Jasno mi je bilo zašto je Vahid Halilhodžić bio tako žalostan nakon eliminacije sa Svjetskog prvenstva. Bez obzira na to što je bio hit-trener Svjetskog prvenstva, nikad više neće biti tako atraktivne gaže, nikad više neće biti “tamni konj” svjetskih nogometnih kladionica, nikad više u takvom fokusu svjetske nogometne javnosti. Do sredine tjedna su se hazarderi kladili na njega, jer su njegove pobjede garantirale velike premije na kladionicama. Ali, znali smo da neće izdržati dalje od osmine finala, makar se muški borio do 118. minute, kapitulirao je jer u spremištima “alžirskih deva” nije više bilo ni kapi energije i njegovi su heroji padali s nogu. Vidio sam očajno lice Vahida Halilhodžića, kojega je samo 120 sekundi dijelilo od jedanaesteraca i zadnje igre “ruskog ruleta”. Mislim da je prvi put plakao. A čovjek iz Jablanice nije mekan tip.
Kada se Ćiro Blažević nađe u takvim situacijama, kaže: “Jebiga, sjetim se svog konta u Union bank de Swiss i odmah mi je lakše!” Otto Barić će reći: “Bumo si nekaj rekli kod Žvigača, koji ima prekrasno vinčeko”. Ivica Osim će reći samo “jebiga”, a Halilhodžić se ne prestaje gristi, bez obzira na to što je predsjednik alžirskog nogometnog saveza Mohamed Raouraouva nemoguć tip, i predsjednik i izbornik već dulje vrijeme ne funkcioniraju najbolje. Pitam se zapravo; tko može izdržati s predsjednikom takvog prezimena? Ali, predsjednik mu zbog pobjeda nije mogao ništa, ništa kao žaba lješnjaku. Ta svađa je tinjala mjesecima, ali nikada nije buknula, jer, krivac bi se trebao vratiti pred razjarene nogometne fanatike u Alžir, za koje je “Vaha” u ovom času heroj nacije. Da je tako, potvrdit će i najsustavniji časopis na svijetu “Kicker”, koji je u opisu svih sudionika Svjetskog prvenstva Halilhodžića opisao kao “srdačno prihvaćenog, ali ne i sasvim dobrodošlog”.
Vahu Halilhodžića znamo kao Dinamovog trenera, koji je u Zagreb došao s reputacijom svjetskog nogometnog stručnjaka. Istina, govorio je nekom čudnom mješavinom bosanskog i francuskog, poput “bonjour, jeboga ti”, ali vrlo prihvatljivog vokabulara za široku publiku, kojoj je Vaha bio simpatičan i drag. Bio nam je blizak i zato jer je početkom 80-ih služio vojni rok u Zagrebu, u Petrovoj bolnici mu je rođena i kći, i želio je doći u Dinamo, ali to se nikada nije ostvarilo zbog sumnjivih “sposobnosti” Dinamove uprave. Miljan Miljanić, izbornik jugoslavenske reprezentacije, poveo ga je na svjetsko prvenstvo u Španjolsku, ali se nije mogao probiti u udarnu momčad, pored Ivice Šurjaka, Zlatka Vujovića, Miloša Šestića i Safeta Sušića. Uostalom, kao i najbolji strijelac jugoslavenskog prvenstva te godine Snješko Cerin, koji uopće nije bio ni pozvan! Razočarani Vaha je otišao u Francusku i u Nantesu postao jedan od najcjenjenijih igrača s ovih prostora, od njega su poštivali više samo još Josipa Skoblara. Često smo tih godina satima razgovarali, bio je ogorčen na beogradsku nogometnu čaršiju, koja je gospodarila YU-nogometom, ali, poput Bake Sliškovića i Marka Mlinarića, ni bogomdani talent nije mogao popraviti stvar. No, nikada nije mogao prežaliti da mu je “čiča Miljan j... majku”. Na žalost, ni kada je kao trener došao u Dinamo, stvari se nisu bitno poboljšale, u Maksimiru su ga dobro plaćali, ali nisu znali da u rukama imaju svjetsku klasu. Umjesto da ga pokušaju zadržati, otpustili su ga uz smiješnu izliku da je - preskup!? Iako su preskupe bile sve kasnije trenerske neznalice, koje su osramotile Dinamo nebuloznim rezultatima u Ligi prvaka. Osim toga, Halilhodžić je nakon odlaska iz Zagreba otvorio dušu, rekavši da se Zdravko Mamić u poluvremenu utakmice protiv Intera iz Zaprešića spustio u svlačionicu i “otpustio kočnicu”. “Povrijedilo me i uvrijedilo što me kritizirao da nisam izveo najbolji tim. Ponizio me pred igračima. Rekao je da ekipa ne igra dobro. Čak se okomio i na moju majku, a to ne opraštam”, kazao je tada.
Vahida Halilhodžića sam jedne godine intervjuirao u Parizu, bio je trener PSG-a Nemoćno je širio ruke. “Zamisli”, rekao je, “moj glavni igrač Ronaldinho je sinoć naručio dvije one gospođe s Pigalea u svoj apartman, a danas igramo važnu europsku utakmicu...” Nije se previše zgražao, samo je želio reći da su Brazilci posebni i skloni razvratu. Nedugo nakon toga Ronaldinho je otišao u Barcelonu, jer ga u “gradu svjetlosti” više nisu mogli kontrolirati, postao je neobuzdani, divlji konj. U Zagrebu takvih problema Vaha nije imao, ili barem nije pričao o njima. Afirmirao je Antu Rukavinu i Sammira, koji su protiv Villarreala odigrali veliku utakmicu (2-0), ali su kritičari počeli prigovarati da su mu pobjede tijesne (uglavnom 1-0), vjerojatno po nagovoru kladioničara, koji su se kladili na - hendikep! Nastupio je u emisiji “Nedjeljom u dva”, šarmirao je hrvatsku nogometnu javnost, publici se sviđalo da pokušava biti nezavisan, kao i njegova poštapalica - kažem ja. U Zagrebu ga je, govorio je, šokirala količina psovki, jer je nakon toliko godina u francuskoj naviknuo da je najgore što nekome možete uputiti - “merde”. Ali, malo-pomalo, i njemu su za boravka u Hrvatskoj počeli izlijetati iščašeni glagoli.
Njegova nogometna filozofija bila je njemački dril, diplomacija nije bila njegov stil ophodnje i vjerojatno ga nisu baš bez veze u Francuskoj često kritizirali da je trener-tiranin. Kada je preuzeo Alžir, rekao je: “Treniram momčad za svjetsko prvenstvo, a ne za rat!” Iako je Alžir bio tipična ratnička momčad, koja se hranila patriotizmom!
Kad ovih dana otipkate broj njegova mobitela, dobit ćete očekivani odgovor - nazvali ste broj koji se ne koristi! Mislim da se Vaha malo i skirva i malo laže, jer, novinare uglavnom zanima gdje je njegova sljedeća stanica. A to odavno nije tajna, prije Svjetskog prvenstva potpisao je za turski Trabzonspor, za “nemoralnu svotu”, jer, dva milijuna eura neto po sezoni odbio bi samo lud čovjek. A toliko su Turci spremni platiti da bi izašli iz nogometne anonimnosti i približili se Fenerbahçeu, Galatasarayu i Besiktasu.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....