VELIKO SVJETSKO ISTRAŽIVANJE Djevojčice ili dječaci? Tko je, dakle, pametniji. I zašto naš školski sustav počiva na stereotipima?

Djevojčice su u hrvatskim osnovnim i srednjim školama bolje od dječaka u svim predmetima. Baš u svim predmetima imaju bolje prosječne ocjene - osim u tjelesnom, a i tu su dječaci tako malo bolji od njih da je ta prednost zanemariva.

Međutim, kada su u prilici da u školi stečeno i ocijenjeno znanje pri.mijene, kada se od njih traži da “razmišljaju kao znanstvenice”, da rješavaju probleme, da ih matematički postave, interpretiraju, pretpostave posljedice i daju rješenje koje ne proizlazi iz rutinskog, naučenog načina i nije na prvu očito - djevojčice su ozbiljno nadmašene.

Studija OECD-a “Abeceda spolne ravnopravnosti u obrazovanju”, u kojoj su s aspekta spola analizirani rezultati PISA-e - unificirane provjere praktičnih znanja i vještina, odnosno matematičke, čitalačke i prirodoslovne pismenosti provedene 2012. godine na 400.000 mladih u dobi od 15 godina u 65 zemalja svijeta, tijekom koje se traži primjena, a ne reproduciranje znanja - pokazala je da su dječaci oni koju postižu najlošije, ali i i najbolje rezultate, a djevojčice su stalno - u sredini.

Među onima koji na testiranju nisu pokazali ni osnovnu razinu znanja ni iz jedne provjeravane pismenosti u svim je državama dječaka više nego djevojčica. No, u Hrvatskoj ih je dvostruko više (sedam posto djevojčica i 16 posto dječaka), što je jedan od najgorih omjera među promatranim zemljama. Međutim, sličan je omjer i među onima koji su pokazali najbolje rezultate u najzahtjevnijim zadacima rješavanja problema - tamo je dječaka dva i pol puta više, što je treći najveći omjer među svim zemljama u kojima je provedeno testiranje. Među najboljima ima 6,8 posto dječaka i 2,5 posto djevojčica.

Bez iznenađenja

Dječaci su, dakle, oni koji “strše”, a djevojčice one koje ne odskaču i koje neće iznenaditi ni u kojem smjeru.

Zašto je PISA pokazala takve rezultate, kad su djevojčice bolje baš u svemu, ako se vodimo kriterijem ocjena u hrvatskim školama? Razumljiv bi bio veliki udio dječaka među najlošijima, ali kako je onda moguće da su dječaci uvjerljiva većina i među onima koji su briljirali, kad se to na ocjenama ne vidi?

- Sasvim sigurno tome dobrim dijelom pridonosi naš obrazovni sustav, koji ne polaže ni najmanje pažnje različitim potrebama i karakteristikama koje imaju dječaci i djevojčice, ne zapaža niti radi na stereotipima koji su uvriježeni u školskom sustavu te je i u tom pogledu - poštivanju različitosti i razvijanju različitih modela motivacije - još uvijek u kamenom dobu - kaže dr. Josip Burušić s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, koji se bavio i utjecajem spola na obrazovna postignuća djece u školi.

Manje razlike

Nije nepoznato da su djevojčice i dječaci različiti od samog rođenja. Još u maternici estrogen djevojčicama ubrzava rast mozga, zbog čega su već pri rođenju nekoliko tjedana u razvojnoj prednosti pred dječacima. Do dobi od šest ili sedam godina, kad kreću u prvi razred, razlika između djevojčica i dječaka je točno godinu dana - zbog čega se u skandinavskim zemljama ozbiljno razmatra da dječaci krenu u školu godinu dana kasnije. Djevojčice su u to doba neusporedivo bolje od dječaka u grafomotorici i verbalnom izražavanju, što je, pak, u hrvatskim školama od iznimne važnosti.

Istovremeno, dječacima je desna polutka mozga, zadužena za pokret i osjećaj za prostor, razvijenija i lošije povezana s lijevom, zbog čega su skloniji akciji i nemiru.

- U tom smislu djevojčicama je, osobito na početku školovanja, bitno lakše dobiti dobre ocjene i nametnuti se, jer se kod nas, recimo, puno inzistira na lijepom pisanju, na urednosti i mirnoći, a nemirnost karakteristična za dječake nerijetko se kažnjava lošijim ocjenama - kaže dr. Gordana Kuterovac Jagodić, razvojna psihologinja sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Školski je sustav, kaže dr. Burušić, jednostavno tako posložen - da bolje odgovara djevojčicama koje lakše prate pravila, savjesnije su, redovitije ispunjavaju svoje obaveze i poslušnije su. No, je li takvo ponašanje djevojčica doista posljedica urođenih predispozicija ili na to utječe i još uvijek duboko tradicionalno i spolnim stereotipima obojeno društvo, u kojem roditelji od najranijih dana tako odgajaju i usmjeravaju svoju djecu - djevojčice prema mirnim, sjedilačkim aktivnostima, bojanju, slikovnicama, lutkicama i urednosti, a dječake prema kockicama, građenju i sportu?

Djevojčice se najčešće podupiru da budu mirne, pristojne i uredne, a dječaci aktivni i zainteresirani za igre koje razvijaju logiku i razmišljanje. Zbog toga djevojčice u hrvatskim školama prolaze bitno bolje, dok dečki, ističe dr. Burušić, pokazuju mnogo bolje rezultate na drugačijim ispitima, poput onih koje prakticira PISA, u kojima je mnogo važnija primjena i razmišljanje od naučenih rutina.

- Indikativno je da su djevojčice u većini zemalja bolje u čitalačkoj pismenosti, a dječaci u matematičkoj pismenosti te da dječaci pretežu među najboljima u rješavanju problema, ali da su te razlike minimalne u azijskim državama, u kojima se ne vjeruje u urođene talente, već u rad i vježbanje i pritom se ne rade spolne razlike. Ako nekome ne ide matematika, bez obzira radi li se o djevojčici ili dječaku, u azijskoj je kulturi to znak da treba raditi i vježbati više, dok mu matematika ne “krene”. Također je zanimljivo da je u sjevernoeuropskim zemljama, u kojima se već neko vrijeme radi na ravnopravnosti spolova i načelu jednakih mogućnosti mnogo više nego na jugu Europe, razlika u uspjehu prema spolu također minimalna - kaže dr. Kuterovac Jagodić.

Razbijanje stereotipa

Školski je sustav, dodaje dr. Burušić, u Hrvatskoj skloniji djevojčicama i uopće nije usmjeren na razbijanje postojećih stereotipa koji postoje s obje strane: niti potiče djevojčice na veću kreativnost i logičko razmišljanje, u čemu one zaostaju, niti daje dječacima priliku da je pokažu. Razvija se prosječnost i ujednačenost, kojoj su djevojčice - očito iz niza razloga, a ne samo urođenih predispozicija - sklonije od dječaka.

- Hrvatski je obrazovni sustav za ove stereotipe potpuno slijep - kaže dr. Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, voditelj Ekspertne skupine za reformu kurikuluma.

Već na ispitima državne mature, koja je koncipirana bitno drugačije od klasičnih kontrolnih školskih ispita, dječaci, kaže, nadoknađuju razliku koja postoji u ocjenama u odnosu na djevojčice, a u nekim predmetima postižu i bolji uspjeh. Takav je odnos vidljiv i na PISA testiranjima.

- Spolne razlike u hrvatskom obrazovanju su izrazite, a sustav ne poduzima korake da ih ispravi. Kao prvo, sadržajno bi trebalo približiti određene “stereotipne” predmete suprotnom spolu. Fiziku možete poučavati na primjeru plesa ili baleta, kao što i jezik i književnost možete pokušati djeci približiti stripom i različitim žanrovima. Navedeno svoj vrhunac ima pri upisu na fakultet kada je vidljiva izrazita stereotipizacija izbora studija - kaže dr. Jokić.

‘Muški’ predmeti

Iznimno malo djevojčica upisuje studije iz područja znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike (engleska skraćenica STEM), bez obzira na svoja ranija postignuća i uspjehe. Djevojke u “muškim” predmetima, poput matematike i fizike, građevine i informatike, naprosto nemaju samopouzdanja i ne vjeruju da one to mogu. Ta samoučinkovitost, upozorava dr. Kuterovac Jagodić, iznimno je važna. Istraživanja pokazuju da će, u skupini dječaka i djevojčica dobrih u matematici, čija je razina znanja podjednaka, deset puta manje djevojčica izabrati fakultet u kojem je matematika i matematički način razmišljanja izražen: one naprosto ne vjeruju da su u tome dovoljno dobre, smatraju da moraju biti briljantne da bi mogle uspjeti u takvim karijerama. Dječaci takvih prepreka uopće nemaju: i mnogo lošiji upisuju i završavaju STEM fakultete.

Koliko u tome igraju stereotipi u Hrvatskoj pokazuje i podatak da su i roditeljska očekivanja spram sinova i kćeri bitno različita. Roditelji skupine dječaka i djevojčica koji imaju jednako dobre rezultate iz matematike bitno se razlikuju u razmišljanjima o njihovoj budućnosti: čak 45 posto roditelja dječaka očekuje da se njihovi sinovi afirmiraju u takvim zanimanjima, dok jednako očekuje tek 20 posto roditelja djevojčica.

Analitičari opetovano upozoravaju da je školski sustav bitan - u Hrvatskoj iznimno - ali da na formaciju djece i njihovih sklonosti, samopouzdanja u različitim područjima i učinkovitost važan utjecaj imaju i aktivnosti kojima se bave izvan škole, primarno kod kuće.

- Mojoj su djeci aktivnosti najvažnije, čini mi se da su im važnije i od škole. Ivona ide u treći razred i najviše voli crtanje i plesanje. I strašno je snalažljiva, snaći će se u bilo kojoj situaciji. Karlo, koji je četiri godine stariji, stavit će nogomet na prvo mjesto. U školi mu je matematika svakako ispred hrvatskog. Pročitat će lektiru i onoliko koliko mora, ali za gušt sigurno neće posegnuti za knjigom - kaže Gordana Vlajić, (41) knjigovodstvena referentica iz Zagreba, zaposlena u Ministarstvu regionalnog razvoja. Sa suprugom Željkom (45), zaposlenim u jednoj privatnoj tvrtki, uz dvoje školaraca, ima i petogodišnjeg Ivana.

- Svako od moje djece je različito. Isti roditelji, isti odgoj, isti savjeti - ali svako od njih ih različito čuje - smijući se, kaže mama Gordana. Najmanji Ivan zainteresiran je za sve - od uzgoja povrća do slova i brojki s kojima se “bore” starija djeca. Iznimno je samostalan, neki si je dan sam popravio lanac na biciklu.

- Karlo sjedne i nauči, i dobije ocjenu koju zaslužuje, bez napora da se malo zakamuflira i pokuša dobiti više. Ivona će, pak, izbjeći sve što se može i naći načina da prikrije ono što možda ne zna. Karlo je samostalan u učenju, a Ivona je manja, njoj treba pomoć odraslih. Dnevno, u više navrata, sve zajedno uči i po dva sata - kaže mama, zadovoljna uspjehom svoje oboje djece.

Djevojčice, pokazuje analiza, tjedno u Hrvatskoj pišu zadaću sedam sati, a dječaci prosječno dva sata manje. S druge strane, dječaci mnogo više vremena provode za kompjutorom, igraju igre, mnogo češće od djevojčica igraju šah, a curice više vole društvene mreže. Usporedba uspjeha na PISA-i i upotrebe kompjutera pokazala je da je umjerenost najvažnija: djeca koja s vremena na vrijeme igraju igrice pokazuju značajno bolji uspjeh od onih koji ih igraju svaki dan, ali i od onih koji uopće ne koriste kompjuter.

- Karlo voli biti na kompjuteru, ali bitno manje od njegovih vršnjaka. Nogomet će izabrati prije kompjutera - kaže mama Gordana.

Nadoknađeni minus

Primijenimo li statistiku na Karla i Ivonu, ona će vjerojatno bitno bolje i radije čitati, a on će biti bolji u matematici. Međutim, kroz vrijeme, Karlo, odnosno dječaci, profitirat će: iako su tijekom cijelog školovanja nominalno bolje od dječaka, djevojčice su u konačnici mnogo rjeđe na vodećim pozicijama i među vodećim profesionalcima. Istraživanja su pokazala da dječaci tijekom vremena - kad dođu u 20-te - nadoknade minuse koje su imali u odnosu na djevojčice. U toj dobi više nema spolne razlike u čitalačkoj pismenosti, jer kroz vrijeme i kroz posao i muškarci moraju razvijati tu vještinu. Djevojke, pak, ne nadoknade razliku u matematičkoj pismenosti.

Analitičari OECD-a kao ključni problem obrazovanja s pozicije spola postavljaju dječake koji s 15 godina postižu izrazito loše rezultate jer se oni najčešće ne uspiju izvući, te djevojčice s odličnim rezultatima, koje se negdje putem izgube. Dječaci slabijeg školskog uspjeha skloniji su ranije napuštati školu, često bez ikakvih kvalifikacija. Osam postotnih poena su skloniji smatrati da je škola gubitak vremena.

Bez samopouzdanja

Cure s druge strane pokazuju bitno manje samopouzdanja i vjere u same sebe i svoje mogućnosti za uspjeh i kad postižu bolji uspjeh od dječaka.

Dečki se u životu pitaju: Mogu li ja to?

Cure se pak pitaju: Odgovaram li ja potrebama te pozicije? Vide li me drugi sposobnom za obavljanje tog posla?

Mnogo im je važnije hoće li zadovoljiti očekivanja drugih - škole, roditelja, partnera - nego hoće li iskoristiti svoj potencijal. I kad uspiju ostvariti zavidnu karijeru, kaže dr. Kuterovac Jagodić, ne mogu pobjeći od stereotipnih uloga: još se uvijek od njih očekuje da obave i majčinske dužnosti i kućanske poslove. Još je uvijek uvriježeno divljenje kad otac “pomaže majci u brizi oko djeteta” (jer on “pomaže”, a ne brine o svojem djetetu) te je očekivano da žena pohvali i zahvali mužu kad nešto napravi u kući.

Razlike u postignućima mladića i djevojaka u većini promatranih zemalja postoje i uvijek su u istom pravcu: unatoč objektivnim znanjima, djevojke pokazuju lošije rezultate. Međutim, te su razlike u Hrvatskoj veće od prosječnih. Bitno veće.