ali sam odustao. Bila bi to odveć bizarna memorabilija, kojoj bih teško nalazio i mjesto i smisao. Banderu su 1959. u Münchenu ubili agenti KGN-a. U njegovim biografijama stoji da je tokom rata istovremeno surađivao i s Nijemcima, i s Britancima. I to je, kao i u nekim drugim slučajevima, vjerujem, istina.

Tu, u strogom središtu grada je Ruska četvrt, kroz koju protječe, bogata i široka, Ruska ulica, tu je i saborna crkva, tu su i vjernici koji ne pripadaju odmetnutoj Filaretovoj Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi kijevskoga patrijarhata, nego se Bogu mole pod okriljem kanonskim priznate Ukrajinske pravoslavne crkve moskovskoga patrijarhata, koja je autonomna, ali nije i autokefalna u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu. Iako se ruski patrijarh Kiril nevoljko, pa i neprijateljski, na način Vladimira Vladimiroviča, odnosi prema Ukrajini i ukrajinskoj samostalnosti, veliki broj Ukrajinaca, među njima i aktivnih i borbenih ukrajinskih patriota, ispovijeda vjeru pri njegovoj Crkvi. Je li to paradoksalno? Možda i jest, a možda i nije. Prije će biti da se time samo potvrđuje kako priča o identitetima nipošto nije jednostavna ni jednoznačna.

Toj Crkvi pripadao je i Filaret, moj suputnik iz aviona, pod čijim sam se skiptrom osjetio sigurno, i bio je 1990. među kandidatima za ruskoga patrijarha.

Prije toga, šezdesetih, bio je episkop u Beču, u Moskvi je, na bogosloviji predavao Novi zavjet, bio je vrlo ugledan i poštovan, sve dok mu 1992, nakon raspada Sovjetskog Saveza, patrijarh nije odbio zahtjev za autokefaliju i potpuno izdvajanje ukrajinske pravoslavne crkvene zajednice, bez čega pojedina Crkva ne može biti kanonska. Filaret se na to odmetnuo, prezreo moskovsko izopćenje i anatemu, što je za jedne iznimno hrabar čin, dok će u njemu nalaziti samo častoljublje i vlastohlepljivost.

Nedavno, posegnuo je za snažnom, ali i neobičnom metaforom, kada je Vladimira Vladimiroviča Putina nazvao Kainom našeg doba. Na prvi pogled bilo je to grubo i žestoko, ali ako je Kain udario na Abela, tada su Rusi i Ukrajinci braća, i ništa ne može to bratstvo poništiti. Pa ni bratoubojstvo. Ovaj sloj je u Filaretovom iskazu važniji, naprosto zato što se tiče nečega što je šire i veće od jednoga čovjeka, makar taj čovjek bio i sam ruski car.

Riječ Moskalj tradicionalna je, i uvredljiva oznaka za Ruse. Ona nešto znači u kontekstu ukrajinskoga nacionalizma, i vremena Stepana Bandere, ali nigdje nisam čuo niti pročitao, a najmanje po zidovima, u novinama ostavljenim u hotelskom predsoblju, ili na predizbornim plakatima (da, ovdje su opet nekakvih izbori), da se Moskaljima nazivaju oni protiv kojih se danas ratuje. I ratovat će se tko zna koliko dugo, jer nitko ovdje ne vjeruje da će sve brzo proći. Rusi, kakvi god bili, i tko god bili, nisu tema. Niti to mogu biti, dijelom zbog onoga što govori Filaret, dijelom zbog T-ine bake, a dijelom i zato što je Ukrajina, naprosto, velika zemlja i golema kultura, koliko god protiv sebe imala petnaest puta veću zemlju i jednu od dvije ili tri najdominantnije kulture na Zemlji.

Ali ako se ne rugaju Rusima, rugaju se Putinu. I to prilično duhovito. Posvuda su jezične igrarije s njegovim imenom. Lijepa platnena torba za plac na sebi ima otisnut prepoznatljiv lik s docrtanim brčićima i malo popravljenom frizurom, s natpisom: "Putler kaput!" Nalazi ga se na kolutima toaletnog papira, po otiračima za noge, i u drugim nečasnim funkcijama i obličjima. Ali samo Putin, nitko drugi.

Da, može se učiniti da su ovo mene Ukrajinci očarali, da mi je ljepota Lavova pomračila um, da sam učinio onu tako karakterističnu pogrešku pomislivši da je Ukrajina isto što i Lavov, kao što su stranci dugo vjerovali, pa možda neki vjeruju i danas, da je cijela Bosna isto što i Sarajevo, da, može se nekome učiniti i da sam žrtva propagande, ali čije propagande?, pošto mi se hrvatski stav o Ukrajini, diktiran u američkome veleposlanstvu u Buzinu, gadi skoro kao i invektive gospodina s otirača, i može se nekome učiniti da sam pristrasan, kao što, vjerojatno, i jesam, ali nigdje u ova četiri dana nisam vidio ništa što bi me navelo da posumnjam kako Ukrajinci manjinskim Rusima čine ono što Rusija čini Ukrajini.

Možda će se i to promijeniti, možda će se ljudi u očaju prozliti, možda će postati nacionalisti i fašisti, kao što ih se optužuje da već jesu, ali dok se to ne dogodi, moje je da govorim kako ljudi koje sam vidio nisu nacionalisti ni fašisti. I možda je sve skroz drukčije u nekome drugom ukrajinskom gradu, ali ovako je krajem ljeta 2014. bilo u Lavovu. I važno je znati da je bilo tako, jer bude li jednom drukčije, trebat će znati kako je i kad do toga došlo.

Tu sam među prijateljima ili dobrim znancima. A. je profesorica i prevoditeljica, pisala je, i to briljantno, o Meši Selimoviću i Milošu Crnjanskom, raskošna pojava, u svakom pogledu. Z. je njena mlađa kolegica, također sjajno informirana o južnoslavenskim kulturama i književnostima, i to ne nužno akademski i uzneseno. Obje se odlično snalaze i u onim niskim lagama, na đubrištu suvremene pučke i prigradske kulture, u južnoslavenskome turbo-folku i na historijskim razmeđima Svetlane Ražnatović i Marka Perkovića. Može se s njima razgovarati o svemu, tako i o razlikama i sličnostima njihovoga i naših ratova.

- Možda bi sve bilo lakše da smo i mi maleni... - rezignirano u jednom trenutku izgovori Z.

- Ne bi - kažem - naš problem bio je sitan, balkanski. Ukrajina je k'o pola Europe, nju se ne da pomesti pod tepih.

I dok govorim, stvarno vjerujem u to.

K. je prevoditeljica dviju mojih knjiga na ukrajinski, s kojom sam se zbližio preko elektronske pošte, i sad je prvi put srećem, iz Vinice je, četiristotinjak kilometara istočno od Lavova, ali živi u Kijevu. Pjesnikinja je, književna aktivistica, vrlo obrazovana, jedna od blagoslovljenih osoba koje će se, kao u one posveti koju je Andrić nekome napisao na knjigu, cijeloga života baviti ispravljanjem krivih Drina, iako su sve Drine ovoga svijeta krive, i nitko ih nikada nije ispravio. U njoj iz tog i iz nekoliko drugih razloga nalazim nekoga svog, neku svoju blisku ukrajinsku rodicu.

I njoj imam potrebu govoriti kako je Ukrajina velika.

Tako da u jednom trenutku više nisam siguran koga ja to u nešto uvjeravam: sebe ili njih? I koliko bi, na kraju, velik morao biti taj od koga ne možeš okrenuti glavu? Vidjet ćemo to još ove zime, pretpostavljam.

Četvrti je S., moj bjeloruski prevoditelj, koji je u Lavov doputovao iz Praga, gdje živi i radi u bjeloruskoj redakciji Radija Slobodna Europa. Ukrajinci i Bjelorusi povijesno su i jezično bliski. U Bjelorusiji diktatorski vlada Aleksandar Lukašenko. Uspio je suzbiti svu političku opoziciju, a prema krizi u Ukrajini postavio se mudro, ne birajući stranu, tako da su i mirovni pregovori održani pod njegovim pokroviteljstvom, u Minsku. S. je zabrinut da je ratom u Ukrajini trajno zacementirana Lukašenkova vlast, i da ga ništa više ne može poljuljati, nakon što je narod vidio što se događa s onima koji se odmetnu od Rusije.

Broji li se pred Bogom anatema koju je moskovski Kiril bacio na kijevskog Filareta, ili je pakao samo na zemlji?

Slab sam vam ja turist, odgovaram kada mi predlažu da pođemo u obilazak grada, ali A. i Z. insistiraju. Obje su, svaka u svoje vrijeme, znanje jezika brusile kao turistički vodiči, jedna još u sovjetsko doba, druga puno kasnije, i baš im je stalo. Srećom, ne opirem se dalje, nego pristajem.

I dobro je što sam pristao, jer začudan biva spoj atmosfere rata, koji je preko tisuću kilometara daleko, ali je tu, pod kožom ljudi, i historije prilagođene plitkoj turističkoj pameti i slaboj koncentraciji, koja je, također, posljedicom niza istih ovakvih ratova. Z. rutinski ispovijeda povijest ovih kuća, ulica i trgova, vješto udijeva anegdote, i bez imalo skanjivanja prelazi granice, poljsku, austrougarsku, sovjetsku, ukrajinsku, o Poljacima priča kao o svojima, tako da oni onda i jesu njezini, i sve je onako kako bi, zapravo, i trebalo biti u Srednjoj Europi, po kojoj su popadale različite geografske karte, i državne granice se ne poklapaju ‡ kao recimo u Zagrebu ili Pakoštanima ‡ s granicama jezika, kulture i književnosti. Ovdje su, ipak, svi još nešto osim onoga što jesu.

Stojim pred ulaznim portalom veličanstvene Dominikanske katedrale, koja je u sovjetsko doba pretvorena u "Muzej ateizma i religije". Podignuta u osamnaestom stoljeću, moćna i snažna, crkva "pasa gospodnjih", impresionira putnika kada prvi put, onako malen, stane pod njezine portalne stupove. Nedjelja je, narod navire na misu, crkva je devedesetih nanovo posvećena, i podijeljena na muzejski i crkveni prostor. Ova, kao i većina rimokatoličkih crkava u Lavovu, pretvorena je u grkokatoličku. Ukrajinci su grkokatolici, unijati, ako nisu pravoslavci, iz jedne od tri pravoslavne crkve.

Tu, u blizini je i muzej farmacije, apoteka koju su, jednom davno, otvorili upravo dominikanci. Kao i u jednom našem gradu na moru, govorim svojim pratiteljicama. One znaju u kojem. Inače, Lavov je prepun kojekakvih, velikih i malih muzeja, mjeseci bi čovjeku trebali, a ne jedan dugi vikend, da ih sve obiđe. Zato ne ulazim ni u jedan.

Velika i lijepa isusovačka crkva iz osamnaestog stoljeća, čije su zidove dvadesetih godina prošloga vijeka oslikali najbolji galicijski umjetnici, danas je posvećena svetima Petru i Pavlu. Unutra je, ako se dobro sjećam, za vrijeme Sovjetskog Saveza bilo skladište knjiga. Jednom je krov prokisnuo, i uništeni su neki važni stari svesci. Bilo je to neko ahistorijsko doba, kada je sve započinjalo ispočetka, a mitska i povijesna sjećanja prethodnih epoha zamijenila su fantomska sjećanja doba koje je trebalo vječno potrajati.

Ali opet, Lavov je imao velike sreće i sa Sovjetima. Jesu crkve pretvarali u skladišta, ali ih nisu rušili ni oštećivali, i grad su, uglavnom, ostavili onakvim kakav jest, ne rušeći staro da bi izgradili novo. Ne zna se što je njih činilo tako obzirnima, jer boljševici za razliku od nacista nisu imali razloga da se oduševljavaju duhom bečke arhitekture. Staljin nije imao akvarelističkog talenta, ali je, piše tako u knjigama, imao iznimnoga glazbenog dara, i lijepo je pjevao.

Svako putovanje ima svoj neočekivani vrhunac ‡ trenutak u kojem sve dobiva svoj pravi razlog i smisao, koji često nema baš nikakve veze s namjerama putnika ciljem putovanja.

Armenci su stari lavovski narod. Tu su od četrnaestog stoljeća, kada su počeli graditi i svoju katedralu, koja se nalazi u ulici koja nosi njihovo ime, i u četvrti koju su nekada brojno naseljavali. U crkvenom dvorištu je čudesno lijepo drveno raspelo, oko kojeg je minuciozni prikaz kalvarije. Nad Kristom i kalvarijom nadnesena je streha od opeka, za koju povjesničari umjetnosti sigurno nalaze ime, i smiju se ovoj putničkoj neukosti, i koja, zajedno s atrijem, podsjeća na davni ciklus armenskih igranih filmova, što je za sovjetske i jugoslavenske ere svake nedjelje prikazivan na našim televizijama. Bilo je to jedne godine kada sam imao petnaest ili šesnaest godina.

U crkvu ulazimo u trenutku kada započinje služba Božja. Čuju se, tamo od oltara, glasovi drevnoga jezika, predvoditelj molitve poje gromkim baritonom, koji na trenutke zvuči poput orguljskih dubokih tonova, ali ja to čujem iz prikrajka, kao zvučnu kulisu, dok svojim pametnim telefonom (dođe zadnje vrijeme, kad telefoni propametiše, a ljudi poglupiše!) pokušavam fotografirati jednu gotovo nevjerojatnu zidnu sliku. Odustajem, i u posljednjem trenutku primjećujem da mi se od oltara približava armenska procesija, pa na vrijeme bježim u stranu. Oni se zaustavljaju ispred slike: oniži muškarac u odeždi kakvoga jeruzalemskog episkopa iz doba pred križarske ratove, lica na kojemu nema ničega staračkog, ali je staro dvije tisuće godina, koliko je i njegovu glasu, i riječima, i melodiji koju poje, i koja je sasvim izvan uobičajenog doživljaja crkvene ceremonije, i izvan podjele na durske i molske melodije, na vedro i tužno pjevanje. Ovo što on pjeva kao da je starije od tuge i veselja, ili im je nadređeno.

Oko predvoditelja okupljaju se i roje muškarci u skromnim crnim odeždama, i djevojke, glava ovlaš pokrivenih maramama. Vladika zaziva, oni mu odgovaraju. Glasovi se slažu jedan za drugim, u arhitekturu melodije i ritma, koja je u savršenom skladu s arhitekturom ove građevine, i s arhitekturom naših tijela. Ovog trenutka to izgleda tako. Tako zvuči.

Ostajemo petnaestak minuta, pa tiho izlazimo.

Nikada nisam osjetio ovakvo nešto. Dvije hiljade godina u vrlo kratkom vremenskom fragmentu, i sklad svega sa svime, kakav, pretpostavljam, neki zovu Bogom. U Lavov sam došao da ovo doživim.

Fresku ispred koje se zaustavila armenska procesija između 1925. i 1929. izradio je poljski secesijski slikar Jan Henryk Rosen. Slika prikazuje sprovod svetog Odiliona iz Clunyja, zagovornika izbavljenja duša iz čistilišta, benediktinca, koji je u vrijeme gladi prodavao crkveno zlato da bi nahranio siromašne. Svetog Odiliona pronose trojica: zaklonjena crnom kapuljačom je Prošlost, u nas gleda Sadašnjost, ispred, zatvorenih očiju, korača Budućnost. Lice Sadašnjosti predstavlja autoportret Jana Rosena. Lijep, ozbiljan muškarac, prevalio je trideset petu, i bio veoma cijenjen i monden umjetnik, ali mu se još ništa važno u životu nije bilo dogodilo.

Jan Rosen bio je Varšavljanin, veteran iz Velikog rata, prošao je bitke kod Ypresa i na Sommi. Poslije rata bio je vojni savjetnik Lige naroda u Ženevi, a nakon 1921. radi u poljskom ministarstvu vanjskih poslova. Tada se ozbiljno počinje baviti umjetnošću, a prvi ga primjećuje Jozef Teodorowicz, armenski nadbiskup u Lavovu, koji ga poziva da oslika Katedralu. Sljedećih desetak godina putuje po Poljskoj i Srednjoj Europi, bavi se crkvenim slikarstvom, na neortodoksan, uzbudljiv način, tako da se na njegovim slikarijama jasno osjeća duh vremena u kojem su nastajale. Godine 1937. poljski veleposlanik u Washingtonu grof Jerzi Potočki poziva ga da ambasadu ukrasi slikom "Sobieski u Beču". To je onaj Sobieski, kralj Poljske i veliki vojvoda Litve, koji se 1683. nadgornjavao s do tada nepobijeđenom turskom vojskom, i pobjedom u tom boju usmjerio ukupnu europsku povijest. U osmanskim spisima Jan Sobieski čašćen je nadimkom Poljski lav. (Koji mu je, kao Lavovljanu, dobro stajao. Pred njegovom sam kućom, koja nije dvorac, stajao u subotu i nedjelju, ali ulazio nisam...)

Jan Rosen otišao je u Washington, i više se nikada nije vratio kući. Život je, onako poljski gordo, provodio u egzilu, slikao je vitraže, zidne slike, mozaike, da bi dvije godine prije smrti, a umro je s navršenih devedeset i jednom, po specijalnoj narudžbi pape Ivana Pavla Drugog, slikao svetoga Stanislava, davnoga Wojtilinog prethodnika sa skiptrom krakovskoga biskupa.

Jan Henryk Rosen umro je i pokopan u Arlingtonu, pokraj Wasingtona, gdje živi moj prijatelj S. M, pjesnik, kojeg sam, nekoliko sati pred polijetanje sa iste one kapije H-17, iz Beča ispraćao u Ameriku. Nevjerojatno koliko je čovjeku u životu važno da sve bude povezano jedno s drugim, i da sve tako postoji u nekom prividu smisla.

Dok sam sjedio pred njima i pripovijedao im o svojoj knjizi, i o jednoj već jako davnoj opsadi i o ratu kojeg se sjećam kao da se dogodio nekom drugom meni, nekoliko je djevojaka u publici tiho plakalo. Jedna mi je poslije donosila knjigu, da napišem posvetu za njenog prijatelja, koji ovih dana odlazi u rat. Napisao sam. Dobro su mi poznate ove suze, i strepim nad tim u što će se one na kraju pretvoriti. Cilj napadača je da napadnute, koji su uvijek slabiji i malobrojniji, stopi s negativnom projekcijom svoje propagande. Danas im govori da su fašisti, da bi ih na kraju pretvorio u fašiste. Danas im govori da su islamisti i džihadisti, da bi ih na kraju pretvorio u islamiste i džihadiste. To mu je u našem slučaju u potpunosti uspjelo. Praćeno istim ovim djevojačkim suzama. Moja vjera je da mu to u Ukrajini neće uspjeti. Ovo je velika, bogata i kulturna zemlja, s više vjera i jezika, s moćnom kulturnom i književnošću. Najčešće lice ukrajinske propagande lice je Tarasa Ševčenka, brkatog i čupavog. Njega suprotstavljaju obrijanom blijedom liku Vladimira Vladimiroviča. Tko se tako brani, ne može završiti tamo gdje bi htio njegov neprijatelj. Tamo mislim, i tako želim. Bude li tako, našem će porazu biti vraćeno dostojanstvo.

Deset koraka od hotelskih vrata je kafić Masoch, a ispred izvanredno uspjela, karikaturalna statua Leopolda Sacher-Masocha, koji se tu rodio i živio u Lavovu do dvanaeste godine. Figura od bronce ima visinu onižega čovjeka, grudi su joj šuplje, jer je mladiću iščupano srce. Dame se uz njega slikaju, zavlače ruku u njegov lijevi džep, koji je također šupalj. Nešto je zanimljivo u tom džepu, ali četiri je dana prošlo, a da nisam zavukao ruku. Ne znam, možda je to ono što se zove homofobija. Bio je u mojoj mahali jalijaš koga su svi zvali Kenedi. Kada je dorastao do svoje spolnosti, bilo mu je, mislim, deset-jedanaest godina, stao je na ulaz u školsko dvorište, i nagovarao djevojčice da mu zavuku ruku u džep, jer je unutra bombon. One iz prvoga i drugog razreda bi, valjda iz straha, to i učinile, pa bi vrišteći pobjegle. Kenedijev džep bio je šupalj.

Odmah uz spomenik je ulaz u kuću u kojoj ljudi stanuju, koja je, kao i većina zgrada u Serpskoj, stara dvjestotinjak godina. Svakoga jutra na njenom kamenom pragu sjedi i gleda prolaznike veliki riđi mačak, s ogrlicom protiv buha. Nakon što Leopoldu tužnoga lika zavuku ruku u džep, djevojke koriste priliku, pa se slikaju i s mačkom. Četvrtog jutra mačka na pragu nema, to je znak da odlazim.