VELIKA ANALIZA JUTARNJEG Svi ekonomski pokazatelji su loši. Kakve su šanse za oporavak?

Nisu uspjeli. Možda zvuči grubo, ali dijagnoza prve polovice Vladina mandata nameće se iz prve i teško ju je pobiti. Dvije godine nakon promjene vlasti Hrvatska je i dalje na repu posttranzicijske Europe, broj onih koji rade ili su makar u potrazi za poslom pao je na dosad najnižu razinu, industrijska proizvodnja je na minimumu, motori rasta su ugašeni. Prema konačnim financijskim rezultatima, pao je čak i turizam, od kojega po tradiciji očekujemo previše. Pitanje: ima li svijetle točke ili da svi poput lemura krenemo prema najbližoj litici?

Usporedba s Kosor

Forbesov analitičar Mario Gatara ne skriva zabrinutost. Brojke su loše, a premalo je ohrabrujućih signala da bismo mogli biti zadovoljni, piše. Kao prvo, fiskalna konsolidacija na koju se koalicija pozivala uoči izbora jednostavno se nije dogodila. U prijevodu na hrvatski i očišćeno od jezika političke ekonomije to znači samo jedno - Hrvatska još nije sazrela do točke kada će razumno trošenje proračunskog novca biti jedan od temelja upravljanja državom. Takav razvoj događaja teško je dvije godine nakon izbora promatrati isključivo kao posljedicu loše politike prethodnika.

Bivše posade državnog vrha, osim možda one Valentićeve iz jednog sasvim drukčijeg razdoblja (travanj 1993. - studeni 1995.), doista se nisu mogle pohvaliti razumnim pristupom državnim financijama. Za razliku od posljednje dvije garniture ( Kosor i Milanović ), bivše vlade, međutim, nisu vodile državu u ekonomski ekstremno teškim uvjetima. Ako Jadranki Kosor možemo oprostiti nepripremljenost, jer dolazak na čelo Vlade i nju je samu bio iznenadio, Zoran Milanović se za premijersku dužnost pripremao najmanje četiri godine - od vremena kada je pretrpio izborni poraz od Ive Sanadera.

Blizu točke bankrota

Četiri teške i krizom već obilježene godine provedene u političkoj pozadini, ali s dobrim pristupom informacijama i mehanizmima vlasti u Saboru, trebale su biti dovoljne za stvaranje čvrstog tima ekonomsko-političkih specijalaca spremnih na strelovitu akciju u najtežim prilikama. Dvije godine prakse i relativno slabije uvježban tim stručnjaka doveli bi do zavidne razine. Nepripremljenost kojom je preuzeta vlast u prosincu 2011. danas je zato potpuno vidljiva, ali i teško prihvatljiva.

Rezultat je, s obzirom na ogromna očekivanja s kojima je Milanovićeva Vlada bila dočekana u prosincu 2011., šokantan: javni dug opasno se približio kritičnoj granici od 60 posto BDP-a, sljedeće godine na naplatu stiže jedan od dosad najvećih paketa inozemnih dugova, unatoč evidentnim znakovima oporavka u EU, hrvatska je ekonomija i dalje u padu, a državna blagajna čini se da nikada nije bila bliže točki na kojoj se proglašava bankrot. U blagajnama za život ključnih ministarstava danas ima premalo novca da bi država mogla funkcionirati kao servis svih građana. Istovremeno dug koji sljedeće godine dolazi na naplatu ne ostavlja prostora za dosad redovite tehničke rebalanse unutar proračuna.

Zvanje MMF-a

Ma koliko da nam se proteklih godina činila dalekom, sudbina Grčke danas je možda najbolje što nam se može dogoditi. “Nema nikakva razloga zbog kojeg bi birokrati u Bruxellesu, provodeći proceduru prekomjernog deficita, mogli imati sluha za razne svete krave koje neumorno financiraju porezni obveznici”, piše Gatara u Forbesu. Točno je da EU i MMF spašavajući eurozonu od zaraze nisu pokazali previše milosti u Grčkoj kada su zahtijevali drastične rezove državnog aparata i da pritom nisu previše marili za cijenu reformi, plaćenih u prvom redu dramatičnim padom životnog standarda niže srednje klase građana. Ali Grčka, koju su gotovo svi prije nekoliko godina već vidjeli izbačenu iz eurozone, a možda i iz Unije, danas pokazuje znakove oporavka koji su daleko življi od pomaka koji se u ovom trenutku vide u Hrvatskoj. Taj oporavak i dalje nije nimalo ugodan ali, za razliku od hrvatske stagnacije u područjima ispod nule, grčki procesi sugeriraju skori pomak nabolje. Znači li to da nam je, baš kao i Grcima, nužna pomoć međunarodnih financijskih institucija? Ili još jasnije - kada već ne možemo sami, ne bi li nam bilo bolje pomoć MMF-a potražiti odmah? Milanović i Linić tu se ne čine jedinstvenima. Premijer bi radije posao obavio sam, zbog toga je, uostalom, izabran, ali čini se da za to nema snage, a ni jasne političke volje među partnerima. Ministar financija prihvatio je činjenicu da mu je realizacija ispod planirane, tako da mu više nije strana pomisao na pomoć MMF-a s kojim je, za razliku od Milanovića, jednom već odradio posao, iako kao potpredsjednik Vlade, a ne kao prvi čovjek državnih financija. Linićev je problem druge vrste. Krut i nesmiljen u uvođenju financijske discipline prečesto je ostao gluh na potrebe manjih, a pogotovo mladih biznisa koji danas pogibaju pod poreznim teretom prije nego što naprave prve korake.

Ulagači amateri

“Jesmo li napokon na putu da stignemo na put izlaska iz krize”, parafrazira u Forbesu Maruška Vizek nesretnu rečenicu Jadranke Kosor iz vremena prije kraja njezina polovičnog premijerskog mandata. Nismo, nažalost, a nismo zato jer kriza, ona globalna koja nas je zahvaljujući čvrstoj politici Hrvatske narodne banke pogodila gotovo godinu dana kasnije od ostalih, zapravo nije bila uzrok naše današnje duboke depresije. Hrvatsku je kriza pogodila u najnezgodnijem trenutku, kada se suočila s dubinskim problemima vlastitog poluizgrađenog sustava - nevjerojatno raširenom korupcijom, organiziranim kriminalom u vrhovima piramide vlasti i, što je možda najgore, potpuno iskrivljenom slikom javnosti o društvu u kakvom želimo živjeti. Euforiju radničkog dioničarstva koju su mnogi ulagači amateri shvatili gotovo kao neku vrstu produžetka samoupravljanja, ovaj put, doduše, kapitalističkog, zamijenio je strah od kraha koji se ubrzo pretvorio u autentičan val mržnje prema tržišnom sustavu.

Kada su Milanović i drušvo preuzeli vlast, burza, poslodavci i banke već su bili percipirani kao neprijatelji naroda. Gubici na dionicama za neke su bili vrtoglavi, drugi mirovinski stup naglo je počeo gubiti prinose, a švicarac je već bio katapultiran sa 4,4 kune na gotovo 7 kuna za franak. Program gospodarskog oporavka, najhvaljeniji, ali i najuzaludniji dokument Vlade Jadranke Kosor koji je za nju sastavila grupa najboljih domaćih ekonomskih stručnjaka, i dalje je bio osnovni papir kada se govorilo o novoj ekonomskoj politici države. I dalje, pokazalo se ubrzo, nije bilo ni čovjeka, ni stranke koji bi bili dovoljno stručni i hrabri da ga provedu. Kada je u studenom 2012. Radimir Čačić morao otići iz Vlade zbog presude suda u Kaposvaru, snovi o državi kao velikom poduzetniku bili su srušeni. Od uvjerenih reformista u Vladi je ostao samo Slavko Linić, koji se pokazao dosad najuspješnijim hrvatskim poreznikom, ali i čovjekom kojemu nedostaje vizija razvoja društva čijim državnim financijama upravlja.

Nakon što mu je otišao sparing partner kojega je imao u Čačiću, Linić je postao jedini neupitni vladar državne blagajne. Linić je, međutim, skloniji punjenju, nego trošenju, a financijsku disciplinu stavlja daleko ispred poduzetničke kreativnosti. Ako i jest nesporno da je Hrvatska godinama vapila za čovjekom poput njega koji će čeličnom stegom puniti proračun kako bi država napokon mogla postati servisom svih građana, danas će malo koji od poduzetnika o Liniću progovoriti sa simpatijom. Vole ga, iako s rezervom, veći poslovni sustavi koji su se zbog problema vlastite nelikvidnosti sklonili u “njegove” predstečajne nagodbe, financijsko čistilište koje je dosad doista spasilo desetak tisuća radnih mjesta, voli ga “narod” jer je prvi objavio sramotne liste poreznih dužnika i barem naizgled izjednačio pritisak na bogate i siromašne. I doista, da je takva porezna stega uvedena u pretkriznom razdoblju, državni financijaši vjerojatno bi već davno naučili upravljati javnim sredstvima. Problem je što nije, ali i što Linić ne zna drukčije.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista