Stjepan Jeren strastveni je vozač autobusa i kamiona. Desetljećima je razvozio školarce čitavom županijom. U karijeri je natukao 3,2 milijuna kilometara i prošao, kako kaže, pola Europe, a puteve bivše države zna napamet.
Djeca koju je vozio po školama još ga se sjećaju, a nekima od njih vozio je i njihovu djecu. Čitave generacije sjećaju ga se kao mirnog, strpljivog i veselog vozača.
- Autobuse koje sam ja vozio kao mladić, danas ne možete naći ni u muzeju - kaže.
Nigdje bez štaka
Danas, sa šezdesetom na leđima, Stjepan uglavnom sjedi doma. Bez štaka uopće ne može hodati. 2011. godine udario ga je automobil, a onda je s prijelomom bedrene kosti završio na operaciji u bjelovarskoj bolnici.
U 120 dana oporavka izgubio je 40 kilograma, zarazio se bakterijom MRSA i umalo ostao bez noge. Za volan više nikad neće sjesti, jedna mu je noga ostala kraća i više nikad neće moći normalno hodati. Morao je u mirovinu.
- Napravili su od mene doživotnog invalida. A sve zato jer su kirurzi koji su me operirali u OB Bjelovar, u nozi ostavili dva puknuta svrdla, nisu dobro pričvrstili pločicu na kost, oštetili mi arteriju i pustili da mi komad kosti ostane zabijen u mišić- kaže Stjepan dok sjedimo s njim u obiteljskoj kući u Sv. Ivanu Žabnom.
Nesreća koju je preživio trebala je, te veljače 2011. u roku šest mjeseci biti samo ružno sjećanje, a Stjepan bi ju možda prepričavao putnicima barem još šest godina, koliko je još trebao raditi do pune mirovine.
Za njega bi sve bilo drugačije, kaže Stjepan, da tog dana nije došao pod skalpel kirurzima Mladenu Kovačiću i Anti Nekiću.
- Svatko može pogriješiti, ali bi onda taj trebao priznati svoju pogrešku. Bez imalo grižnje savjesti gledali su kako mi noga otiče, kako iz nje curi gnoj, kako se stanje ne popravlja, dapače pogoršava, a oni su samo govorili da je to normalan postoperativni tijek. Čak su se ljutili na mene jer ne vježbam, a ja se od bolova nisam mogao dizati jer bih se odmah onesvijestio. Rekli su: deda je lijen - priča Stjepan.
Trenutak koji je označio alarm za njega, ali i za njegovu obitelj dogodio se tijekom jedne od dugih noći na kućnoj njezi. Bolovi su postali neizdrživi, a on je pomislio na najgore.
- Želio sam se ubiti. Više nisam mogao izdržati. No, bio sam toliko jadan da čak niti to nisam mogao napraviti. Nisam mogao ustati kako bih sam sebi oduzeo život. Tada je moja kći počela tražiti izlaz, a izlaz je bio u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava - priča.
Tamo su, kaže, liječnici ostali osupnuti “fušem” koji je napravljen u Bjelovaru. Sepsa se već počela razvijati, noga je bila praktički pred amputaciju, a Stjepanu je sve to ugrožavalo život.
Nakon dvije nove operacije njegov je život krenuo na bolje. Ostao je invalid, ali ipak je preživio. Zadovoljštinu, barem u obliku materijalne odštete, potražio je na sudu. Postupak je u tijeku, ali još nije donesena presuda. Bolnica je odbila izvansudsku nagodbu.
- Najviše me boli to što Hrvatska liječnička komora ovo nije prepoznala kao pogrešku, nisu ih ni disciplinski kaznili - ogorčen je Stjepan. Njegova kalvarija ne bi bila poznata izvan zidova njegove kuće i sudnice gdje se vodi parnični postupak, da prošlog petka nije uhićen bjelovarski abdominalni kirurg, nekadašnji šef tog odjela i v.d. ravnatelja Davorin Diklić.
Diklića se sumnjiči da je liječničkim nemarom skrivio smrt deset pacijenata i pogoršanje zdravlja njih još troje. Policija je tri godine istraživala ukupno 21 smrt njegovih pacijenata u posljednjih devet godina, i teške zdravstvene posljedice na još šest njih.
Novi osumnjičeni
No, kako sada stvari stoje, Diklić, koji je nedavno pušten da se brani sa slobode, očito nije jedini kirurg iz bjelovarske bolnice koji je pod istragom DORH-a, jer i Jeren, kojeg su operirali drugi kirurzi, pozvan je na razgovor u odvjetništvo da ispriča detalje svog slučaja i donese dokumentaciju.
Stjepan je, doznajemo, samo jedan od pacijenata s Odjela za kirurgiju OB Bjelovar čije operacije istražuje Državno odvjetništvo. Osim njega, brojne obitelji u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji dijele tragične priče koje su pisane u kirurškim salama bjelovarske bolnice.
Jedna takva priča odvela nas je u Ždralove.
Josip Španić u bolnicu je ušao kao zdrav čovjek. Do tada nikada nije bio operiran, a njegov zdravstveni karton bio je gotovo prazan. Na prvi pregled u OB Bjelovar došao je zbog bolova u trbuhu. Bilo je to 20. studenoga 2003.
- Točno četiri mjeseca i pet dana kasnije, iz bolnice je izašao u lijesu - kaže nam njegova supruga u dvorištu seoskog imanja nedaleko od Bjelovara. Španić je, prema dostupnim informacijama, prvi pacijent za čiju je smrt osumnjičen bjelovarski abdominalni kirurg Davorin Diklić. Policijski kriminalisti pune su tri godine istraživali sve njegove operacije na Odjelu za kirurgiju.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....