VJESNIKOVA ARHIVA Kako je stvarana i zamalo uništena grandiozna zbirka novinskih članaka i fotografija

Ni u pesimističnim nagađanjima nisam vjerovala da ćemo arhiva i mi sve to proživjeti. Srećom, sad je pronađeno rješenje za građu, ali zašto je sva ta drama bila potrebna, još mi nije jasno. Tužna je to priča - kaže Deša Kolar, dugogodišnja dokumentaristica Vjesnikove novinske arhive.

Priča o mitskom mjestu i mitskom arhivu hrvatskog novinarstva ovih je dana napokon dobila epilog. Novinska dokumentacija Vjesnika proglašena je zaštićenim kulturnim dobrom, okončan je njezin višegodišnji izlet u okrilje Hine, a tijekom lipnja bit će dovršen i postupak primopredaje građe Hrvatskom državnom arhivu (HDA).

Kad taj proces bude obavljen, građa će ponovno postati dostupna onima zbog kojih je i bila stvarana desetljećima: novinarima i svim ostalim građanima.

Vjesnikova novinska dokumentacija, koja je sve do 2007. godine bila smještena u nekadašnjem Vjesnikovu neboderu, jedna je od najvećih hemeroteka (zbirka isječaka novinskih tekstova) u jugoistočnom dijelu Europe.

Arhiva za sve

Građa se počela prikupljati nakon Drugoga svjetskog rata, a do 90-ih su se godina, uz novine, tjednike i časopise objavljivane u Hrvatskoj, kontinuirano od 60-ih prikupljali i isječci iz dnevnih novina i periodike s područja cijele Jugoslavije. Tijekom desetljeća nakupilo se 898 dužnih metara građe: 3945 uveza novina, 6156 registratora s izrezanim člancima podijeljenih u veće i manje cjeline. Dosjei za oko 60.000 ličnosti.

- U dokumentaciju sam došla raditi sredinom 80-ih godina kad je sustav već bio dobro uhodan. Tada je u dokumentaciji radilo nas 25, ali broj se tijekom godina smanjivao. U Hinu je 2007., zajedno s građom, prešlo nas 14 - prisjeća se Deša Kolar.

Sistem rada bio je sljedeći: u redakciju je svakodnevno pristizalo po nekoliko primjeraka najrazličitijih izdanja. Dio bi se izdvajao za uvezivanje, a zaposlenici bi počeli rad na raspoređivanju članaka. Prvo bi proveli grubu sistematizaciju, odnosno podjelu na 20-ak velikih cjelina: od religije i društva, preko kulture i ekonomije pa sve do odgoja i politike. Potom bi članke izrezivali.

- Svatko od kolega bio je zadužen za određeno područje. Kada bi izrezani članci pristigli, sortirali smo ih u manje cjeline. Pristup u arhivu bio je otvoren za sve.

No, većina redakcija za korištenje je plaćala mjesečne paušale. Početkom 21. stoljeća tarife su počele rasti. S vremenom su si ih mogle priuštiti samo najveće redakcije. Na upite o rastu cijena rukovodeći ljudi odgovarali su kako je jedino rješenje digitalizacija građe. Naizgled zdravorazumsko rješenje bila je odluka koja je imala katastrofalne posljedice. Godine 2007. novinska je dokumentacija izdvojena od Vjesnika i dodijeljena Hini gdje se trebao provesti postupak njezine digitalizacije. Za tu svrhu je Vlada odlučila izdvojiti 24 milijuna kuna.

- Spašavao se Vjesnik, utapala Hina - kaže danas Branka Valentić, nova ravnateljica državne agencije koja je početkom ove godine pokrenula postupak primopredaje gradiva Hrvatskom državnom arhivu. - Dokumentacija i 14 zaposlenika prebačeni su u Hinu. Eksperiment je trajao šest godina tijekom kojih je potrošeno 18 milijuna kuna. Od ona 24 milijuna kuna, država je isplatila devet milijuna u dvije rate. Ostatak je uložila Hina za plaće, softver, kojekakve semantičke tražilice i projekte. Kad se 2009. godine shvatilo da se gubici gomilaju, osnovan je Media monitoring, agencija za press clipping, u uvjerenju da će se time zaraditi golem novac - objašnjava Branka Valentić.

U najboljim mjesecima Media monitoring je mjesečno zarađivao 40.000 kuna, a troškovi zaposlenika iznosili su 140.000 kuna. No, nisu to bili jedini gubici. Zaposlenici dokumentacije raspoređivani su na nove projekte, a pomno stvarana dokumentacija izgubila je kontinutitet koji joj je donio slavu. Vjesniku se nije pomoglo, a gubici Hine, kako kaže ravnateljica, bili su golemi. Suočili su se i s potencijalnim tužbama zbog kršenja autorskih prava. Arhiva, koja je od 2009. godine pohranjena u spremišnim prostorima Hrvatskog državnog arhiva u Kerestincu, postala je potpuno nedostupna novinarima zbog dugog čekanja i iznimno visokih cijena.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista