VODITELJICA DNEVNIKA ŽIVJELA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI ‘Godinama sam živjela u sobi između dva tornja’

Mnogi bi rekli kako je Katedrala Marijina Uznesenja na gornjogradskom Kaptolu spiritualni hilight Zagreba, no za urednicu u Informativnom programu HRT-a, Ljiljanu Sauchu, ona ima sasvim unikatno značenje. Dok se svi ondje uobičajeno pomole, poslušaju misu, razgledaju relikvije i vitraje, pa odlaze, nekoć, kada bi se prvostolnica zaključala, ona je s obitelji unutra ostajala, jela, spavala, živjela!

- U mom 35-godišnjem radnom stažu na HRT-u, katedrala mi se često provukla kroz vijesti i izvještaje te bih uvijek iznova bila ganuta - priznaje otprve, uz ozaren osmijeh, dajući tako do znanja kako njena neobična epizoda nije nikakva tabu tema već drago sjećanje, pa objašnjava okolnosti koje su do toga dovele.

- Svaki put kad netko spomene zagrebačku prvostolnicu, prva slika koja mi se pojavi su stube u južnom tornju kojima se penje do visine od otprilike 40 metara, na razinu gdje je u sjevernom tornju stan u kojemu sam živjela s roditeljima. Tamo smo se odselili kada sam imala godinu dana, iz male, trošne, hladne i derutne kućice na Trešnjevci. Moji roditelji upoznali su se u sjemeništu na Šalati. Mama Fanika je u Zagreb došla iz Varaždinskih Toplica, iz siromašne obitelji, školovati se za trećeretkinju, potencijalnu časnu sestru. Tata, Stjepan Kamenski, također iz brojne obitelji, iz sela Marinci kod Pregrade u Hrvatskom zagorju, stigao je u isto sjemenište, trbuhom za kruhom. Tih 50-ih godina mnoga siromašna mladež snalazila se kako je znala i umjela, pa se i on pripremao za rezervno zvanje svećenika. Većini je to, zapravo, bio siguran smještaj dok im se ne bi ukazao kakav posao u državnoj službi, pa je tako i moj otac zaposlen u ZET-u gdje je cijeli radni vijek odradio kao kondukter. Eto, niti je tata postao svećenik, ni mama časna sestra nego su se, naprotiv, kad su se u sjemeništu upoznali i 1956. vjenčali morali otići živjeti drugdje. No, ostali su povezani s crkvenim krugovima pa su tati ponudili da bude zvonar i dođe živjeti u katedralu. To je osiguravalo siguran dom i lišavalo plaćanja najma. Za taj dodatni posao nije bio plaćen, trebao je voditi računa o zvonjenju i čišćenju katredrale u kojemu smo sudjelovali svi, a pomagala nam je šira obitelj i prijatelji. Generalka se radila dva-tri puta godišnje, “pilingiranjem“ piljevinom, čiji mi je miris, uz onaj trulog cvijeća iz vaza i zvuk zvona, i danas reminiscencija na te 60-e godine. Nije se zvonilo kao danas, pritiskom na električni gumb, nego fizički, vukući užad pet velikih zvona. Neka su bila u visini prve galerije i sata, kamo bi me mama povela na zrak dok je tata zvonio. Za blagdane, kada je trebalo zvoniti na više zvona istodobno, grupa muškaraca uhvatila bi najtežeg šestotonca pa bi ga dugo zanjihavali dok ne bi pozvonilo i poslije zaustavljali, a sve ih je zajedno podizalo u zrak.

Najluđa zabava

Bile su to doista smiješne poze - govori, prisjećajući se kako joj je to kao djevojčici bila najluđa zabava i praznik za uši. Igračaka osim četaka za čišćenje i praznih bočica od lijekova nije imala pa joj je osobito zanimljivo bivalo kad je padala kiša stajati na terasi i gledati vodu kako izlazi iz vodoriga, tzv. gargouillea. Uz uzbuđenje, u tim trenucima osjećala je i strahopoštovanje jer iako se nije plašila visine, vrtoglavicu joj je izazivao pogled što je pucao do Sljemena.

“Njen” stan je, pokazuje stojeći na platou, leđima okrenuta fontani s pogledom na katedralu, bio otprilike na polovici sjevernog tornja, uz veliku rozetu, gdje su dva uzdužna prozora nalik velikim puškarnicama. Pozicija je to na kojoj bi joj pozavidio svaki današnji vlasnik penthousea, no kod pogleda svaka usporedba prestaje.

- Unutra je hladno, neugledno i nekomforno, ali bilo je naše i bili smo svoji, nikome nismo morali polagati račune šest godina koliko smo tu živjeli, do mog polaska u školu, u lipnju 1963. U međuvremenu, moji roditelji su posudili novce da bi kupili kućicu u Dubravi, na ravnici, razumijem zašto, nakon svih tih silnih stuba kojima su se morali i nekoliko puta dnevno penjati gore, sa svim teretom, vrećicama, noseći mene, a poslije i moju mlađu sestru Višnju jer lift iz 1937. najčešće nije radio. Tad već 20-ak godina star često se kvario, a nikome se nije žurilo da ga zbog nas pohita popraviti. Uz to, to su bile godine kada je bilo nezahvalno biti preblizak crkvi pa su naši roditelji, iako pošteni vjernici, odlučili odseliti, kako zbog “klime” u komunizmu ne bismo imale problema - objašnjava, svjesna sada kako je onda, očima djeteta, sve gledala drukčije, kao igru.

Za nedjeljni ručak, svečano bismo pošli kod Mimice na ribice, jednu porciju s dvije šnite kruha, od čega se cijela obitelj Kamenski “najela”, roditelji su podijelili čašu vina pa smo prošetali Trgom Republike i mahnuli znamenitom policajcu Mehi koji je regulirao promet. Sestri i meni najdraže je potom bilo s prozora katedrale na velikoj visini gledati kad je park na Ribnjaku prazan pa se s “osmatračnice” sjuriti na tobogan, starinski, s letvicama, gdje bismo često poderale bijele štrample koje nam je mama odijevala za misu.

Posljednji stanar

Da ne bježimo na igralište, roditelji su nam radije improvizirali ljuljačku na užetu od zvona, koje mi sa svojom kilažom nismo mogle pokrenuti, obgrlile bismo čvor i do mile volje se njihale.

U katedrali, koja je za nju kao malu bila kao svaki drugi neboder, u prizemlju je zapravo živjela još jedna obitelj, odnosno baka i djed s unukom, koji joj je bio prvi prijatelj.

- Miljenko mi se nedavno javio i slatko smo se nasmijali kad smo se sjetili kako smo se igrali skrivača iza velikih blokova kamena pripremljenih za obnovu katedrale. Često bismo nabasali na skitnice koje su tu spavale. Još smo voljeli, kada je trajala misa, iskrasti se ljestvama na glavni, križno-rebrasti svod s gornje strane, pa kroz rupice uz lustere škicati dolje. Čuvale su me i časne sestre pa sam bila u sakristiji, sudjelovala u pečenju hostija i častila se ostacima koji su za nas djecu bili kao kolačići. Eminentni gosti, kada su i stizali, nisu ih običavali doći pozdraviti, izuzev dvojice. Moji su uvijek s iznimnim poštovanjem govorili o kardinalima Šeperu i Kuhariću, koji ga je naslijedio. Franjo Kuharić osobito mi se sviđao, njegova toplina i mirnoća, pa sam nekako uvijek osjećala kao da smo posebno povezani.

Obitelj Kamenski naslijedio je još samo jedan zvonar koji je taj posao obavljao na staromodan način i ujedno posljednji stanar katedrale.

- Taj zadnji iza nas bio je izvjesni Drago, jer su si svi već mogli naći bolji, svjetliji i komforniji smještaj.

Poznata novinarka priznaje kako je veći dio života tajila da je živjela u crkvi. Svjesno, jer za posao na televiziji u doba komunizma to bi joj, tvrdi, bila kontrapreporuka i općenito nije bilo pametno o tome pričati.

- Prošla sam audiciju za spikere na Fonetici Filozofskog faksa 8. ožujka 1979. i počela raditi kao najavljivačica, a 8. travnja 1984. ušla u radni odnos. Radila sam emisije za djecu, između ostaloga čuveno Prijepodne za djecu, s kolegom Božidarom Alićem i drvenim lutkom kao trećim “glumcem”, po zamisli pokojnog Milivoja Matošeca, književnika i urednika na tadašnjoj TVZ. No, istovremeno sam bila novinarka na Radiju i sve me više privlačio taj posao. Tako sam došla u Zagrebačku panoramu, kod pokojnog Laze Rakijaša, urednika, i malo-pomalo, s obzirom na predispoziciju školovanog glasa diplomirane fonetičarke, krenula voditi emisije.

Prvi put dovela muža

Prošla sam sve programe: od Dječjeg, preko Dramskog i Dokumentarnog, a najduže se zadržala u Informativnom programu. Trenutno sam u redakciji Vijesti iz kulture, kao novinarka i urednica.

Udala se 1991. za inženjera strojarstva, Rikarda Sauchu, koji je ovom prilikom po prvi put razgledao mjesto koje je njega i suprugu na neki način spojilo. Upoznali su se u školi stranih jezika u njezinu najbližem susjedstvu.

- S obzirom od koga si, dobra si, kao Quasimodova Esmeralda - zezam je na tu temu misleći na usporedbu s likovima iz poznatog Hugoova “Zvonara crkve Notre-Dame”, no ona se ne ljuti - kazuje Rikard Saucha.

Pred glavnim ulazom dočekuje nas i pozdravlja rektor katedrale, mons. Josip Kuhtić. Velika razlika u temperaturi dočekala nas je po prolasku kroz pomoćni ulaz na južnom tornju katedrale do antiknog dizala, s natpisom kako je prijevoz na vlastitu odgovornost. No, kad u nj hrabro stupa današnji zvonar, inače taksist s petero djece, nemamo se čega bojati, valjda. Pokreće se kurblom, nalik onima na nekadašnjim tramvajima. Kod polovice visine zdanja, gdje se nalazi stan, staje poskakujući, pa je bolje koristiti ga natašte.

U poredbi s prostranom utrobom katedrale sasvim je drukčiji dojam stančića, danas u kategoriji garsonijere; dvije sobe i nusprostorija koja je nekada bila toalet koji je imao vodu, ali na koji način je dolazila Ljiljana se ne sjeća. Nema, kaže, više koga ni pitati jer roditelji su joj umrli. U stan u katedrali nakon iseljenja više nikada nisu otišli, tim više joj je osobito drago što su netom prije odlaska na vječni počinak dobili dopuštenje da na zlatni pir, kao bivši stanari, obnove sakrament vjenčanja u katedrali. Velika je to čast zna li se kako obredi poput pričesti, krizme, vjenčanja i ostalih uobičajenih u katoličkim crkvama tu nisu dopušteni jer stvorila bi se prevelika gužva.

Zaštita anđela

Danak stihijskoj gradnji plaća se i kroz konstantnu obnovu: renoviranja se sjeća i Ljiljana Saucha dok je tu živjela, a skele kojima svjedočimo desetljećima sada su još podignute od polovice do vrha južnog tornja i tako će biti još dvije-tri godine, kada je u planu da se posljednji porozni bijeli kamen sa Sljemena što je prekriva zamijeni trajnijim. Odatle do treće terase na 75 metara moguće je popeti se željeznim stubama, a do 100 metara idu još metalne ljestve iza čega su još samo osam metara visoki vrhovi.

- Zanimaju me anđeli i Bog, ali ne onaj koji nam prijeti, nego nas voli na svoju sliku i priliku. Nekada sam živjela u jednom spiritualnom hramu, da bih se desetljećima kasnije vratila duhovnosti jer nešto mi je nedostajalo, nisam se osjećala kompletnom. Anđeli, Bog, rekonektivno iscjeljivanje kojime se bavim meni su za dušu, zaokružila sam neku svoju cjelinu i sad se osjećam zadovoljnom, kako mi je Bog lijepo posložio djeliće mozaika duhovnosti. Vjerujem u reinkarnaciju, imala sam nekoliko regresija u bivše živote koje su mi pomogle da osvijestim neke strahove i zdravstvene probleme, svoje anđele redovito zamolim za zaštitu.