Viktor Žmegač: Luksuz i podmukli strah. To su ključne riječi našeg doba

Viktora Žmegača, profesora emeritusa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gotovo je suvišno predstavljati. Povjesničar, teoretičar književnosti, muzikolog i germanist, jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, znanstvenik čija su djela na popisu obavezne literature uglednih stranih sveučilišta. U svojoj 82. godini u jednoj je od najproduktivnijih faza, redovito piše i objavljuje djela za koja se superlativi ne štede. Nakon knjiga “Od Bacha do Bauhausa” i “Majstori europske glazbe” u izdanju Matice hrvatske, upravo je objavio “Prošlost i budućnost 20. stoljeća” o najvažnijim i prijelomnim autorima 20. stoljeća, od Freuda do Safranskog, zamišljenu kao pokušaj da “u kronološkom pohodu kroz dvadeseto stoljeće istakne i razradi glavne povezne niti, dakle misaone potke u rasponu od psihonalize do kritike globalizacije”. Pišući o Heideggeru, Frankfurtskoj školi, Frommu, Baudrillardu, Camusu i nizu drugih važnih autora, Žmegač u tekstovima, naglašava, govori o glavnim tendencijama 20. stoljeća - nadogradnji humanog načela ljudske samobitnosti, slobodi odlučivanja, principu tolerancije, autonomiji znanosti i umjetnosti, kulturnom pluralizmu, univerzalnom strahu i ulozi medija.

Utjecaj germanistike

Što nam je sve ‘kratko 20. stoljeće’ ostavilo u naslijeđe ?

- Svako stoljeće ima svoju prošlost i budućnost. Naprimjer, da se u 18. stoljeću nije učvrstila misao parlamentarne demokracije, većina bi ljudi bila manje-više poslušni podanici svojih kraljeva ili spodoba usporedivih s nekim današnjim bankarskim ili naftnim diktatorima. Ono što je danas u svagdašnjici milijardi ljudi samo po sebi razumljivo, automobil, fotografija, slikovna i govorna daljinska komunikacija, sve je to baština iz pretprošlog stoljeća. Slično vrijedi i za dvadeseto stoljeće. U usporedbi sa starijim stoljećima, dvadeseto ima u mnogočemu posebnu signaturu jer, izuzme li se kopernikanski obrat u astronomiji, nikad prije nije bilo toliko korjenitih prevrata na svim područjima umjetnosti. Nastojao sam pokazati neka polazišta dvadesetog stoljeća i iz tog razdoblja izvesti linije koje vode u budućnost. Uostalom, u toj se budućnosti već nalazimo, no nijedan razuman čovjek ipak neće reći da su teorije i dijagnoze kulturološke naravi zastarjele ili prevladane. Naprotiv, sve su istinske duhovne spoznaje aktualne i nema ozbiljnog kritičara ili znanstvenika koji može bez teorijskih postaja prošlog stoljeća, bez obzira na to radi li se o psihoanalizi, o mijenama u arhitekturi, o filozofiji egzistencije ili o prognostici u sjeni atomske bombe.

Nikad nije bilo ni toliko važnih knjiga i škola koje su pratile promjene. Dobar dio autora kojima se bavite dolazi s njemačkoga govornog područja. Koliko je na izbor utjecala činjenica da ste germanist?

- Svatko tko ima prisan odnos prema knjigama, složit će neku vrstu intelektualne antologije određenog razdoblja prema svojim pogledima na stvar. Opis duha dvadesetog stoljeća temeljio na knjigama od kojih me neke već dugo prate, što u gimnazijskoj i školskoj torbi, što u akademskoj aktovki, a izbor autora i djela odgovara mom shvaćanju o tome što je od centralnog značenja za obrise epohe. No, ovdje nije odlučila germanistička naobrazba, nego objektivno stanje stvari. Filozofija, baš kao i glazba, njemačke su domene, dijelom zato što je njemački idealni jezik za filozofske apstrakcije. Uz njemačke, zastupljeni su francuski sociolozi i filozofi koji se ističu po provokativnom diskursu. Angloamerička misao nije se uklapala u moj izbor, dok je ruska zanimljiva samo na specijalističkim područjima.

Pregled završavate Safranskim. Koje je zadnje književno teorijsko djelo koje vam je otvorilo nove svjetove?

- Posljednih dvadesetak godina nisam pronašao ništa što bi me posebno uzbudilo. To je ta tipična postmoderna situacija u kojoj se ponavljaju modeli, nema nove paradigme koja će vam otvoriti potpuno nove vidike. Knjige kojima se bavim u ovoj knjizi pratile su me u 70-ak godina, od gimnazije do danas. Naprimjer, Freuda sam čitao za godina u osječkoj gimnaziji, kad su neki političari smatrali da je uputno Freudove spise zaključavati u ormariće s opasnim farmaceutskim pripravcima. Za vrijeme studija u Zagrebu i u Njemačkoj upoznao sam Worringerova, Adornova, Camuseva i Auerbachova djela. Najviše je fascinacije poteklo od Adorna, a u Frankfurtu sam bio među njegovim studentima. Za mene su ti dani važni kao prvi susreti s piscima i knjigama. Nažalost, tu vrstu ushita, nisam već dugo osjetio.

Vrijedi li to i za književnost?

- Upravo suprotno, tu se ništa nije promijenilo, svaki dan možete doživjeti veliko iznenađenje.

Ljepota igre

Neovisno o postmodernoj situaciji, književnost i umjetnost još imaju taj veliki kombinatorički potencijal. Primjerice, strašno volim kriminalističke romane i trenutno sam oduševljen Šveđanima i njihovom scenom. Ako logički razmišljate, onda morate doći do zaključka da tako dugo dok ljudi žive, dok osjećaju, dok mogu pisati, književnost ne može umrijeti. Nisam primijetio da suvremenoj književnoj produkciji manjka zanosa, ideja ili talenta. Može se povući paralela s nogometom. Trenutno radim na knjizi “Filozof igra nogomet” u kojoj je središnji esej “Kant igra nogomet”. U njemu sam povezao teoriju nogometa s teorijom autonomije u estetici 18. stoljeća koja se zalaže za to da je vrijedno ono što tebe veseli, a ne ono što društvo nameće. Nije neka tajna da se službeni, veliki sport, sveo na kockanje. Ali, dajte si truda i pogledajte kako igra skupina neprofesionalca, momci koji ne znaju za honorare, nego igraju zato što vole igrati, zato što vole driblati i sačuvali su taj žar sporta. Nije bitno što njihov izvedba nije savršena, u njihovoj igri vi možete prepoznati tu ljepotu i bit same igre. Slično je s književnosti, prekrasna iznenađenja moguća su, doslovno, svaki dan.

U svojim esejima dijalogizirate s idejama autora, čak i onima koje su presudno utjecale na vaš znanstveni rad, primjerice Adornove. Teorija se ne mijenja kao košulja, ali kada čitate te knjige s odmakom, koliko biste sada mijenjali svoj pristup književnosti ?

U posljednjih tridesetak i više godine ništa se nije promijenilo u mojim stavovima prema književnosti jer književnost sama kritici nameće nove kriterije. Ne možete istim kriterijima prosuđivati “Don Quijotea”, najnovije proizvode postborgesovke književnosti ili ono što se kod nas nazivalo FAK-om. Naprosto, morate primijeniti drukčija kritička mjerila. Ako polazite od kritičkih mjerila književnosti 18. ili 19. stoljeća, nužno ćete zakazati.

Realnost katastrofe

Tekst uvijek izda svog autora, a iz vaših se da zaključiti da vam je, primjerice, bliža kritika Baudrillarda i Arendt, nego Marcusea i Simone de Beauvoir. Niste odveć optimistični po pitanju smjera naše civilizacije?

- Pojmovi pesimizam i optimizam u današnje vrijeme zakazuju, ta opreka više ne funkcionira. U tzv. napretku sadržano je toliko tzv. nazatka da više ne možete točno razlučiti stvari. Suvremena znanost omogućila nam je da uživamo u blagodatima modernog civiliziranog društva, čovjeku je pružena mogućnost raznih oblika obrazovnih mogućnosti. No, ista znanost postavila je čovječanstvo pred mogućnost realne katastrofe. U povijesti čovječanstva nikad nije bilo mogućnosti realne katastrofe. Luksuz i podmukli strah, to su karakteristike epohe i naša realnost.

Protekla godina bila je proglašena godinom žena, pri čemu se željelo naglasiti da su spisateljice bile te koje su izdale velik broj kvalitetnih knjiga. Ne vraća li nas činjenica da plješćemo ženama zato što znaju pisati u eru prije Simone de Beauvoir?

- Društvena praksa zasad je još uvijek natjecanje bez definiranog ciklusa, društveni perpetuum mobile. Jesu li žene ponosne što postoji Dan žena? Ne bi smjele biti, jer svako isticanje u isti je mah znak diskriminacije. Svi dani u godini morali bi biti i dani žena i dani muškarca. Poznato je da se problemi rješavaju uklanjanjem uzroka, a treba suzbiti mišljenje da su primarne spolne oznake ujedno i primarne društvene oznake.

Datumi nisu bitni

Koliko pratite zbivanja na Filozofskom vezana uz kritiku Bolonje i procese komercijalizacije?

- Pratim, i to vrlo pozorno. U “SMS esejima” pokušavao sam si predočiti što bi rekli krupni intelektualci, kao što su Adorno, Rorty ili Baudrillard, da su suočeni s tim novim europskim nastavnim programom, kao što je Bolonja. Mislim da bi bili zgroženi. Bolonja je modeliranje studija prema jednoj preodžbi koja nije potakla iz naravi humanističkih disciplina, nego stupnjem pojednostavljanja koje vraća univerzitetski studij na razinu praktične škole, motivirane time da mlade ljude pripremi za kolotečine ili mlin suvremene ekonomije. Čak se i gimnazija pretvorila u pripremu djece za sveučilišnu Bolonju. Nemojte me krivo shvatiti, danas ima neobično vrijednih mladih ljudi i nipošto ih ne želim kritizirati, ali takva vrsta obrazovanja vodi do toga da iskaču samo oni koji su u stanju raditi na sebi. Oni, pak, koji se drže samo onoga što je propisano, nažalost, padaju ispod obrazovnog nivoa moje generacije. Kao sveučilišni profesor smatram da je to nedopustivo i da to nije poanta obrazovanja. Trenutno vlada žalopojka oko toga kako djeca imaju pregršt gradiva. Nije problem u gradivu, datumi nisu bitni, ali morate djeci pomoći da razumiju procese. Lako će naučiti u kojem je stoljeću živio Karlo IV. ili Karlo VI., uostalom zato su stvoreni priručnici, ali moraju razumjeti u kojem je smjeru išla, primjerice, Engleska ili Francuska - da usvoje kritički i dubinski odnos prema sadašnjosti. Sve do Bolonje, osobito u Njemačkoj i Francuskoj, vrijedio je Humboldtov ideal obrazovanja - usmjeren prema tome da studirati znači samog sebe izgrađivati, osposobiti mladu osobu da bira ono što je zanima. Administrativna vlast u tome vas ne smije spriječiti, jer samo ako je taj uvjet ispunjen, čovjek može pronaći svoje mjesto u društvu.

Nikad niste bili znanstveno lijeni, ali sad ste u jednoj od svojih najproduktivnijih faza ?

- Uzrok ima veze s jednom od središnjih teza moje nove knjige, a to je da ne postoji napredak bez nazatka. Svi smo mi djeca 18. stoljeća, razdoblja kad je ponovno osviještena dijalektika, taj stari znanstveni postupak koji kaže da se u svakom potezu nalazi protuslovlje. Ako se vozite automobilom, možete pregaziti čovjeka. Ako idete pješice, ne možete. Moja produktivnost je posljedica dijalektike mog života. Ne bih toliko pisao da je moja supruga, biće koje volim najviše na svijetu, zdrava. Mi bismo sad putovali, kao nekad kad smo automobilom obišli cijelu Europu, prevalili tisuće i tisuće kilometara. U automobilu, ako vozite, ne možete pisati. Nama na tim putovanjima nikad nije bilo dosadno, smijali smo se i vodili divan život. Tad sam, dakako, i manje publicirao. Sad sam osuđen, zapravo, na samoću. Nije to ona strašna samoća, okružen sam divnom djecom, divnim prijateljima, divnim novinarima. Nisam depresivan, ali postoji neka vrsta boli koju niste u stanju podnijeti ako se ne fokusirate na nešto drugo. Svjestan sam da je ovo što radim neka vrsta bijega, ali to je produktivan bijeg. Dođem doma, napišem par stranica i onda sam zadovoljan. I bude mi lakše.