UNUK NAJSLAVNIJEG ČETNIKA 'Rehabilitacija moga dede Draže zbog pritisaka EU otezat će se unedogled...'

Vojislav Mihailović (64), unuk četničkog vojvode, političar i biznismen koji zastupa poznatu svjetsku tvornicu dječjih pelena, utemeljitelj Srpskog pokreta obnove, bivši dopredsjednik Skupštine Srbije i beogradski gradonačelnik od siječnja 1999. do listopada 2000., danas je drugi čovjek Srpske narodne partije

Devetu godinu čeka se odluka Skupštine Srbije da se na zahtjev odvjetnika potomaka četničkog vojvode Draže Mihailovića pokrene postupak njegove rehabilitacije. Razgovarao sam s Vojislavom Mihailovićem, političarom i biznismenom koji zastupa poznatu svjetsku tvornicu dječjih pelena. Nekoć je bio uspješni odvjetnik. Rođen je 1951. u Beogradu i dobio je ime po Dražinu poginulome sinu Vojislavu. Svoga djeda upoznao je nakon priča i razgovora s osobama koje su ga znale. Moj sugovornik bio je jedan od utemeljitelja i dopredsjednik Srpskoga pokreta obnove. Odstupio je nakon razlaza s čelnikom Vukom Draškovićem i sada je drugi čovjek nove Srpske narodne partije. Bio je dopredsjednik Skupštine Srbije i potom beogradski gradonačelnik od siječnja 1999. do listopada 2000. Mihailović drži da se Dražina rehabilitacija oteže zbog pritisaka Europske unije. Nije optimist glede brzoga ishoda: “Mislim da će se taj slučaj otezati unedogled”.

Mihailović unuk ne dvoji da mu je djed bio antifašist i da se borio za povratak monarhije u Srbiju. “Da je tako, svjedoči dokument da su samo u prosincu 1942. Nijemci pobili u borbama ili pogubili više od 1600 četnika: ‘Djedova vojska nije bila razularena banda, kako je prikazuju, nego regularna vojska!’”, kaže Vojislav Mihailović i dodaje da je Dražina popularnost nemjerljiva, a dokazuje je s njegovih 20-ak spomenika i poprsja diljem svijeta, od SAD-a i Australije do Srbije.

Skupovi za đenerala

“Najviši od svih spomenutih podignut je na nekadašnjem četničkom sastajalištu u Ravnoj gori, gdje se svakoga ljeta održavaju skupovi u čast đenerala Mihailovića.”

“Naravno da vas je zanimalo da je Dražu Mihailovića dotukla odluka kralja Petra II. 1943. o tome što je stao na Titovu stranu...” pitao sam ga.

“Jasno je da ga je kraljev govor unesrećio. Poslije toga mnogi su četnici prešli na partizansku stranu. Dotle je u Srbiji bilo daleko više četnika negoli partizana. Kralj je kao mlad i neiskusan dopustio da ga puste niz vodu. Ali nigdje nisam našao bilo kakav trag da je djed i nakon toga noža u leđa rekao ijedno ružno slovo protiv njega.”

Vojislavova je želja da pronađe djedove ostatke.

“Nitko od lica koja su nazočila smaknuću Draže Mihailovića i njegovih suradnika odavno nije živ. Tvrdokorno su se držali zavjeta šutnje i nisu otkrili gdje je pokopan.”

Najvjerojatnije da je bačen u neku raku u pustopoljini Lisičji jarak, na južnome ulasku iz Beograda, gdje su izvodili osuđene na smrt. Mada neki nagađaju da su Dražine kosti u nekoj raci u današnjoj ulici Velisava Vujovića koja je tek tristotinjak metara daleko od Titove rezidencije Beli dvor.

“Što kažete o javnim istupima vašega oca Branka i tetke Gordane protiv djeda u listopadu 1944?”

“Njih su 18. rujna 1944., kad su bili sklonjeni među četnicima, zarobili partizani iz Šeste ličke divizije i predali ih nadređenima u štab Prve proleterske brigade. Znam da su kasnije morali potpisati izjavu o djedu koja je bila zlorabljena. Da su bili iskorišteni od komunističke vlasti vidi se po tome što su dugo robijali na Golome otoku. Gordana je 1950. ušla kao prva zatočenica u ženski logor Sveti Grgur.”

Vojislav Mihailović navodi da je Radio London pustio vijest o partizanskoj otmici Dražine djece. A Novo vreme, dnevnik u službi kvislinga Milana Nedića, pozivajući se na Radio London, donio je 21. rujna 1944. ovu vijest: “Sin Draže Mihailovića pao je u ruke bandi. Engleska izvještajna služba javlja iz Titovoga glavnog stana da su komunistički banditi zarobili sina generala Mihailovića.”

Za naše čitatelje možda je najintrigantnije da su prije osam godina u jednom beogradskom tabloidu objelodanili senzaciju kako je Dražino strijeljanje po službenoj dužnosti ispratio onda mlađani policajac Josip Manolić. S Manolićem sam razgovarao off the record i on je tu glasinu odbacio: “To je nesuvisla i zlonamjerna neistina. U to vrijeme nisam bio u Beogradu.” Olako se tvorac te patke navukao na tanki led tako što je izmijenio slova dvaju imena. Naime, pomoćnik javnog tužitelja Jugoslavije, Zagrepčanina Josipa Hrnčevića (koji je svjedočio Mihailovićevu pogubljenju), bio je Srbin Josif Malović pa otuda ta kobna zabuna.

Sastanak u Teheranu

I tako se, poslije duljeg zastoja, u Srbiji ponovno rasplamsala bitka za rehabilitaciju glavnog četničkog vojskovođe.

Dražu Mihailovića su do sredine 1943. snažno podupirali SAD i Velika Britanija. No nakon povijesnog sastanka u Teheranu savezničke trojice, američkog predsjednika Franklina Roosevelta, sovjetskog maršala Staljina i britanskog prvog ministra Winstona Churchilla obrnuli su kabanice i umjesto Draže, kojega su dotle izdašno pomagali oružjem i hranom, prigrlili su partizanskog maršala Tita. To je bila preporuka američkoga generala Dwighta Eisenhowera, glavnog zapovjednika savezničkih snaga: “Svu moguću opremu valja slati Titu jer su Mihailovićeve snage od male vrijednosti!”, javio je Ike. Presudila je i osuda Winstona Churchilla o Dražinu zbližavanju s neprijateljima: “Četnička suradnja s Talijanima bila je iznad prihvatljive razine!” Kralj Petar II. Karađorđević, poslije Churchillova bespogovornoga naloga, s valova londonskoga radija pozvao je “svoj dragi narod, Srbe, Hrvate i Slovence”, da ubuduće stanu pod Titov šinjel. Razočaran u svog suverena, kojemu je vjerno služio, napušteni Mihailović zadržao se u Srbiji i Bosni, odupirući se tek pasivno njemačkoj oružanoj sili.

U jugoslavenskoj ratnoj povijesti bilo je brižno prešućivano da su partizani i četnici, do 1943., povremeno surađivali boreći se u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni. Štoviše, njemačka vojna komanda je u 200.000 primjeraka otisnula dvodijelnu potjernicu s likovima odmetnika, opasnih terorista Tita i Draže, nudeći za njihove glave, žive ili mrtve, po 100.000 zamamnih reichsmaraka u zlatu. I Talijani su se poveli za Nijemcima pa su i oni, u svibnju 1943., objavili tjeralicu za njima. No, Talijani bi za zarobljenoga Dražu platili pola milijuna lira, a za Tita dvostruko - milijun!

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg