Tog je srpnja, ratne 1991. godine, predsjednik Tuđman namjeravao Vladimira Šeksa optužiti za urotu. Tuđman mi je objašnjavao kako se Šeks, s nizom desno orijentiranih saborskih zastupnika HDZ-a, upustio u kovanje urote protiv državnog vodstva, protiv državne politike, protiv Tuđmana osobno, i protiv samog HDZ-a - sjeća se Josip Manolić, početkom 90-ih najbliži suradnik predsjednika Tuđmana (Manolić je bio drugi predsjednik HDZ-ove Vlade, prvi je bio Stipe Mesić, te prvi šef središnje obavještajne službe). S Manolićem sam razgovarao prekjučer, u njegovu stranačkom uredu (Hrvatski nezavisni demokrati, vjerovali ili ne, još postoje) u Masarykovoj 22.
Kako ga je Franjo prekrižio
- Da je Tuđman ostao kod kvalifikacije o uroti, Šeksa bismo morali uhapsiti. Jer optužba za protudržavnu urotu, osobito u ratno vrijeme, podrazumijeva i uhićenje i druge kaznene sankcije. Osobno sam Tuđmana nagovarao da odustane od urote i da Šeksovu akciju proglasi tek reagiranjem jednog dijela HDZ-a na neuspješne pregovore sa Slobodanom Miloševićem i pobunjenim Srbima. Nisam želio dopustiti da u najosjetljivije ratno vrijeme dođe do razdora u jezgri političkog života; da se Tuđman obračuna s krajnjom desnicom u HDZ-u.
Bilo kakav obračun u ljeto 1991. mogao nam je samo štetiti, i s aspekta unutarnje, i s aspekta vanjske politike. Usred rata, i pola godine prije međunarodnog priznanja, nismo smjeli pokazati unutarnju slabost - kaže Joža Manolić kojeg je HDZ isključio iz članstva 1994., poslije njegova sukoba s Tuđmanom, oko hrvatske politike prema BiH (Manolić je bio žestoki protivnik Tuđmanove koncepcije podjele Bosne).
- Da, Šeks je u ono vrijeme izgubljeno lutao saborskim hodnicima. Možda se moglo naslutiti da se bojao uhićenja - govori Dražen Budiša, bivši predsjednik HSLS-a, koji je u ratnoj Vladi demokratskog jedinstva obnašao ministarsku dužnost.
- Mislim da Tuđman nije planirao hapsiti Šeksa - smatra, pak, Mate Granić, potpredsjednik iste te Vlade, koji je ratne 1991. dijelio ured sa svojim prijateljem Draženom Budišom.
- Činjenica je - nastavlja Granić - da je Tuđman pobijesnio nakon što je Klub zastupnika HDZ-a odbio njegov prijedlog nove Vlade. HDZ-ovci nisu nipošto htjeli da u Vladu Franje Gregurića uđu Marina Matulović Dropulić i Mladen Vedriš. Šeks je bio vođa saborske akcije protiv Tuđmana, i to usred ratne godine. Šeks i njegovi sumišljenici predbacivali su Tuđmanu pretolerantnu politiku prema Srbima. Tuđman je tog srpanjskog dana, predsjednik mi je to sam bio rekao, razmišljao da podnese ostavku. Odustao je od ostavke, ali je odlučio kazniti Šeksa. Mislim da je Šeks u osobnom razgovoru s Tuđmanom otklonio opasnost od uhićenja.
Trojica svjedoka vremena, onodobni šef obavještajne službe (Manolić), onodobni potpredsjednik Vlade (Granić), i onodobni ministar u Vladi, koji nije bio član HDZ-a (Budiša), slažu se, dakle, u tome da je jednu političku akciju Vladimira Šeksa Franjo Tuđman doživio kao protudržavnu urotu, ili, blaže rečeno, kao udar na sebe i na hrvatsku državnu politiku.
Manolić, dapače, tvrdi da bi Šeks bio uhićen da je Tuđman ostao kod kvalifikacije o uroti, “jer u tom slučaju ne bi bilo drugog izbora”. Te 1991. očito je odlučeno da Šeks nikada neće biti niti predsjednik stranke, niti predsjednik Vlade, niti predsjednik RH.
Dapače, Manolić pamti kako su ga čelnici HDZ-a detaljno obavijestili o njihovu sastanku na Bjelolasici 1999., kada je dogovoreno da se Šeksa postavi za predsjednika HDZ-a, budući da su svi znali da je Tuđmanova smrt još samo pitanje vremena.
Na meti udbaša
Teško bolesni Tuđman, kaže Manolić, pozvao je k sebi dio vodstva HDZ-a i kazao da Šeks nikada ne smije postati predsjednik stranke. Tako je propao još jedan Šeksov pokušaj da dođe na vrh političke scene.
Vladimir Šeks apsolutni je fenomen hrvatske politike. Riječ je o jedinom akteru političke pozornice koji se na njoj uspio održati 20 godina. Riječ je o čovjeku koji je, u određenom smislu, instalirao i dr. Tuđmana, i dr. Sanadera, i Jadranku Kosor, na čelna mjesta u HDZ-u. Riječ je o čovjeku čije političke ambicije nikada nisu do kraja ispunjene, i koji je i danas, kako procjenjuje Mate Granić, itekako svjestan da je gospođa Kosor premijerka i predsjednica stranke, ali koji želi da svi, uključujući i gospođu Kosor, budu svjesni njegove stvarne moći.
- Šeks je danas najjači igrač u HDZ-u - rekla nam je ovih dana prva dama HNS-a Vesna Pusić, koja je o Šeksu govorila s puno opreznih, ali vidljivih osobnih i političkih simpatija.
Šeks je, zapravo, HDZ-ov kraljotvorac: Šeks je čovjek koji je presudno sudjelovao u usponu svih HDZ-ovih lidera, koji je, valjda jedini u HDZ-u, imao snage i hrabrosti da se javno suprotstavi i Tuđmanu, i Sanaderu, i koji je redovito plaćao za svoju neposlušnost, ali koji je politički nadživio i Tuđmana, i Sanadera, i sve njihove bliske suradnike (logika stvari jasno govori da će nadživjeti i Jadranku Kosor).
Šeksa sam upoznao sredinom prosinca 1988. godine ispred zgrade Hrvatskog sabora.
Te je hladne predbožićne subote Šeks, u pratnji 40-ak drugih disidenata, pokušao Anđelku Runjiću, ondašnjem predsjedniku Sabora, uručiti peticiju za povrat putovnica hrvatskim političkim zatvorenicima. O tom sam događaju izvještavao za slovenski tjednik Mladinu: bio sam jedini novinar koji se pojavio pred zatvorenim saborskim vratima, naprosto zato jer se, samo godinu dana uoči pada komunizma, niti jedne hrvatske novine nisu usudile izvijestiti o toj peticiji. Kasnije smo Šeks i ja otišli na kavu u hotel Dubrovnik.
- Vidite onu dvojicu - Šeks, koji je tada nosio mnogo veću bradu, lagano je zamahnuo glavom unatrag, prema susjednom separeu - oni su vam iz Udbe, oni me stalno prate.
Nekoliko mjeseci kasnije Šeksa sam počeo viđati u Tuđmanovu domu u Nazorovoj. U ožujku i travnju 1989. posjetio sam Tuđmana tri ili četiri puta: u dnevnoj sobi redovito sam nailazio na Josipa Manolića, Dalibora Brozovića i Vladimira Šeksa. U Šeksovu se slučaju vjerojatno radilo o koincidenciji, jer Manolić danas tvrdi da je Šeks izostajao s većine njihovih seansi budući da se bavio organiziranjem HDZ-a u Slavoniji; osim toga, imao je puno posla u HHO-u, kojim je predsjedavao krajem 80-ih.
Velik posao za HDZ
Dražen Budiša svjedoči, pak, kako je Vladimir Šeks gotovo slučajno završio kod Tuđmana:
- Ja sam Šeksa znao dugo godina. Mi smo u nekim stvarima surađivali, ali ne mogu reći da smo se družili. Od zagrebačkih disidenata sa Šeksom se, zapravo, najviše družio Vlado Gotovac. Kada je Šeks iz Osijeka dolazio u Zagreb, spavao je kod Gotovca. Mislim da je on u to vrijeme bio siromašan čovjek koji si, zapravo, nije mogao platiti hotel u Zagrebu...
Ali, ovo je važno - nastavlja Budiša, s kojim smo razgovarali u njegovu uredu u Školskoj knjizi.
- Vidite, kada je Franjo Tuđman sastavio prvi programski dokument o osnivanju HDZ-a, sebe je stavio na prvo, a mene na 20. mjesto. Tuđman tada ništa nije falsificirao: lista imena na dokumentu bila je njegova lista želja. Ja sam Tuđmana odbio, a dokument je, nekako, završio kod Šeksa. E sada, Šeks je mislio da sam ja osnivač HDZ-a jer je moje ime bilo posljednje na listi. Pa je Šeks meni, a ne Tuđmanu, poslao pismo u kojem kaže da želi sudjelovati u osnivanju HDZ-a, ali da ima određene primjedbe na program. Sve su te njegove primjedbe, usput govoreći, bile razumne - sjeća se Budiša koji je, eto, posredno, u određenom smislu upisao Šeksa u HDZ.
- Prvi Šeksov zadatak bio je da napiše Statut HDZ-a - kaže Josip Manolić. - On je to djelomično napravio, ali je Tuđman nakraju meni dao Statut da ga dovršim. Šeks se kasnije pokazao uspješnim organizatorom. No, morate znati da je sukob između njega i Tuđmana počeo puno prije rata, i puno prije osnivanja Vlade demokratskog jedinstva - tvrdi Manolić, svojedobno najbliži Tuđmanov suradnik i jedan od snažnijih Šeksovih oponenata u prvoj polovici 90-ih godina. Prema Manolićevim sjećanjima, Šeks je osnivao HDZ u Australiji.
- Šeks je u Australiji odradio velik posao za HDZ. Uspio je oko HDZ-a okupiti mnogo mladih, politički normalnih ljudi, a ne ostarjele ustaše koje su nas mogle kompromitirati. Međutim, za Novu 1990. Šeks je održao govor u kojem je, navodno, sebe predstavio kao predsjednika HDZ-a. Ja nisam stigao provjeriti tu informaciju koja je, međutim, došla do Tuđmana. Od tada, bilo to točno ili ne, Tuđman je u Šeksu uvijek gledao svog rivala. Tuđman, sve do svoje smrti, nije želio dopustiti da Šeks preuzme HDZ.
Nasuprot tome, Šeks je imao značajnu ulogu u Tuđmanovu izboru za predsjednika HDZ-a. Kada se HDZ formalno osnivao, u proljeće 1989., u stranci su postojale dvije grupacije: Tuđmanova i Manolićeva s jedne, i skupina Marka Veselice s druge strane. Dr. Veselica, koji je u jugoslavenskim zatvorima proveo 12 godina, trebao je biti Tuđmanov protukandidat za predsjednika nove stranke.
Doprinos Ustavu
Međutim, slavonska grupa, predvođena Šeksom, stala je iza Tuđmana. Tuđmana je formalno za predsjednika stranke predložio Branimir Glavaš, a Mate Granić drži da je iza tog Glavaševa istupa stajao Šeks. Josip Manolić se, pak, sjeća da su se on i Tuđman dogovorili da baš Glavaš predloži Tuđmana za predsjednika jer je, kako kaže Manolić, “Tuđman želio da uz njega budu mladi ljudi. Mislio je da bi Glavaš mogao biti u vodstvu stranke u idućih nekoliko desetljeća.” U svakom slučaju, činjenica je da je dr. Tuđman porazio dr. Veselicu uz pomoć osječke skupine HDZ-a, koju je vodio Vladimir Šeks. Tako je, u kasno proljeće 1989. godine, Vladimir Šeks prvi put postao HDZ-ov kraljotvorac. Svoje platinaste političke trenutke Vladimir Šeks doživio je u vrijeme pisanja prvog hrvatskog, “božićnog” Ustava, što ga je Sabor usvojio uoči Božića 1990.
- Šeks je najviše radio na Ustavu - smatra Mate Granić. - Sam predsjednik Tuđman pričao mi je kako se on i Šeks u mnogočemu nisu slagali kada je riječ o Ustavu. Tuđman je, naime, htio najveće moguće ovlasti za predsjednika Republike, dok je Šeks navlačio prema francuskom, polupredsjedničkom modelu, što ga je bio predlagao profesor Smiljko Sokol. Šeks je vjerojatno najzaslužniji što ipak nismo dobili čisti predsjednički sustav - procjenjuje dr. Granić i dodaje još jedan važan podatak: - Šeks mi je osobno rekao da je on inzistirao na afirmativnoj odredbi o antifašizmu, u preambuli božićnog Ustava.
Granić misli da Vladimir Šeks sebe, prije svega, vidi kao ustavotvorca.
- On je uvjeren da je to njegova povijesna misija - smatra dr. Granić. Početkom rata u Hrvatskoj počinje i Šeksov politički tobogan, čije se doskočište nije vidjelo sve do 2001. Naime, nakon što je, dakle, neuspješno predvodio udar na Tuđmana, Šeksa su po kazni poslali u Osijek, gdje je, međutim, svu stvarnu vlast imao njegov prijatelj Glavaš.
Zatim je Šeks postao javni tužitelj, gdje se zauvijek kompromitirao, kako nečinjenjem u slučaju ubojstva obitelji Zec, tako i prvim državnim tužbama protiv novinara. Zatim je Šeks na Saboru HDZ-a 1993. ostao bez bilo kakvih značajnih stranačkih dužnosti, a Tuđman, koji je osobno sastavljao protokol, namjerno ga je posjeo na najdesnije mjesto na stolu. Na najljevijem je mjestu od predsjednika sjedio Joža Manolić.
Pakračka Poljana
Tuđman je tako sugerirao da se želi riješiti i jednog i drugog.
Manolić, danas, međutim, ne smatra da je Šeks bio predvodnik desne frakcije u HDZ-u.
- Gledajte, sukob između Šeksa i mene počeo je oko Pakračke Poljane. Ja sam mu predbacio da on ne čini dovoljno da bi se razjasnili zločini što su ih počinili naši ekstremisti u Pakračkoj Poljani. Predbacio sam mu da ne čini dovoljno da se rasvijetli ubojstvo Milana Krivokuće, sindikalnog lidera sa Željeznice, Srbina, osobnog prijatelja ondašnjeg američkog veleposlanika Warrena Zimmermanna. Mi smo znali da je Krivokuća ubijen iz političkih razloga... Šeks i ja posvadili smo se, dakle, zato što sam ja inzistirao da pravna država funkcionira i u ratu, i što sam očekivao da on tome da veći doprinos. Šeks se izvukao izgovorom da je prekratko bio državni odvjetnik. Međutim, važno je reći da Šeks danas tvrdi - to mi je on osobno rekao prije godinu dana - da on nikada nije bio na Tuđmanovoj i Šuškovoj strani kada se radi o ratu u Bosni. Vladimir Šeks rekao mi je da se on suprotstavljao hrvatsko-muslimanskom sukobu i podjeli Bosne - zaključuje Josip Manolić.
Predsjedničke ambicije
90-ih godina Šeks je bio uglavnom marginaliziran. Kada se danas promatraju fotografije iz razdoblja Oluje, razmjerno ga je teško pronaći u prvoj garnituri hrvatskih političara.
Šeks se počeo vraćati na veliku scenu tek pošto se Tuđman razbolio. Počeo se vraćati kao predstavnik “barakaša”, dakle izvornih članova HDZ-a.
- Negdje u studenome 1999. Jure Radić sazvao je sastanak svih stranačkih čelnika. Na sastanku su bili Nikica Valentić, kao predstavnik tehnomenadžerske grupe, Ivić Pašalić, kao šef HDZ-ove krajnje desnice, Jure Radić, ispred demokršćanske frakcije u stranci, Vladimir Šeks i ja. Na tom je sastanku, koji je organiziran zato što smo znali da će Tuđman užasno brzo umrijeti, dogovorena sljedeća podjela dužnosti: Valentić je bio naš kandidat za premijera, ja sam postao kandidat za predsjednika Republike, Šeks i Pašalić dobili su zeleno svjetlo da se kandidiraju za predsjednika stranke, dok je Jure Radić rekao da bi se on želio povući u Sabor. I tako smo mi sve dogovorili, da bi evo, dan kasnije, detalji tog dogovora izašli u Vjesniku, uz jednu bitnu promjenu. Vjesnik je tvrdio da je kandidat za šefa stranke isključivo Ivić Pašalić. Šeks je poludio, rekao da dogovori više ne vrijede, pa se odlučio kandidirati za predsjednika Republike. Kasnije mi je priznao da je to bila njegova najgora politička procjena, koja je rascijepila ionako oslabljeno HDZ-ovo biračko tijelo - svjedoči Mate Granić, u ono vrijeme ministar vanjskih poslova i potpredsjednik HDZ-a.
Usprkos toj definitivno katastrofalnoj procjeni vezanoj uz predsjedničke izbore, Vladimir Šeks zadržao je velik utjecaj u posttuđmanovskom HDZ-u. Njegov je utjecaj bio toliko snažan da je Ivo Sanader, kada se odlučio kandidirati za predsjednika HDZ-a, prvo otišao kod Luke Bebića, Šeksova najboljeg prijatelja, da ga zamoli da Šeks i Bebić podrže Sanaderovu kandidaturu protiv Ivića Pašalića.
Manolić mi je ovoga tjedna rekao da mu je Sanader kazao da je i sam Šeks, te 2000. godine, ponovo imao predsjedničke ambicije, ali da su ga Bebić i Sanader razuvjerili. Prema Manolićevoj interpretaciji, ključnu je ulogu odigrao Bebić, koji je svom najboljem prijatelju rekao da će podržati Sanadera.
Činjenica je da je Šeks odigrao važnu ulogu u dolasku Sanadera na čelno mjesto u HDZ-u te da je Glavaš, preko osječke zaštitarske agencije Borbaš, fizički osiguravao HDZ-ovu konvenciju na kojoj je Sanader pobijedio Pašalića. Grubo rečeno, Šeks i Glavaš pomogli su Tuđmanovu dolasku na vrh HDZ 1989., da bi 12 godina kasnije instalirali Sanadera. Baš kao i s Tuđmanom, Šeks se razmjerno brzo posvadio i sa Sanaderom. Sanader mu nikada nije zaboravio javnu prozivku: Vladimir Šeks, tada predsjednik Sabora (jedino predsjedničko mjesto u dvadesetgodišnjoj državnopolitičkoj karijeri), rekao je, na dan kada se obilježavao pad Vukovara, da je Sanader morao biti u Vukovaru, a ne na operi u Veroni. Svađa između Ive Sanadera i Vladimira Šeksa eskalirala je u slučaju Branimira Glavaša: Šeks je učinio ponešto (ili, prema nekim interpretacijama, mnogo toga) da zaštiti Glavaša, dok je Sanader odlučio raščistiti s ratnim zločinima u Osijeku iz 1991. godine.
Sanader ga je htio izbaciti
Pred kraj Sanaderova prvog mandata predsjednik Vlade i predsjednik Sabora bili su u toliko lošim odnosima da je Sanader otvoreno govorio kako je spreman izbaciti Šeksa iz HDZ-a. Sanader je, pretkraj 2007., nakon što je HDZ tijesno pobijedio na parlamentarnim izborima, neobično nepristojno ponizio Šeksa: obavijestio ga je da više neće biti predsjednik Sabora u prolazu, u hodniku. Šeks, svejedno, nije otišao iz HDZ-a, nego je, eto, dočekao Sanaderov pad te politički nadživio još jednog svog šefa. I danas je nejasno zašto se Ivo Sanader početkom prošlog ljeta odlučio na odlazak iz politike. S jedne strane, tvrdi se da je Sanader otišao jer su njemačka i američka diplomacija poslale snažne signale da u njemu više ne vide produktivnog sugovornika.
Prolazak kroz zid
S druge strane, tvrdi se da Sanader više nije mogao rješavati sve hrvatske socijalne i gospodarske probleme novim zaduživanjima u inozemstvu: ukratko, otišao je prije katastrofe. S treće strane, mnogi upućeni kažu da Sanader više nije mogao štititi niti stranačku elitu, niti svoj paradržavni aparat (dakle, ljude koji su donosili glavne financijske odluke u zemlji, a koji nisu bili u formalnoj Vladinoj ili HDZ-ovoj nomenklaturi).
Činjenica je da je Ivo Sanader o svojoj ostavci obavijestio vrh HDZ-a, u kojem je sjedio i Vladimir Šeks, dakle isti onaj političar kojeg je Sanader zvao na mobitel usred sjednice Sabora da bi spriječio Šeksovu intervenciju u korist Branimira Glavaša, i isti onaj političar kojeg je Ivo Sanader kanio isključiti iz HDZ-a! Sanader je, umjesto da Šeksa izbaci, Šeksu zapravo podnio ostavku. Kada je, u siječnju ove godine, Sanader pokušao opet preuzeti vlast u HDZ-u, Šeks je pronašao pravni model kojim je Sanader izbrisan iz članstva HDZ-a. Tako je Šeks omogućio Jadranki Kosor da bar donekle trajno preuzme vlast u HDZ-u.
Tako je Vlado Šeks instalirao trećeg HDZ-ova lidera, poslije Franje Tuđmana i Ive Sanadera. Šeksova politička karijera u određenom je smislu fascinantna. Čak se i njegovi prirodni politički neprijatelji, poput Vesne Pusić, o Šeksu izražavaju biranim riječima: - Jasno je da je Šeks najjači igrač u HDZ-u. Ali je i možda jedini HDZ-ovac s kojim se možete dogovoriti. Šeks je političar s kojim možete obaviti posao. Osim toga, Šeks ima jednu posve neobičnu značajku. On je jako autoironičan. I prema sebi, i prema HDZ-u. On ništa ne shvaća doslovno i ozbiljno. Takav ga stav čini produktivnim za razgovore s drugim strankama.
Šeks je, kao predsjednik Sabora, bio vrlo korektan prema opoziciji... E da, moram dodati da Šeks zna što pojedini sugovornik želi čuti od njega. Sa mnom, primjerice, voli razgovarati o knjigama, želi, dakle, ostaviti dojam da puno čita. Sa mnom, nadalje, želi razgovarati o svojoj prošlosti u Amnesty Internationalu i u Helsinškom odboru. Vidi se koliko mu je to važno - kaže Vesna Pusić koja, međutim, ne zapostavlja ni Šeksovu drugu stranu: - Kada želi progurati pojedinu političku odluku, on je posve beskrupulozan. Ide kroz zid.
Ideološki tajanstven
Manolić poštuje činjenicu da je Šeks 20 godina uspio opstati u vrhu politike, što pokazuje, prema Manoliću, da je uvijek znao opredijeliti se za pobjedničku stranu. Granić također cijeni Šeksov pragmatizam. Jedino je Budiša skeptičan:
- Većina Šeksovih poteza usmjerena je na trenutačne političke učinke, bez razmišljanja o trajnijim posljedicama na društvene i političke odnose. To je jedan od razloga zbog kojih Šeks nikada neće postati vodeći političar u HDZ-u, niti u državnoj hijerarhiji.
Niti jedan sugovornik Jutarnjeg nije mogao odrediti Šeksov vrijednosni i ideološki profil.
- U jednom razdoblju bio je uvjereni komunist, da bi kasnije postao tvrdi, protukomunistički disident - kaže Josip Manolić.
Iako je Šeks bio vođa desnog udara na predsjednika Tuđmana početkom devedesetih godina, ni Manolić, ni Granić, ni Pusić, ni Budiša ne smatraju ga hrvatskim nacionalistom. Dapače, nitko od njih nije ni spomenuo riječ nacionalist u četiri ili pet sati razgovora o Šeksu.
Vladimir Šeks, jugoslavenski javni tužitelj, koji je završio u jugoslavenskom zatvoru, aktivist humanitarnih organizacija, HDZ-ov veteran, hrvatski javni tužitelj, predsjednik Sabora, čovjek koji je posredno ili izravno okrunio Tuđmana, Sanadera i Jadranku Kosor, vjerojatno je najkontroverzniji hrvatski političar. Vladimir Šeks tolerirao je (ovo je blaga, sudski podnošljiva formulacija) neke od najgorih zločina koji su se dogodili u Hrvatskoj početkom 90-ih.
Vladimir Šeks održavao je bliske odnose s ljudima osuđenim za ubojstva, poput Glavaša. Šeks je uspostavio izvanproceduralnu kontrolu nad velikim dijelom hrvatskog pravosudnog sustava. Istodobno, Šeks je jedini političar iz vrha HDZ-a koji se usudio suprotstaviti Tuđmanu i Sanaderu (ovdje, naravno, ne želimo Tuđmana i Sanadera staviti u isti rang; ovu usporedbu treba shvatiti vrlo uvjetno). Šeks je politički nadživio glavne političare HDZ-a. On je danas, uz Jadranku Kosor, najmoćniji čovjek vladajuće stranke. Nemoguće je predvidjeti hoće li se, poslije narednih parlamentarnih izbora, ostvariti njegova ambicija da postane predsjednik HDZ-a. Ili će, zauvijek, ostati kingmaker.
Vesna Pusić, prva dama Narodne stranke
Šeks je možda jedini HDZ-ovac s kojim se možete dogovoriti, obaviti posao. Osim toga, ima jednu posve neobičnu značajku. Vrlo je autoironičan. I prema sebi i prema HDZ-u
Dražen Budiša, ministar hdz-ove ratne vlade
Većina Šeksovih poteza usmjerena je na trenutačne političke učinke bez razmišljanja o trajnim posljedicama. To je jedan od razloga zbog kojih Šeks nikad neće dosegnuti tron
Josip Manolić, Tuđmanov šef tajnih službi
Tuđman je Šeksa u ljeto 1991. htio optužiti za državnu urotu, i to u ratnom vremenu. Nagovorio sam Tuđmana da odustane, inače bismo Šeksa morali hapsiti
Mate Granić, bivši potpredsjednik Vlade
Tuđman je htio najveće moguće ovlasti za predsjednika države. Šeks je navlačio prema francuskom modelu i najzaslužniji je što nismo dobili čisti predsjednički sustav
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....